Na prvoj liniji je istina.
Iza prve linije postoje samo naličja stvarnosti.
Strah koji osjetiš i koji preskočiš!
Jedina ljepota ljudskog postojanja.
Možda ti se učini da vidiš ždralove, a možda su stvarno jutros proletjeli ispred prozora. Možda ti se učinilo da vidiš bogomoljku, na pultu prijavnice zatvora Remetinec, a možda je stvarno svojom hvataljkom pokazala pravac. Sve oko tebe ti šalje poruke, da, samo tebi. Podigni glavu i budi iskren.
Sve znamo.
Upasti u banke i pobiti menadžere – jedan od grafita tog protesta koji je uzdrmao cijeli grad. Novine su pisale da je ljude obuzelo kolektivno ludilo. Kakvo ludilo, mislio sam, samo su napokon progledali.
Drugi grafit – Televizija nas je skroz sjebala. Otpor! Analitičari su govorili: je, je, to je tačno, ali što da se radi. Tako nam je kako nam je. Laži oko nas su kao zidovi koji idu do nebesa, ne vidi im se kraj.
Grad je uzavrio. Ljudi se okupljaju. Glavonje se znoje.
Ovo je priča djevojke koja je bila od početka prisutna.
“Koja je moja krivica? Baš ti je pitanje? Kao da ne znaš? Kao da ne znam za tvoju grupu koja ide po zatvorima i snima. Sve znam, i opet sam pristala da razgovaram sa tobom. Jer želim da se moj glas čuje. Ali tvoje prvo pitanje, stvarno nijesam očekivala, pitaš me o mojoj krivici, kao da ne znaš da je moja krivica – želja za slobodom. Nepristajanje. Zbog toga sam u zatvoru.
Kada su objavili da će da grade tržni centar umjesto parka, prvi put smo se potpuno spontano okupili. Neko je donio ozvučenje, neko pivo, žene iz ulaza su donosile, kiflice i kolače. Bilo je super, skupio se cijeli kvart. Mislili smo, naivno, da će odustati kada vide, koliko nas ima. Mislili smo, majku mu, ima dosta tržnih centara, a malo parkova. Majku mu, mislili smo, ima toliko parcela izvan grada, zašto bi rušili park gdje smo odrasli, mi, zbog kojih oni postoje i primaju platu.
Kako smo samo bili naivni!
Prvo su razgovarali sa nama, dobrobit zajednice, demokratija, zapošljavanje mladih, petogodišnji planovi i slično. Smijali smo se, igrali stoni tenis i pikado, gledali fudbal i pili pivo. I napisali ogroman grafit: Ne damo ni jedno drvo! I crtež drveta koji ima velike mišiće i svi kranovi pored njega su smiješna palidrvca.
Onda je počela grublja igra. Pokušali su da nas podmite. Tačno su znali ko je u lošoj finansijskoj situaciji, ko ima bolesno dijete, kome treba posao. I vjerovao ili ne, svi, ali svi sa kojima su to pokušali, su odbili! I izašli smo u javnost, i mediji su jedva dočekali. Kakva je to solidarnost bila.
Pjevali smo: Padaj silo i nepravdo!
Onda su došli političari. Otjerali smo ih.
Onda su počeli da nas tuku. Maskirani tipovi, ulete noću u naš park i biju koga stignu. Onda smo mi tukli njih. Jednog su jedva spasili, doktori.
Onda su prijetili u pola noći telefonom, djecu ćemo vam sačekati, kad izlaze iz škole. Sakrili smo djecu. Neka ne idu u školu.
Počeli su da nam se pridružuju ljudi iz drugih kvartova! Kako se lako ideja slobode raširi, kao šumski požar! Mediji su nas nazivali Drugačijima, jer smo pokazali da solidarnost i zajedništvo mogu da postoje i da opstanu uprkos pritiscima.
