Hermes Trismegistos [Sto knjiga koje bi spasio Bela Hamvaš]

| May 16, 2019 | 0 Comments

 

Hermes Trismegistos

Pod imenom Hermesa Trismegistosa sačuvalo nam se nekoliko grčkih od lomaka. Istinsko hermetičko zaveštanje je, pak, mnogo više od toga. Najbit­nija je zagonetka ,,Tabula smaragdina”, koja se sastoji od deset rečenica; ,,Poimandres”, sve sama misterija; ali je još zagonetniji sistem brojeva i zna­kova, cije su rešenje mnogi pokušavali da dokuče, u poslednje vreme En­kause i Abe Konstan.
Prema zaveštenju Hermes Trismegistos je najveće znanje sveta dobio ne­posredno od nebeskih sila. To znanje je bilo jedna vrsta magije i čuvala ga je egipatska duhovna kasta (Tot). Pitagora je to znanje preneo u Evropu. Jos ne poznajemo suštinu hermetičkog znanja.
Najbolje se može koristiti prevod Dž. R. S. Mida.

Bela Hamvaš

Corpus hermeticum – Mudrost Hermesa Trismegistosa

 

U ljudskoj prirodi postoji ne­utaživa žudnja za znanjem, za spoznajom tajni ljudskog bića, njegovog postojanja i svijeta u kojem živi. Ona se tijekom duge povijesti čovječanstva očitovala u različitim oblicima, polazeći od različitih načela i dolazeći do različitih zaključaka. U sadašnjem povijesnom ciklusu ona se očituje kao znanost izgrađena na materijalističkom i racionalističkom pogledu na svijet, u antičkoj Grčkoj ova se žudnja rasplamsala kao plamen filozofije, a vremena prije toga obilježava objavljeno znanje – znanje koje neki neupitni autoritet, božanski ili ljudski, predaje odabranim učenicima.

Renesansa se uzima za početak moderne znanosti, znanosti utemeljene na vlastitim spoznajnim naporima čovjeka-znanstvenika. Zanimljivo je, a obično se ne naglašava, da je ona snažno obilježena jednim objavljenim učenjem – hermeti­zmom. Učenjem koje se pripisivalo Hermesu Trismegistosu, legen­darnom egipatskom mudracu, a koje je snažno utjecalo na cjelokupan kulturni život renesanse, osobito njenu filozofiju.

 

Hermetizam

Hermetizam općenito je svako učenje koje zastupa ideje koje se pripisuju Hermesu Trismegistosu, a hermetizam u pravom smislu, tzv. egipatski hermetizam, je sama Hermesova doktrina koju su, prema predaji, egipatski svećenici zapisali na grčkom jeziku. Tekstovi koji pripadaju ovom hermetizmu dijele se na dvije skupine: tzv. popularni hermetizam u koji spadaju tekstovi alkemijskog, astrološkog, magijskog i medicinskog karaktera, i na učeni hermetizam u koji spadaju tekstovi filozofsko-teološkog karaktera. Upravo ova druga skupina, koju čine zbirka rasprava Corpus Hermeticum, rasprava Asclepius i Anthologium (Stobejevi fragmenti), izvršit će golem utjecaj na najveće filozofe renesanse – od Marsilija Ficina preko Pica della Mirandole do Giordana Bruna.

 

Hermes Trismegistos

Koliko je Hermes Trismegistos štovan u renesansi, govori i to da je postojao pravi kult Hermesa Trismegistosa. Štovalo ga se kao egipatskog proroka, suvremenika samog Mojsija, a njegovo se učenje držalo prethodnicom kršćanstva i grčke filozofije.

No, o tom toliko štovanom Her­mesu Trismegistos gotovo i nema po­uzdanih povijesnih podataka – čak i u renesansi on je bio tek legen­darna ličnost. Legenda o njemu kao egipat­skom kralju, svećeniku, proroku i filozofu, izvoru sveukupnog znanja i mudrosti, pojavila se u antičko doba u stoljećima na prijelazu iz stare u novu eru.

Marsilio Ficino, veliki renesan­sni filozof i prevoditelj Corpusa Herme­ticuma, za njega je napisao: “Zvali su ga Trismegistosom, trostruko velikim, jer bijaše filozof, najveći svećenik i najveći kralj. Kako piše Platon, među Egipćanima bijaše običaj da biraju svećenike među filozofima i kraljeve među svećenicima… Budući prvi među filozofima, on se od prirodne filozofije i matematike uzdizao do kontemplacije bogova i prvi je vrlo učeno rasprav­ljao o slavi Boga, redovima demona i seobi duša. On je ujedno prozvan i prvim pronalazačem i pokretačem teologije. A Orfej, slijedeći ga, razvio je dalje drevnu teologiju.”

