Istorija anarhizma (2) – Revolucija uništava, proždire ili mijenja one koji su u njoj sudjelovali [Tema: Anarhizam]

| October 30, 2015 | 0 Comments

guillotine

Piše: Max Nettlau

Velika se revolucija događa u onom trenutku kad rijeka evolucije iznenada promijeni svoj tok i probije svoje obale u silovitom vrtlogu što nije u vlasti njezinih navigatora, koji su prepušteni vjetru i valovima ili se utope. Ali njihovo djelo nastavljaju, u izmijenjenim uvjetima, njihovi nasljednici. Čak i oni koji uspiju preživjeti jednu fazu revolucije isto tako nestaju ili doživljavaju preobrazbu, tako da, kad se oluja stiša, teško da itko može primijeniti životni i blagotvorni utjecaj na novu fazu evolucije. Drugim riječima, revolucija, poput rata, uništava, proždire ili mijenja one koji su u njoj sudjelovali. Ona ih preobražava u autoritarce, bez obzira na to čemu su prije bili skloni, i ostavlja ih loše pripremljenima, nakon njihova revolucionarna iskustva, za obranu slobode.

Samo oni koji su ustrajno vjerni revoluciji, oni koji su naučili novu lekciju iz grešaka koje je počinio autoritet, i oni koji posjeduju iznimno snažan revolucionarni duh izlaze nepovrijeđeni iz revolucije – Elisée Reclus, Louise Michel i Bakunjin imali su ta tri svojstva – dok su gotovo svi ostali bili pritisnuti kobnim teretom autoritarizma, koji je još uvijek neodvojiv od velikih narodnih pobuna.

Tako, nakon početnog razdoblja od nekoliko mjeseci (1789. u Francuskoj, 1917. u Rusiji) autoritarizam preuzima prevlast i tih četrdeset i pet ili više godina prije slavne 1789. – sjajna era enciklopedističke liberalne i povremeno liberterske kritike ideja i institucija prošlosti – te stoljeće političkih i društvenih borbi u Rusiji do godine 1917. postaju uzaludni i bezvrijedni zbog oštrih sudara sukobljenih interesa i osvajanja moći, to jest, uspostave diktature.

Tu se pojavu ne može niti zanijekati niti umanjiti. Ona je ukorijenjena u golemom utjecaju koji autoritet ima na ljudski um i u velikim interesima koji su na kocki kad su povlastica i monopol ugroženi. Tada to postaje borba na život i smrt i takva se borba, u autoritarnom svijetu, vodi smrtonosnim oružjem.

U prvim mjesecima 1789., kad je saziv Generalnih staleža održavao svoje sastanke u Francuskoj, i ponovno poslije 14. srpnja, kad je zauzeta Bastillea, bilo je sati i dana snažne egzaltacije, velikodušne, tople solidarnosti i cijeli je svijet dijelio to veselje. Ali u tim se trenucima kontrarevolucija već pripremala i u sljedećem će se razdoblju ona nepopustljivo braniti, otvoreno ili pod krinkom. Zato su vođe revolucije, uza svu svoju općenitu dobru volju, uza svu iznimnu i velikodušnu narodnu potporu, imali vrlo malo uspjeha nakon 14. srpnja. Oporba je sve postigla, u tim revolucionarnim danima, s pomoću snažnih udara stručno uvježbanih boraca i preuzimajući cijeli aparat vlasti što ga je u to doba pojačavala u unutrašnjosti zemlje centralna diktatura odbora i diktatura lokalnih sekcija. Osiguravši čvrstu vlast nad režimima u unutrašnjosti, ona je središte svoje sile teže uspostavila u vojskama. Iz jedne takve vojske poteklo je diktatorstvo njezina vođe, Napoléona Bonapartea; zatim su uslijedili njegov coup d`état(15) osamnaestoga Brumairea, njegov Konzulat i njegovo Carstvo – njegova diktatura nad europskim kontinentom.

Aristokracija se hitro preobratila u “bijelu vojsku” emigranata. Seljaci su se, u potrazi za zaštitom od povratka feudalizma, udružili s najautoritarnijom i vojno najsnažnijom vladom. Birokracija se bogatila na gladi masa ili na ratnim provizijama. Radnici i obrtnici u gradovima našli su se prevarenima na svim stranama, gruba vlast ih je ušutkala, predala u ruke cvjetajuće buržoazije i zgrabile su ih vojske koje su uvijek bile pohlepne za ljudskim mesom.

