Herman Hese: Ljepota leptira

| June 18, 2017 | 0 Comments

Sentimentalni odnos čovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao možda tek iz naše nečiste savjesti prema njoj.

Sve vidljivo je izraz, sva priroda je slika jezik i šareno hijeroglifsko pismo. Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo odveć dobro pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi se reklo da smo s prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, možda sva vremena i sva razdoblja prije nego su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjećaja i razumijevanja za čarobni jezik znakova prirode i znala ih čitati jednostavnije i nevinije od nas. Taj osjećaj nipošto nije bio sentimentalan. Sentimentalni odnos čovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao možda tek iz naše nečiste savjesti prema njoj.

Smisao za govor prirode, smisao za uživanje u raznolikosti koju stvarajući život svugdje očituje, poriv za nekakvim tumačenjem toga raznovrsnog jezika, štoviše ta snažna potreba za odgovorom stara je koliko i čovjek. Slutnja nekog skrivenog, nekog svetog jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza svih tih poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj čudesni pradavni nagon čovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih počela bio je i ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno udaljili od štovanja prirode u tom pobožnom smislu traženja jedinstva u raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi i zbijamo šale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak zabluda, kada držimo da mi i cijelo današnje čovječanstvo u sebi nemamo strahopoštovanja i sposobnosti za pobožan doživljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilično teško, dapače nemoguće, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako djetinje personificirati i obožavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom nekim drugim vremenima. Možda i nismo u krivu kada nam se gdjekad oblici stare pobožnosti čine pomalo površnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna, sudbonosna sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi pobožan proces.

Vladali se mi pobožno-skromno ili nadmoćno-drsko, bilo da se ranijim vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: naš stvarni odnos s prirodom, čak i tamo gdje ju poznajemo još samo kao predmet izrabljivanja, zapravo je odnos djeteta s majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji čovjeka mogu privesti blaženstvu i mudrosti, nisu pronađeni novi. Jedan od tih putova, najjednostavniji i najdjetinjiji, jest začuđenost nad prirodom i slutnjom ispunjeno osluškivanje njezina govora.

“Tu sam da bih se čudio!” kaže Goetheov stih. S čuđenjem sve počinje, s čuđenjem i završava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se nekoj mahovini, kristalu, cvijetu, zlaćanomu kukcu ili nebeskim oblacima, moru i spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu i poretku kristalnih mu rebara, obliku i šarenu optočju njegovih rubova, raznoliku pismu i ukrasju njegova crteža i beskrajnim, dražesnim, čarobno blagim prijelazima i nijansama boja – svaki put kada okom ili drugim osjetilom doživim djelić prirode, kada me on privuče i očara i njegovoj se pojavi i objavi načas otvorim, u istom trenutku zaboravim čitav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet ljudske nužde, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stječem ili izrabljujem, suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne činim ništa drugo, već se poput Goethea “čudim”, i tim se čuđenjem ne zbratimih samo s Goetheom i svim drugim pjesnicima i mudracima, već se zbratimih sa svim onim što s divljenjem ćutim kao živ svijet: s leptirom, kukcem, oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu čuđenja na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u kojem stvar i stvor jedno drugom govore: tat twam asi (“To si ti.”) Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji naraštaji, gledamo katkada sa sjetom, pa i zavišću, no svoje doba ne želimo shvaćati ozbiljnije negoli zaslužuje i ne želimo se primjerice žaliti što se na našim visokim školama ne naučavaju najjednostavniji putovi k mudrosti, dapače što se tamo namjesto umijeća divljenja naučava upravo suprotno: prebrojavanje i mjerenje umjesto ushićenja, trezvenost umjesto očaranosti, kruto ustrajanje na odvojenosti pojedinca umjesto njegove bliskosti s cjelinom i jedinstvom svijeta. Te visoke škole nisu škole mudrosti, već škole znanja; no upravo one prešutno predmnijevaju da postoji ono što same ne mogu naučavati, sposobnost doživljaja, ganuća, Go-etheovo divljenje, i njihovi najvrsniji duhovi ne poznaju višega cilja od toga da ponovno budu stepenica prema upravo takvim pojavama kao što su Goethe i drugi istinski mudraci.

(1935.)

Iz: Hermann Hesse, Umijeće dokolice, Zagrebačka naklada, 2000.

http://filozofskimagazin.blogspot.pt/2017/06/hermann-hesse-ljepota-leptira.html

Tags: , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Herman Hese: Ljepota leptira

by admin time to read: 3 min
0