 

Corpus Hermeticum

Corpus Hermeticum čini četrnaest, odnosno osamnaest rasprava, ovisno o tome kako se grupiraju pojedini fra­gmenti. To su rasprave koje Hermes Trismegistos vodi sa svojim učenicima Tatom, Amonom i Asklepijem. U njima se raspravlja o Bogu, o tome kako je stvoren svijet, kako je nastao čovjek. O čovjekovoj istinskoj prirodi i njegovoj sudbini.

Zasluga za njegovo otkrivanje pripada Cosimu Mediciju koji je, u duhu obnove antičkih vrijednosti kao glavnog obilježja renesanse, naložio traganje za antičkim tekstovima po cijeloj Europi. Slijedom te potrage redovnik Leonardo iz Pistoie u jednom je makedonskom manastiru pronašao zbirku starih rukopisa pisanih na grčkom jeziku. Kada je ova zbirka 1460. godine donesena u Firencu, Marsilio Ficino obustavlja svoj rad na prevođenju Platonovih djela i prihvaća se prevođenja Corpusa Hermeticuma na latinski. Ficinov prijevod objavljen 1471. godine pod nazivom De potestate et sapientia Dei (O moći i mudrosti Božjoj) izazvao je veliko zanimanje u svim učenim krugovima tadašnjeg vremena, jer se tada smatralo da je Corpus Hermeticum grčki prijevod drevnih egipatskih učenja, to jest učenja Hermesa Trismegistosa – “Hermesa Triput Velikog”.

Ali, već 1614. godi­ne Isaac Casaubon je pokušao opovrgnuti njegovu veliku starost. On je tvrdio da Corpus Hermeticum nije prijevod nekog egipat­skog teksta, nego da je izvorno napisan na grčkom jeziku u Aleksandriji, negdje između I. i III. stoljeća. Argument za svoju tvrdnju nalazi­ u tome što ni Platon, a ni bilo koji drugi pretkršćanski autor ne spominje Hermesa Trisme­gistosa. Njegovo mišljenje o starosti Corpusa Hermeticuma danas je općeprihvaćeno u znanstvenim krugovima, ali postoje razilaženja oko njegove povezanosti s egipatskom tradicijom. Za jedne je Corpus Hermeticum helenizirano učenje egipatskih svećenika, tj. pripada egipatskoj tradiciji, a helenistički je samo njegov filozofski rječnik. Za druge, u njemu nema ničeg stranog grčkoj misli. Smatraju da je njegov izvor Platonov Timej, a njegov religiozno-filozofski karakter samo odraz duha vremena tih prijelaznih stoljeća.

 

Zahvaljujući prijevodu Corpusa Hermeticuma, u renesansi je ponovno oži­vio kult Sunca, utemeljen na drevnim egipatskim misterijima. Na ilustraciji R. Fludda (Sveta filozofija, 1626), Bog je smjestio svoj tabernakul u Sunce na početku stvaranja, te stoga prosvijetlio i udahnuo život čitavom Univerzumu.

Iako je većina znanstvenika sklonija ovom drugom gledištu, ne treba olako prijeći preko onoga što pišu pisci koji su vremenski bliže na­stanku Corpusa Hermeticuma. Tako ranokršćanski pisci govore o cijeloj knjižnici s tisućama knjiga pripisanih Thotu, odnosno Hermesu. Slično pišu neoplatoničar Jamblih i povjesničar Maneto. I sam Champollion, odgonetač egipatskih ­hijeroglifa, smatra da Corpus Hermeticum sadrži velik dio egipatske tradicije. Potkrepljuje to uspoređujući sadržaj Corpusa Herme­ticuma s tekstovima s najstarijih egipat­skih spomenika.

No, ako ostavimo po strani ras­prave o starosti samog rukopisa i “origi­nalnosti” njegovog sadržaja, i ako se udubimo u ono što taj tekst želi prenijeti, bit će nam jasnije zašto je on inspi­rirao velike duhove renesanse. Neka nam o tome više kažu odabrani odlomci iz samog Corpusa Hermeticuma:

Poimander

Jednom kada je moj um meditirao o stvarima kakve jesu, a moje se misli uzdignule do velikih visina, dok su mi tjelesni osjeti obamrli – kao u ljudi koje je preuzeo san nakon preobilne hrane ili umora tijela, učinilo mi se da netko beskrajno velik iz beskrajnih dimenzija doziva moje ime i govori: “Što želiš čuti i vidjeti, i što želiš naučiti i znati?”

