Anatomija Fenomena

Ići do krajnjih granica svog umeća [Tema: Sioran]

sioran-3

  1. Ne sećam se više koji Otac protiv otupelosti preporučuje fizički rad. Sjajan savet, koji sam oduvek spontano primenjivao: nema više čamotinje, te svetovne otupelosti koja se opire ošljarenju.
  2. Već godinama bez kafe, bez alkohola, bez duvana! Srećom, tu je strepnja koja vešto zamenjuje najžešća nadražujuća sredstva.
  3. Najteži prekor koji se može učiniti policijskim režimima je što oni prisiljavaju ljude, ukoliko su obazrivi, da unište pisma i intimne dnevnike, to jest ono što je najmanje lažno u literaturi.
  4. Da bi se duh održao budnim, kleveta se pokazuje jednako efikasnom kao i bolest: isti oprez, ista grčevita pažnja, ista nesigurnost, ista izbezumljenost vas šibaju, isto ubitačno obogaćivanje.
  5. Ja nisam ništa, to je očigledno, ali, kako sam već odavno hteo da budem nešto, nisam uspeo da ugušim tu volju: ona postoji i dalje zato što je postojala ranije, ona deluje na mene i vlada mnome, iako je odbacujem. I baš onda kad je prognam u svoju prošlost, ona se uskopisti i gnjavi me: budući da nikad nije bila zadovoljena, održala se nedirnutom i nema nameru da se povinuje mojim zapovestima. Zatečen između sebe i sopstvene volje, šta da radim?
  6. U svojim “Rajskim stepenicama”, sveti Jovan Kalimah beleži da neki ponosni sveštenik nema potrebu da bude proganjan zloduhom: on je svoj vlastiti zloduh. Pomišljam na izvesnog X, koji je promašio svoj život tako što se zakaluđerio. Niko nije bio bolje skrojen od njega da se istakne u ovom svetu i da u njemu briljira. Nesposoban za poniznost i pokornost, izabrao je samoću i u nju se zaglibio. U sebi nije imao nikakvih osobina potrebnih da, prema izrazu istog tog Jovana Kalimaha, postane “zaljubljenik Boga”. Uz pomoć pakosti ne može se delati na svom izbavljenju niti pomoći drugima da delaju na svom. Uz pomoć pakosti mogu se samo prerušiti svoje rane, ako ne i svoja gađenja.
  7. Moći živeti bez ikakve ambicije predstavlja veliku snagu i veliku sreću. Ja sam svoje ambicije suzio. Ali već i sama činjenica da sam suzio ambicije još uvek je deo ambicije.
  8. Ispražnjeno vreme kada meditiramo, u stvari je jedino ispunjeno vreme. Ne bismo nikad trebali da se stidimo što akumuliramo prazne trenutke. Prividno prazne, a u stvari prepune. Meditacija predstavlja vrhunsku dokolicu, čiju smo tajnu izgubili.
  9. Plemeniti činovi uvek su sumnjivi. Svaki put kada ih činimo, zažalimo zbog toga. Jer su lažni, teatarski, pozerski. Istina je da zbog njih žalimo gotovo koliko i zbog gnusnih činova.
  10. Kada ponovo pomislim na bilo koji trenutak svog života, bio on najgrozničaviji ili najravnodušniji, šta je od njega još ostalo i kakva je razlika sada između njih? Budući da je sve postalo slično, nestvarno i bez kontura, upravo kad ne osećam ništa nalazim se najbliže istini, razumevam svoje sadašnje stanje u kojem rekapituliram svoja iskustva. Čemu onda bilo šta doživljavati? Nema više nikakve “ekstaze” koju bi uspomena ili mašta mogle da vaskrsnu!
  11. Sve do svog poslednjeg trenutka, niko ne uspeva da do kraja iskoristi svoju smrt; ona, čak i za nekog ko je rođen u agoniji, čuva mrvicu novine.
  12. Prema Kabali, Bog u početku stvori duše, a one sve stadoše pred njega u obličju kakvo će zauzeti kasnije prilikom svog ovaploćenja. Svaka od njih, kad joj dođe vreme, primi naredbu da se sjedini s telom koje joj je namenjeno i svaka uzalud zaklinjaše svog Tvorca da je poštedi takvog robovanja i kaljanja. Što više mislim na ono što je moralo da se dogodi kad je došao red na moju dušu, to više govorim sebi da, ako posgoji neka koja je više od ostalih trebalo da se opire inkarnaciji, to beše upravo ona.
  13. Skeptika se usuđujemo gnjaviti govoreći o “automatizmu sumnje”, dok u vezi sa nekim vernikom niko ne govori da je zapao u “automatizam vere”. Pa ipak, i vera ima mahinalni karakter, na drugačiji način nego sumnja, koja ima barem to izvinjenje da prelazi iz iznenađenja u iznenađenje – doduše, sve unutar okvira rasula.
  14. Onu mrvicu svetlosti u svakom od nas, koja potiče od pre našeg rođenja, upravo pre svih rođenja, nju je važno zapggititi ukoliko želimo da produžimo nit sa tom udaljenom svetlošću, od koje nikad nećemo znati zbog čega bejasmo odvojeni.
