Ipak se ne okreće

| April 29, 2018 | 0 Comments

Ne vjerujem da se bilo šta kreće i okreće osim glibave love u ovoj paralisanoj nepokretnosti što je zemljicom zovu. Okretanja je možda nekada i bilo, vjerujemo okretnom gospodinu Galileju, ali je konačno stalo. Okretni Galileo bi, da kojim slučajem nije umro kao svi besmrtnici, danas možda mogao reći-ipak se okretalo, jer je svako kretanje, pa makar i kružno, sva je prilika, odsviralo svoje. Okretalo se, okretalo i… stalo…
To što nam liči na beskrajno okretanje, zapravo je subjektivni osjećaj, koji nas kao i svi subjektivni osjećaji, uostalom, navodi na pogrešne zaključke. Nema više okretanja, nema više okreni-obrni, nema više gore-dolje. Konačno je stalo. Vrteška se zaglavila i njena ukočenost će biti jedina zakonitost naše svijetle nepokretne budućnosti…
Dok se okretalo, bilo je podnošljivije. U tom, mada zaludnom okretanju, svako je nalazio uzaludnu utjehu. Okreće se, mislili su zavisnici od okretanja, pa će se valjda nešto i preokrenuti. Valjda će ono čuveno kolo sreće, okreni-obrni, preokrenuti stvar. Elem, nada u okretanje, koje je samo po sebi beznadno, bolja je od suočavanja sa konačnom nepokretnošću. Ringišpil je, kako nam izgleda, završio svoje, ostavivši nas u jedinoj preostaloj dilemi: sići ili ostati u korpi koja je konačno i zauvijek stala. Ako siđemo, priznaćemo da smo izgubili, makar i kružnu, makar i beznadnu, makar i dirljivu, makar i blesavu nadu. Ako ostanemo, priznaćemo i sebi i drugima da je naša naivnost veća od pameti, a da nam je razum manji od makovog zrna. Jer, ko još vjeruje da će uzaludno okretanje dovesti do bilo kakvog preokreta. I koji se ludi uznadanko u takvo nešto, poslije svega, može nadati…
Od vrteške koja je stala tužniji su samo oni koji čekaju da vrteška opet proradi iako je potpuno jasno da je zakočenost konačna, a nepokretnost zagarantovana. Okretanje, dakle, kao simulacija pravog kretanja bilo nam je dragocjeno, bilo nam je spasonosno, jer nam je hranilo uobrazilju da će se stvari jednom i konačno promijeniti. Naravno, da sluđeno ringišpil-pleme usljed pomamne brzine okretanja nije vidjelo ono što je očigledno i usred vašarske buke nije čulo ono što je glasnije od očiglednosti, ali svakako tiše od vašarišta. Prepustili smo se okretanju, zamađijani vrtoglavom potrebom da u okretanju oko sopstvene ose pronađemo smisao i suštinu dijalektičkog progresivnog procesa. Kada smo stali, kada smo se zaglavili u blatu, shvatili smo da je i najvašarskija šarena vrteška bolja od strašne nepokretnosti koja nas je zadesila. Više nema igara. Ostali su samo okrajci hljeba koji će sasvim sigurno utoliti glad nepokretnog lipsalog plemena. Vlasnici ringišpila su shvatili da nepokretnoj raji zabava više i ne treba. Treba im samo melanholično sjećanje na ono što nikada nijesu imali. Treba im podsjećanje na srećne dane nesreće kada je nazadovanje bilo jedino kretanje, no kretanja je, ipak, bilo…
Veličanstveni kružni prizemni let omeđen granicama seljačkog vašara uz vrišteće salve kružnog progresa, držao nas je u magnovenju i iluziji da je sloboda dokučiva ukoliko je okretanje brže. Brzo ili sporo, okretanje nas je držalo na istoj distanci od oslobođenja iako su mnogi osjećali da su ga dotakli makar vršcima prstiju. Kada su vašar-maheri shvatili da su nas dovoljno izvozali, da nam je svijest dovoljno izokretana, a utroba izvrnuta, mogli su da zakoče vrtoglavku i da proglase fajront u ludoj krčmi u kojoj je sve stalo osim utvarnog privida vječnog kretanja. To bi bilo sve, čulo se iz razlupanog razglasa, i više neće biti ničega, konačno je zakrčalo prije nego je zamuklo…
Čak je i malobrojnicima koji su na vrijeme prozreli okretanje kao perfidni i morbidni privid kretanja, vrteška počela da nedostaje. Vrteška stoji slaveći nepokretnost na zemlji koja se okreće oko vrteške. Simbolika opskurne slike precizna je dijagnoza opšteg poraza od najobičnije vašarske bande koja je uspjela da zaustavi kretanje i da istovremeno proslavlja kretanje u vašarištu koje se više ni ukrug ne okreće. Tako se vašar pretvorio u muzej voštanih figura u kojem je glavni eksponat ukočena vrteška kao spomenik nezaustavljivosti. I zaista se neće zaustaviti ništa osim bilo kakvog kretanja…
Ako neko nekada, iz nekog dalekog srećnijeg plemena, prođe pored našeg avetinjskog vašara i ako neko nekada vidi našu vječno zaustavljenu vrtešku, vidjeće i nas koji smo odavno shvatili da se vrteška neće više nikada pokrenuti, ali još uvijek čekamo makar krug prevarantske igre. Vidjeće čudne ljude koji slave one koji su ih zakočili, razljudili i natjerali da se odreknu i koraka i sna. I biće im lakše, jer će i onako nesrećni, shvatiti da tamo negdje, u dalekom zaboravljenom i zapuštenom vašarištu, još uvijek tinjaju neki ljudi koji su nepokretniji i nesrećniji od njih…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Ipak se ne okreće

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0