Rekoh: “Tko si ti?”

Kazao je: “Ja sam Čovjek-Pastir (Poimander), Um Uzvišenog (Nous Uzvišenog). Ja znam što želiš i posvuda sam s tobom.”

“Želim naučiti”, rekoh, “stvari kakve jesu, shvatiti njihovu prirodu i spoznati Boga. To je ono što želim čuti.”

Ponovno mi se obratio: “Drži u svom Umu (Nousu) sve što želiš naučiti, i ja ću te poučiti.”

Govoreći ove riječi, njegovo se obličje promijenilo, i odmah, u tre­ptaju oka, sve se stvari otvoriše preda mnom; ugledah beskrajnu viziju. Sve se stvari pretvoriše u svjetlo, slatko i radosno ­(svjetlo).

I, gledajući sve to, postadoh ushićen.

Ali malo kasnije pojavi se u je­dnom dijelu naniže zastrašujuća i ­gnjusna tama koja se kretala vijugajući u zavojitim naborima, pa mi se učini kao da je zmija.

A tama se tada promijeni u neku vrstu Vlažne Prirode, odbačene iznad svih moći svijeta, bacajući dim kao iz vatre i ječeći ispusti bolni zvuk koji se nikako ne može opisati.

Tada iz svjetla istupi Sveta Riječ (Logos) i siđe na tu Prirodu, a iz nje poskoči čista vatra i podigne se; bijaše to svjetlo, prodorno i aktivno.

Zrak, također, bivajući svjetlom, slijedio je vatru i penjao se sve dok je nije sustigao; od zemlje i vode dizao se prema vatri, tako da se doimalo kao da je iz nje obješen. A zemlja i voda ostadoše na svom vlastitom mjestu, združene zajedno tako da nitko nije mogao razlučiti zemlju od vode. No ipak se pokrenuše da bi čuli zbog Duha-Riječi (Logosa) koji ih je prožimao.

Čovjek-Pastir (Poimander) tada mi reče: “Jesi li shvatio što ova vizija znači?”

“Ne, ali spoznat ću”, rekoh.

“To svjetlo”, reče, “sam Ja, Nous, tvoj Bog, koji je postojao prije Vlažne Prirode koja se pojavila iz tame; a Svjetlo-Riječ (Logos), što pojavi se iz Uma (Nousa), je Sin Božji.”

“Kako to može biti?” pitao sam.

“Znaj da to što vidi i čuje unutar tebe je Riječ Božja (Logos); ali Um (Nous) je Bog Otac. Nisu međusobno odvojeni, jer u njihovom sjedinjenju postoji život.”

“Hvala Tebi”, rekoh.

“Stoga shvati svjetlo (odgovorio je) i sprijatelji se s njime.”

I govoreći tako, dugo me gledao u oči; pogledavši ga, počeo sam drhtati. Ali, kada je podigao glavu, vidjeh u vla­stitom Umu (Nousu) Svjetlo, ali sada u moćima koje niti jedan čovjek ne može pobrojiti, i Svemir (Kozmos) što prelazi sve granice. Vidjeh vatru okruženu najsnažnijom moći, sada obuzdanu, kako stoji na svom mjestu.

I kada vidjeh te stvari, shvatih ih pomoću Riječi (Logosa) Čovjeka-Pastira.

(bez naslova)

Asklepije – Što govoriš pono­vno da Bog jest?

Hermes – Bog, dakle, nije Um (Nous), već uzrok Njegovog postojanja. Bog nije Duh, već uzrok što Duh jest. Bog nije Svjetlo, već uzrok postojanja Svjetla. Stoga se Bog može štovati pomoću ta dva imena (Dobro i Otac) – imena koja pripadaju Njemu samom i nikome drugom.

Jer niti jedan od drugih tako­zvanih bogova, ljudi ili daimona, ne može nikada biti prema bilo kakvoj mjeri Dobar. To može biti samo Bog, i ništa drugo. Ostale stvari su odvojene od prirode Dobra; jer sve ostalo je tijelo i duša, a one nemaju mjesta da bi sadržavale Dobro (Uzvišeno).

Najveće od tog Dobra je takvo da čini realnost svih bića; tjelesnih i bestjelesnih, osjetilnih i inteligibilnih. To je Uzvišeno Dobro, to je Bog. Zato ne nazivaj ništa drugo dobrim, jer huliš, i nikada ne zazivaj Boga drugačije nego samo dobrim, jer, u protivnom, tada ponovno huliš.