Ne iznenađuje što je, u takvoj situaciji, ultraautoritarni komunizam Babeufa i Buonarrotija došao na čelo godine 1796., dok su se, u najnaprednijem razdoblju revolucije, od 1792. do 1794., socijalističke aspiracije pomiješale sa zahtjevima radikalnijih narodnih skupina, onih Jacquesa Rouxa, Leclerca, Jeana Varleta, Rose Lacombe i drugih. Enragés (Bijesni), najodlučniji hebertisti, Chaumette, Momoro i Anacharsis Cloots bili su ljudi ispunjeni duhom samopožrtvovanja, uvjereni branitelji izravne narodne akcije i razdraženi novom revolucionarnom birokracijom. Za njih se može reći samo to da su bili dobri revolucionari, premda ne znamo jesu li imali liberterske ideje, a i Sylvain Maréchal nema ništa za reći o toj temi. Buonarroti je, ipak, nadahnut izvornim socijalizmom Morellyja vidio u Robespierreu čovjeka koji može provesti socijalnu pravdu. Tako su se svi socijalisti ili povezali s režimom terora ili su zahtijevali da se on još pojača. A vlada je prihvatila pa i poticala njegove sljedbenike ili je slala na giljotinu i ubijala one među njima koji su bili odveć nedisciplinirani. Jacques Roux i kasnije Darthé počinili su samoubojstvo pred tribunalom; Varlet, Babeuf i drugi su smaknuti.

Smrtna kazna nije poštedjela ni one koji su imali manje napredna stajališta od onih na vlasti. Danton i Camille Desmoulins, baš kao i žirondisti, osuđeni su na smrt, dok je Condorcet izbjegao giljotinu tako što je u zatvoru počinio samoubojstvo. Usuditi se posumnjati u apsolutnu centralizaciju, simpatizirati s federalizmom, značilo je smrt.

Postalo je tradicionalno smatrati činom revolucionarnoga junaštva narediti bezbrojne smrtne kazne giljotinom za svoje prijašnje drugove. Prema onome što znamo o događajima u Rusiji kroz petnaest godina, više ne vjerujemo u junaštvo onih koji mogu održati svoju premoć samo tako da okrutno guše prava onih koji nisu priznali njihovu svemoćnost. To je oblik djelovanja urođen svim autoritarnim sustavima; provodili su ga Napoléon i Mussolini istom okrutnošću kao i Robespierre i Lenjin.

Tako je nakon godine 1789. liberterska ideja klonula u Francuskoj. Iskra ultraumjerenog i društveno konzervativnog liberalizma životarila je u okrilju nekolicine ljudi koji su, zahvaljujući svojim znatnim osobnim sredstvima, mogli ostati postrance od državne karijere – onih koje je Napoléon prezrivo nazivao “ideolozima”. Oni su se ponovno pojavili na sceni 1814. i nakon 1830. Završili su tako što su se stopili s prosperitetnom buržoazijom za vlasti cara Louisa Philippea.

U drugim europskim zemljama, počevši s godinom 1792., ideja o ekspanziji pomoću naoružane revolucije našla je zanesene pristaše, posebice u Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj (u Mainzu), u Genevi i tako dalje. Ali ti su se oslobodilački ratovi, koji su stvorili republike kratkoga vijeka, uskoro počeli smatrati običnim osvajačkim ratovima te je tako neraspoloženje u Španjolskoj, Austriji, Njemačkoj i u drugim državama poraslo do te mjere da se Napoléon pretvorio, u očima gotovo sviju, iz junaka u tiranina i njegov je pad godine 1814. i 1815. bio pozdravljen s velikim olakšanjem.

Ne želimo ovdje raspravljati o korisnim rezultatima francuske revolucije. Možemo samo istaknuti da se, baš kao što ruski sustav vlasti u posljednjih petnaest godina nije donio ništa vrijednoga anarhističkoj ideji našega doba, može reći i da je francuska revolucija učinila vrlo malo za libertersku ideju tog razdoblja. Liberterska je ideja bila u usponu tijekom druge polovice osamnaestog stoljeća; autoritet je bio diskreditiran i u stanju moralnog propadanja. Ipak, sukobi moći i ustanovljenih interesa u skupštini godine 1789. doveli su nove i stare autoritete u izravnu međusobnu konfrontaciju tako da je otada postalo nužno biti ili reakcionar ili vatreni pristaša republikanskog, konzularnog, imperijalnog autoriteta. Nastaviti podupirati ustavni ili republikanski autoritet uvijek je značilo, od 1789. pa do današnjih dana, podupirati autoritarizam, čak i ako je to podrazumijevalo oblik sindikalističke diktature.

