„Majstore zatekoh
na krovu stare kuće
menjaju slomljen crep.
Majstori na krovu,
majstori unutra.
Majstori, majstori
ko vas je zvao?
Zašto dirate moj crni krov,
na kojem stoji roda bela,
na kojem raste trava kudrava,
moj krov u podnožju dugog veka.
Zašto ste mi kuću zauzeli,
zašto ste je napali
čekićima, ekserima,
četkama, bojama?
Majstori, majstori
izlazite, pustite me
da sam kuću uređujem.
Ne čuju oni,
ukucavaju moje kosti,
farbaju mojom krvlju,
iznose iz mog srca
nameštaj stari.
Nepodnošljivi majstori,
njih trideset sede na meni jednom…“
Aleksandar Sekulić, poeta, Bjelopavlić i fenomen.
U podmainskom manastiru vjekovima se govori da je ovaj svijet djelo tvorca, i sve što jeste i što nije njegovo je savršenstvo.
No, izađe li se izvan manastirskih zidina sveprisutna, neupitna i očigledna je Darvinova teorija. Budvanski neimari se potrudiše zadnjih deceniju ipo da potvrde Darvina, pa to djeluje kao aksiom sada. Svako dokazivanje je suvišno.
A tek „ Mornari i lučke kamenjarke “ (D. Kiš) ?!
U Top Hilu na brdu Topliš sjedi i puši Danilo Kiš.
Sjedi i puši i čudom se čudi, što vi je ljudi, što vi je ljudi?!
A jedna druga grupa ljudi odlučnih da učine nešto ovih dana po Crnoj Gori ponavlja mantru “Stay positive!” .
Toliko smo u govnima da konkretni odgovori na brojna pitanja sa million tema nemaju više nikakvoga smisla. Preostao je pokušaj da se sačuva malo duha među robljem, da se ne klone do kraja, da preživi makar jedan, glasnik. Dahau, Jasenovac, Aušvic..
Ja zaboravih datum.
I Juli, u džepu na času anatomije!
A kako i ne bih, u Stolivu il’ Vrsaru, đe je zrno klicu zametnulo, na Mediteranu.
Na strani estetike, obavezan đilasovskim zavjetom, u potrazi za obećanom ljepotom godinama nalazim djeliće neba i zemlje, one što propovijedaju unutar manastirskih zidina. Hoće li spasiti čitav puzzle ne znam, ali moju dušu hoće makar zakratko.
Kako me to always prati kroz život, kazao bi starokolašinski hroničar.
U međuvremenu, Španci radili istraživanje, naručeno iz Beograda vjerovatno, i objelodanili zanimljiv podatak. Crnogorski univerzitet na desetohiljaditom mjestu u svijetu.
“Po kom to kriterijumu zaboga?”, rezignirano je prokomentarisao profesor – poslanik u bašti jednog kafea.
Juče da slomih vrat, pri nespretnom poljupcu s Adriatikom, ne bih znao da ima toliko univerziteta.
A potom, na pretposljednjoj strani podsjećanje: Srđan Mrvaljević je vicešampion svijeta, rukometašice Budućnosti su najbolje na svijetu, vaterpolisti su drugi u Evropi..
Stay positive brko!
Pa loptu u ruke, ovo je jasan pogled, budi najbolji, fenomen.
Čemu školarine meštarima u svojoj disciplini dokazanima na deset hiljada rednih brojeva poslije najboljih?!
U toj sceni poslije Berčekove recitacije Sekulićevog remek djela, Radmilović iz doba kad je svet imao brkove poručuje:
“Je l’ vidiš prijatelju šta škola učini od čoveka? Mog’o je lepo da bude majstor kad tol’ko voli, nego to nije fino..”, zatim napušta kadar:
“Nastavnici, intelektualci, turim vas..”