III. Sveta propovijed

Slava svih stvari je Bog, Božanstvo i Božanska priroda. Izvor svih stvari koje postoje jest Bog, koji je i Um (Nous) i Priroda – materija. On je mudrost koja objavljuje sve stvari. Također je izvor Božansko – priroda, energija, neophodnost, kraj i ponovno stvaranje novog.

Jer u bezdanu bijaše beskonačna tama, voda i profinjeni inteligentni duh. Bijahu to Božje snage unutar kaosa.

Tada se uzdiglo Sveto Svjetlo; i tamo se sakupilo pod Suhim Prostorom iz Vlažnih Suštinskih Elemenata. I svi bogovi podijeliše sve stvari iz plodne Prirode.

Sva bića bijahu neodređena i još neispisana; lagane stvari tada su razdvojene i visoko podignute, a teške položiše svoje temelje pod najvlažnijim dijelom Suhog Prostora. Univerzalne stvari ograničene su Vatrom i izvješene u Dahu da bi se održale.

Nebo se pojavilo u sedam krugova. Njegovi bogovi pojaviše se u obličju zvijezda sa svim njihovim konstelacijama. Priroda je svoje dijelove spojila zajedno s bogovima u njoj. Obod Neba okretao se kružnom kretnjom, podržan Dahom Boga.

Svaki bog poslao je svoju vlastitu snagu koja mu je određena. I tako tamo nastaše četveronožne životinje, one koje pužu, one koje prebivaju u vodi i one s krilima, te svo plodno sjemenje, trava i mladica svakog cvijeta, noseći u sebi sjeme ponovnog postanka.

Bogovi poslaše naraštaje ljudi kako bi ovi upoznali djela Božja, i da budu aktivni svjedoci prirode; da se množe, da vladaju svime pod nebom i da spoznaju što je dobro; tako da se i dalje uvećavaju i nastavljaju uvećavati, množe i nastavljaju množiti. Kroz njihov začuđujuće djelujući tijek, bogovi poslaše svaku dušu odjenutu u meso, kako bi ljudi razgledali putove nebeskih bogova, Božja djela i aktivnost prirode da spoznaju znakove onoga što je dobro, moć Boga i promjenjivu sudbinu dobrih i zlih stvari, i da otkriju začuđujuće vještine dobrih umjetnosti.

Tako ljudi počeše živjeti, i njihova je mudrost rasla, sukladno sudbini koju je odredio pridruženi hod kružećih bogova i njihovom nestanku na kraju.

Na zemlji će ostati moćna sjećanja na radove njihovih ruku; kada se ciklusi počnu obnavljati, iza njih će ostati nejasan i maglovit trag.

Jer svako rođeno tijelo s dušom, sjeme plodova i svako djelo ruku nestat će, ali iz potrebe će se obnoviti ponovno, jednako obnavljanjem od strane bogova, kao i kružnim okretanjem ritmičkog kotača Prirode.

Jer tamo gdje je Božansko, ta­­mo je i Prirodina uvijek iz­nova stvarajuća kozmička mješavina, jer Priroda se također nalazi u božanskom.

(bez naslova)

Dobro, o Asklepije, ne nalazi se ni u čemu već samo u Bogu; ne, Dobro je uvijek Bog sam. … Niti jedno biće nije moćnije od Boga, niti jedno biće ne može Ga podrediti sebi. On ne trpi bilo kakvu nepravdu od bilo koga te zbog toga On voli svakoga. Niti jedno biće ne pokazuje mu neposlušnost te time ne uzrokuje njegovu ljutnju; niti jedno biće nije mudrije od Njega pa time ne uzrokuje Njegovu ljubomoru.

Dobro je unutar čovjeka ogra­ničeno mjerom zla. Jer u čovjeku se malo dobra broji kao dobro. Dobro je za njega najmanja količina zla. Stoga za njega dobro ne može biti oslobođeno zla. U čovjeku je dobro naopako korišteno, a kada se loše koristi, dobro više ne ostaje, a kada ga nema, rađa se zlo. Zato je Dobro jedino u Bogu ili je prije Bog sam to Dobro.

Zato, o Asklepije, izraz Dobro postoji samo za čovjeka, a nikada u stvarnosti, jer to je nemoguće. Materijalno tijelo ne daje mu mjesta, jer je svugdje brzo vezano zlom, boli, željama, strastima, obmanama, glupim razmišljanjima.

I, Asklepije, najgore od svega je da se svaka od tih netom spomenutih stvari što se nalaze u čovjeku smatra najvećim dobrom, dok je zapravo svaka nenadmašivo zlo. Pohlepa, korijen svakoga zla, čovjekova je pogreška; to je odsutnost Dobra.