I jedne noći, nijesu mogli više da izdrže, da nas gledaju takve, slobodne, upao je interventni vod, okružio nas i pohapsio. Branili smo se koliko smo mogli. Jedna saksija cvijeća, a toliko mi je sada žao tog cvijeća, je završila na glavi nekog glavonje sa šlemom. E zbog toga ja više ležim nego drugi…Ali, ne žalim se.
Znaš, mislila sam tokom protesta da je smrt najveća avangrarda i pobuna! Maštala o njoj! Na barikadama! Ali kada sam osjetila udarac u glavu i na usnama ukus krvi, shvatila sam – smrt je poraz ako se ne osvetimo za sva poniženja. Smrt je poraz ako ne odmijenimo život, ako ne pokažemo da palica ima dvije strane, kao i pendrek, kao i metak koji može da leti u raznim smjerovima, zar ne, smrt je poraz kad bar jednu, bar jednu kravatu na glavonjinom vratu zubima ne iskidamo pred tv kamerama da to svi vide, da postave na net, da se dive i zgražavaju! E za to živim! I znam da će Revolucija koja će se desiti biti, kao i sve druge, nepravedna i krvava i da će mnogi izginuti misleći da su nevini, ali neka! To breme neko mora da stavi na svoja pleća.
Tu se nasmijala.
Vidi kako sam sitne građe a spremna sam da na ova nejaka pleća bacim iz jednog poteza , sva buduća klanja!
Bili su sa nama:
Žena koju su u banci prevarili i ona sada mora da vraća tuđe dugove, advokat joj traži novac, ona novca nema, tužilac rekao, znate kako, teško ćete pobijediti banku.
Djevojka narkomanka, a nema novca za heroin, više ni njeno tijelo niko neće, a prvi dop joj je prodao tatin sin iz kraja, vozi kabriolet i hvali se da ribe navlači na kurac i na heroin.
Penzioner koji je kopao po kontejnerima, penzijom plati struju, vodu, ne ostane mu za par dana hrane.
Bivši okružni tužilac koji je donio pogrešnu presudu pa ga ekipa sačekala i pred petogodišnjom ćerkom bokserom razbila vilicu
Žena koju je muž poslije 32 godine braka napustio i rekao da je uvijek mrzio.
I toliko toga. I toliko nas.
Kada su vidjeli kako se skupljamo, mi, poniženi, ponosni, zgaženi, uvrijeđeni, glavonje su sjele u neki kabinet i rekle, ako sad ovo ne sasiječemo, pitanje je šta će biti. Ako se ne ugasi na početku, kasnije je teško požar kontrolisati.
Ali zajebali su se.
Uhapsili su nas, ali nas napolju ima više, stotinu puta više, nego njih i njihovih kerova.
Sanjam kako nebo gori iznad ovog grada.
I znam da će mnogi reći da vatra nije pravedna i da uništava sve što joj se na putu nađe.
A ja kažem:
A šta drugo?
Šta!?
I taj sajt gdje ćeš ovo da postaviš, o čemu je?
Misliš? Vjeruješ?
U redu, daću ti jednu fotografiju. Neka me vide. Neka očajavaju. Neka se raduju.
Ali majku mu ne može ovo dovijeka da traje, zar ne? – podignutom pesnicom mi je uputila pozdrav.
Potpuno je luda – rekao mi je upravnik.
Neka, neka – rekao sam. Pitanje je ko je lud.
U upravnikovoj kancelariji odjekivali su taktovi pjesme: We`ll always be together
Majku mu – rekoh sebi.
Na prvoj liniji, samo se broji. Sve ostalo je običan kukavičluk.
Uskoro će doći dan kada ćete morati decidno da se odlučite – rekao sam.
Nasmijao se upravnik zatvora.
Evo mog pozdrava – rekao mi je.
Podigao je ruku, otvorio dlan, i – stisnuo ga u pesnicu.
Izašao sam na ulicu, vjetar je duvao, podigao sam kragnu, pomislio, možda za godinu dana stvarno sve bude drugačije.
Ždralovi iznad mene su plesali.