  15. Nikada nisam doživeo osećaj ispunjenosti, istinske sreće, a da ne pomislim da je sad ili nikad stigao trenutak mog iščeznuća za sva vremena.
  16. Stiže trenutak kad će nam izgledati kao puka dokonost što možemo da biramo između metafizike i amaterizma, između nedokučivog i anegdote.
  17. Da bismo pravilno ocenili kakvo nazadovanje predstavlja hrišćanstvo u odnosu na paganizam, dovoljno je uporediti sirotinjske misli koje su o samoubistvu krčmili Crkveni Oci sa mišljenjima koja su o istoj temi izražavali jedan Plinije, jedan Seneka, pa čak i jedan Ciceron.
  18. Kakva je suvislost onoga što se kaže? Taj sled postavki koji sačinjava neki govor, ima li ikakvog smisla? A te postavke, ako ih razmatramo jednu po jednu, imaju li uopšte svoj predmet? Ne može se uopšte govoriti osim ako se apstrahuju ovakva pitanja ili ako se sebi postavljaju što je moguće ređe.
  19. “Puče mi prsluk za sve” – ako su ove reči mogle biti izgovorene, pa makar to bilo i jedan jedini put, hladnokrvno, sa punom svešću o njihovom značenju, onda je istorija opravdana, a sa njome i mi svi.
  20. “Kuku onome o kome ceo svet govori dobro!” Hrist prorokovaše ovde svoj sopstveni kraj. Sada svi o njemu govore dobro, čak i najtvrdokorniji nevernici, oni prvenstveno. Dobro je znao da će jednog dana stradati od sveopšteg odobravanja. Hrišćanstvo je izgubljeno ukoliko nije stalno izloženo nemilosrdnim progonima, kao što su oni čiji je predmet bilo u svojim počecima. Ono bi po svaku cenu moralo sebi stvarati neprijatelje, a sebe pripremiti za velike nevolje. Još bi ga možda jedino neki novi Neron mogao spasiti…
  21. Verujem u skorašnju reč, teško da mogu da zamislim neki dijalog koji bi se protezao na preko deset hiljada godina. Još teže mi je zamislivo postojanje nekog, koji bi trajao ne kažem deset hiljada, već samo jednu hiljadu godina.
  22. U nekoj knjizi o psihijatriji, zadržavam se samo na onim mestima gde se govori o bolestima; u nekoj knjizi kritika, samo na citatima.
  23. Toj Poljakinji, koja je s one strane zdravlja i bolesti, čak s one strane života i smrti, niko ne može ništa pomoći. Ne može se izlečiti sablast, a još manje neko ko je sit života. Mogu se izlečiti samo oni koji pripadaju zemlji i još uvek imaju u njoj korenje, koliko god ono bilo plitko ukopano.
  24. Periodi jalovosti kroz koje prolazimo podudaraju se sa izooštravanjem naše moći rasuđivanja, sa potiskivanjem ludaka u nama.
  25. Ići do krajnjih granica svog umeća ili, još bolje, svoga bića, takvo je načelo svakoga ko sebe smatra iole izabranim.
  26. Ljudi odaju iluziju da su slobodni iz čisto govornih razloga. Kad bi radili isto ono što i inače rade, ali bez i jedne reči, smatrali bismo ih za robote. Prema tome, oni varaju sami sebe, kao što varaju i druge: najavljujući ono što će da izvrše, kako bi se moglo pomisliti da oni nisu gospodari svojih činova?
  27. U dnu duše, svako sebe oseća i smatra besmrtnim, pa makar znao i da će sledećeg časa izdahnuti. Sve se može shvatiti. sve prihvatiti, sve realizovati, izuzev sopstvene smrti, svejedno da li od nje strepimo bez predaha ili smo s njom pomireni.
  28. Posmatrah toga jutra kako vode životinje na klanicu. Gotovo svaka bi, u poslednjem trenutku, odbila da ide dalje. Da bi je na to naterali, tukli su je po stražnjim nogama. Ovaj prizor često mi se vraća u svest kada, izbačen iz sna, nemam snage da se suprotstavim svakodnevnom kažnjavanju Vremenom.
  29. Odabrao sam za svoj cilj da se odlikujem u zapažanju prolaznog karaktera svega. Smešno isticanje, koje će upropastiti sve moje radosti; bolje rečeno: sve moje osećaje.
  30. Svako ispašta svoj prvi trenutak.
  31. Samo za jedan sekund, čini mi se da sam osetio upravo ono što za nekog žarkog pristalicu Vedanta može značiti zadubljenost u Braman. Kako bih voleo kad bi taj sekund mogao beskonačno da se protegne!
  32. U sumnji sam tražio lek protiv strepnje. Lek je završio tako što se udružio sa bolešću.
  33. “Ako se neko učenje širi, znači da su nebesa tako htela” (Konfučije). … Upravo u to bih voleo sebe da ubedim svaki put kada se, pred ovom ili onom pobedničkom zabludom, moj bes gotovo graniči sa moždanim udarom.

Emil Sioran

Prevod: Miodrag Šuput

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.