VII. (bez naslova)

Kamo posrćete vi pijandure, opijeni vinom neznanja, koje više ne možete podnijeti već ga povraćate?

Stanite, budite razboriti! Pogle­dajte gore očima srca! A ako ne možete svi vi, tada barem oni koji mogu. Zlo nezna­nja preplavljuje čitavu zemlju i potpuno uništava dušu ograničenu tijelom, ne dopuštajući joj da dosegne luku Spasa.

Neka vas zato ne odnese velika bujica; iskoristite struju. Neka oni od vas koji uzmognu pronaći luku Spasa uvedu svoj brod u nju i potraže onog koji će vas primiti za ruku i provesti kroz vrata znanja.

Tamo sja jasno svjetlo koje bistri tamu, gdje nijedna duša nije opijena, nego su sve razborite i traže srcem Njega koji želi biti viđen.

Niti jedno uho ne može Ga čuti, niti jedno oko ne može Ga vidjeti, niti jedan jezik ne može o Njemu govoriti, već samo um i srce.

Ali prvo morate ski­nuti odjeću koju nosite – mržnju neznanja, manufakturu zla, pojas tame, živuću smrt, osjećajno truplo, noseću grobnicu, krad­ljivca u svojoj kući, onoga koji mrzi kroz ono što voli i donosi zlo kroz ono što mrzi.

Takva je mrska odjeća koju nosiš, koja te veže dolje onda kada pogledaš gore i vidiš lje­potu istine i Uzvišeno Dobro što leži u tebi. Mrzit ćeš zlo te odjeće i spoznati njegovu prijetvornost. To te zavelo, stvorilo privid osjećaja koji nisu potvrđeni, koji su nezamjetljivi; jer to im je zapriječilo put prema gore s mnogo grubljom materijom i ispunilo ih mrskom žudnjom tako da ne čuju ono što bi trebali čuti i ne vide ono što bi trebali ­vidjeti.

Um Hermesu

… Hermes – s obzirom da je mnogo ljudi izreklo puno toga, a to je bilo različito, o Svemu i Bogu, nisam naučio istinu. Razjasni mi sve to, Gospodaru moj. Jer jedino mogu vjerovati tumačenju koje dolazi od Tebe.

… Ne učiniš li se nalik Bogu, nećeš ga spoznati. Jer slično se razumije jedino uz pomoć sličnoga.

Narasti do jednake veličine kao Velikost koja nadilazi sve mjerljivo; ­oslobodi se svakoga tijela, transcendiraj svo vrijeme. Postani Vječnost i tako ćeš spoznati Boga. Pretpostavi da ti ništa nije nemoguće. Pojmi sebe kao besmrtnog i sposobnog shvatiti sve: svu umjetnost, znanost i prirodu svakog živog bića.

Postani viši od svih visina i dublji od svih dubina. Osjeti čitavo stvaranje kao jedno u sebi: vatru, vodu, suhoću i vlagu. Pojmi sebe kao da si na svim tim mjestima u isto vrijeme: u zemlji, u vodi, na nebu; da još nisi rođen, da si u maternici, da si mlad, star, mrtav; da si s one strane smrti. Pojmi sve stvari odjednom: vremena, mjesta, djelova­nja, kvalitete i kvantitete; tada možeš spoznati Boga.

Zaključaš li svoju dušu u tijelo, poniziš li je i kažeš li: “Ništa ne razumijem; ništa ne mogu; bojim se mora; ne mogu doseći nebo; ne znam tko sam bio i tko ću biti” – što je tada između tvog Boga i tebe?

Jer ne možeš pojmiti bilo što predivno ili dobro dok si vezan za tijelo i dok si zao. Jer najveće zlo je nepoznavanje Božje Dobrote; ali biti sposoban spoznati Boga i željeti i nadati se, naj­izravniji je Put i Božji jedini (Put) koji vodi Uzvišenom Dobru.

Kada stupiš na taj put, to Dobro će te posvuda susretati i svugdje ćeš ga doživljavati, čak i kada ga ne očekuješ – kada spavaš, kada si budan, u brodu, na cesti, noću, danju, kada govoriš i kada šutiš. Jer ne postoji ništa što nije lik Dobra.

Autori: Snježana Zorić i Ivan Tomašević

 

https://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/religije-i-kultovi/corpus-hermeticum-mudrost-hermesa-trismegistosa/

 

Zadatak je da se spase stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta. Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.

Bela Hamvaš

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Hermes Trismegistos [Sto knjiga koje bi spasio Bela Hamvaš]

by admin time to read: 14 min
0