“Anarhizam” je morao početi ispočetka otprilike oko godine 1840., s Proudhonom, i onda ponovno, nakon četrdeset godina, oko 1880. Godine 1789. sloboda je izgubila svoj zamah u Francuskoj i u drugim europskim državama; veliki predah u izvanrednom procvatu tek je počeo. Uslijedila je zbrka slobode i autoriteta – sustav ustavne i republikanske većinske vlasti, beživotan spektakl ispunjen liberalima po lijepom i konzervativcima po ružnom vremenu, nesposobnima da ustanu protiv napada masovne reakcije našega doba; spektakl ispunjen pojedincima koji su se, čini se, kontinuirano kvarili od 1789. do naših dana, pojedincima koji nisu pobuđivali simpatiju i nisu stvarali iluzije. Uzdrmani etatizam staroga režima zamijenila je oštra i pedantna centralistička ideja, stari militarizam zamijenio je militarizam narodnih vojski i prisilnog novačenja. Književnost, filozofija i umjetnost slavile su državu i domovinu, koje su, pod starim režimom, bile podložne, tijekom pedeset godina, oštroj kritici. Ne vjerovati u tim godinama nije više bilo u modi, budući da je autoritet uvijek i vjerski i, prema potrebi, stvara od vjere kult, rabeći škole, tisak i vojarne u vlastitu svrhu.

Cijelo razdoblje od 1789. do 1815. bilo je skromno što se tiče intelektualnog rasta; umjesto toga, obilovalo je radovima što su pridonosili životu države, vojsci, velikim komunikacijama, standardizaciji metričkog sustava i sličnome, radovima na cestama, zgradama, svime što je potrebno u administrativne svrhe.

Jedino se u Engleskoj pojavilo prvo djelo liberterskog značaja u veljači 1793. pod naslovom O političkoj pravdi i njezinu utjecaju na opću krepost i sreću (drugo izdanje ima u naslovu moral i sreću umjesto opću krepost i sreću).

Autor tog djela, William Godwin, iznio je u svojem predgovoru, s nadnevkom od 7. siječnja 1793., kako se uvjerio, oko 1791., preko političkih spisa Jonathana Swifta i rimskih povjesničara, da je monarhija sustav vlasti koji je u temelju pokvaren. Otprilike u to doba on je pročitao Holbachovo djelo Systeme de la Nature i Rousseauove i Helvétiusove spise. Neke ideje za svoju knjigu stekao je i mnogo ranije, ali je na ideju o poželjnosti vlasti koja će biti jednostavna u najvećoj mjeri (kako je on opisao svoj anarhistički ideal) nadošao zahvaljujući idejama koje je navijestila francuska revolucija. Tom događaju on duguje svoju odlučnost da nastavi sa svojim djelom. Napisao ga je između 1789. i 1792., u doba kad britansko javno mnijenje još nije bilo protiv francuske revolucije (to se dogodilo nakon što je tiskana njegova knjiga). Dobro je znano da je samo visoka cijena spasila to dvosveščano izdanje od konfiskacije i osude, jer to svakako nisu bile knjige određene za popularnu propagandu.

Razmatrajući moralno stanje pojedinaca i ulogu vlasti, Godwin dolazi do zaključka da je utjecaj vlasti na ljude bio i jedino može biti poguban, koban. “Da nam se ne dogodi”, kaže on u svojoj odmjerenoj, ali pregnantnoj prozi, “da tvrdimo kako su velika moralna zla, koja postoje na svijetu, nesreće koje nas tako teško pritišću, defekti u samom korijenu vlasti i da ih se ukloniti može samo promjenom vlasti? Da ne otkrijemo da je pokušaj da se promijeni moral čovječanstva pojedinačno i zasebno golem i uzaludan pothvat; i da će se djelotvorno i odlučno moći provesti samo onda kada ćemo, regeneracijom političkih ustanova, promijeniti njihove motive i dovesti do revolucije među utjecajima koji djeluju na njih?”

Godwin isto tako pokušava pokazati mjeru do koje vlast čini ljude nesretnima i kako to djeluje na njihov moralni razvoj. On nastoji iznijeti uvjete za “političku pravdu”, to jest, za državu socijalne pravde, koja će ponajbolje učiniti ljude društvenima (moralnim) i sretnima. Rezultati do kojih on dolazi određeni su uvjeti što se tiču vlasništva, javnog života i sličnoga, koji pojedincu podaruju veću slobodu, pristupačnost istim egzistencijalnim sredstvima, kao i stupanj društvenog i individualnog života koji mu najbolje odgovara. Sve će se to postići dobrovoljno, odjednom, ili postupno, naobrazbom, raspravama i uvjeravanjem, ali nipošto uporabom autoritarne taktike odozgo prema dolje. To je put koji on zacrtava za buduće revolucije čovječanstva. Svoju je knjigu poslao Francuskoj nacionalnoj konvenciji; proslijedili su je njemačkom znanstveniku, prognaniku, Georgu Forsteru, koji ju je sa zanosom pročitao ali je umro nekoliko mjeseci poslije, ne imajući priliku da javno izrazi svoje mišljenje o njoj.

Čitajući knjigu O političkoj pravdi čak i u to doba čovjek postaje svjestan umjerenog, logično razrađenog protivljenja čvrstoj vlasti vlade, dok je etatizam uništen do temelja. Pedeset godina je ta knjiga služila kao udžbenik za ozbiljno proučavanje među radikalima i mnogim britanskim socijalistima, a britanski socijalizam svoju veliku neovisnost o etatizmu duguje upravo Godwinovu djelu. Utjecaj Mazzinijevih ideja, buržoaski nazor na svijet profesora Huxleya, izborne ambicije i profesionalizam sindikalnih vođa, sve je to dovelo, sredinom devetnaestog stoljeća, to slabljenja Godwinova utjecaja. Ipak, njegova su učenja oživjela još jednom u poeziji; opčinila su mladoga Shelleya i ponovno nam se obratila u njegovim stihovima.

Što se samog Godwina tiče, on je svoju karijeru potrošio na objavljivanje te knjige. Premda djelo nije bilo konfiscirano niti mu je bilo suđeno, nacionalistička i antinacionalistička propaganda, pod imenom “antijakobinstva”, u to je doba i još mnoge godine poslije usredotočila svoje napade na njega i na na njegove ideje, koje su bile snažno antikonformističke što se tiče vjere, braka i ostaloga. Premda je bio uvjeren u ispravnost svojih ideja, Godwin je, gubeći snagu karaktera i dostatnu hrabrost, prihvatio umjereniji ton u svojem drugom izdanju i dobro se pobrinuo da njegovi budući spisi ne budu snažno obojeni neovisnošću kao što je to bio slučaj s izdanjem knjige O političkoj pravdi iz godine 1793. Jednom rječju, Godwin se prestrašio; on se više nikad nije ponovno doveo u takvu izazovnu situaciju, premda se nikad nije otvoreno odrekao svojih zamisli. Taj slijed događaja vjerojatno je pridonio činjenici da njegove ideje, premda naglašeno liberterske, nisu naišle na opće prihvaćanje. Drugi razlog za njihovu nedovoljnu popularnost možda je u tome što su englesko stanovništvo, koje je trpilo grubo sudsko proganjanje, privukli teroristička taktika i autoritarni socijalizam koji korijene imaju u Francuskoj, u Konvenciji i u Babeufu. Bijeda radnika u novim tvornicama, otvoreno mučenje radničkih udruga, drskost vladajuće aristokracije, priklonili su ljude autoritarizmu i udaljili ih od liberterskog smjera koji je mogao barem spriječiti da se autoritet jedne skupine zamijeni autoritetom druge.

Godwin pokazuje da je poznavao razne kritike vlasništva od Platona do Mablyja, a posebice se poziva na knjigu Roberta Wallacea (Različiti izgledi za čovječanstvo, prirodu i providnost – 1761.) i na Ogled o pravu na vlasništvo nad zemljom koji je nekih dvanaest godina prije njegova vlastita djela tiskao “ingeniozan stanovnik Sjeverne Britanije” [William Ogilvie]. U to je vrijeme postojao i pokret jasno socijalističkog karaktera pod vodstvom Thomasa Spencea, koji je svoje teorije počeo razlagati 1775. Ali javnosti nije bila predočena nikakva autoritarna socijalistička teorija, jer da je bila Godwin bi je već bio preispitao. On se uglavnom bio ograničio na iskaz da su “sustavi koje prezentiraju Platon i drugi puni nesavršenosti” i zaključio je isticanjem vrijednosti argumenata protiv vlasništva koji, rekao je, ostavljaju svoj trag unatoč nesavršenostima sustava. Isto tako je rekao da su “stvarni autoritarni sustavi bili oni na Kreti (Minos), u Sparti (Likurg), u Peruu (Inke) i u Paragvaju (isusovačke misije)”.

Nastaviće se

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Istorija anarhizma (2) – Revolucija uništava, proždire ili mijenja one koji su u njoj sudjelovali [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 10 min
0