Anatomija Fenomena

Istorija anarhizma (5) – Tako željeznički kraljevi čeznu za carstvom [Tema: Anarhizam]

BookCoverInstead_

Piše: Max Nettlau

Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci. (2)

Pi y Margall morao je poznavati dva slavna liberterska djela iz 1851., Proudhonovo djelo Idée générale de la révolution au XIXe siècle (Opća ideja o revoluciji u devetnaestom stoljeću) i djelo Društvena statika Herberta Spencera. Zašto ne bi poznavao i knjigu Stephena Pearla Andrewsa, o kojoj se raspravljalo u Leaderu, časopisu koji je donosio toliko informacija o progresivnom pokretu u Španjolskoj? Osim toga, u Cadizu se 1854. pojavio španjolski prijevod manje važne knjige istoga Andrewsa (The Basic Outline of Universology… [Osnovni pregled univerzologije…]).

Za koloniju “Moderna vremena” saznalo se preko članka Moncurea D. Conwaya koji se pojavio u Fortnightly Reviewu (Dvotjedni pregled), velikom britanskom časopisu, u srpnju 1865., a o toj se koloniji raspravljalo i u Rusiji, u Černiševskijevoj staroj smotriSovremennik (Suvremenik). Elie Reclus morao je upoznati neke od tih američkih anarhista kad je posjetio Sjedinjene Države i surađivao godine 1877. u The Radical Reviewu, kojemu je glavni urednik bio Tucker. Sam je Tucker posjetio London 1874., gdje se susreo s Cuddonom, tada starim osamdeset i tri godine, a zatim je otišao u Francusku i Italiju. Počeo je svoj prijevod opsežnih Proudhonovih djela, što je ujedno bilo i prvo američko izdanje. Poznato je i to da je Elie Reclus 1878. znao za Tuckera i The Radical Review, baš kao što je Tucker upoznao Eliséea Reclusa preko Eliea u Parizu 1889. No, braća Reclus osjećali su se vrlo udaljenima, u svojem idealu komunizma obilja, od čvrste, pedantne koncepcije ravnopravne razmjene kakvu su razlagali Amerikanci, tako da nisu smatrali potrebnim ili važnim spominjati te ideje u svojem europskom miljeu.

Neki su od tih individualista nedvojbeno morali biti prisutni na slavnom dvanaestom zasjedanju Internacionale u New Yorku na kojem su se okupili uglavnom Amerikanci različitih struja mišljenja. To je zasjedanje silno rasrdilo Marxa jer se nije pokorilo jednom od njegovih skutonoša; nije mu preostalo ništa drugo nego izbaciti ih. Jedan od sudionika tog zasjedanja prisustvovao je haškom kongresu godine 1872., ali nije bio priznat kao delegat. Otkrilo se da je ondje bilo i spiritualista i zagovornika slobodne ljubavi; ta je okolnost bila dovoljan izgovor marksističkoj većini da izbaci tog američkog delegata.

Prilikom događaja što su uslijedili nakon nasilnog željezničarskog štrajka 1877. u Pittsburghu, neki mladi individualisti u Bostonu zauzeli su vrlo čvrsto stajalište, a Morse je napisao žestok pamflet (Tako željeznički kraljevi čeznu za carstvom). Iz te je skupine mladih u siječnju 1881. potekao časopis The Anarchist (Anarhist), u Bostonu. Njegov je prvi broj rasprodan u puno primjeraka; drugi broj je, dok je još bio u pripremi, zabranila policija.

Da su u Bostonu ti mladi ljudi polučili uspjeh, američke bi ideje zauzele mjesto rame uz rame sa socijalističkim revolucionarnim idejama Mosta i francuskih anarhokomunista. Njihovi su se napori raspršili, unatoč činjenici da je časopis Liberty, koji je osnovao Tucker 1881., uza svu svoju teoretsku krutost, na početku pokazao blagi stupanj solidarnosti s internacionalnim revolucionarima, ruskim nihilistima i ostalima.

To je, mogu po istini reći, jedini dodir koji sam koliko se sjećam zamijetio između tih američkih anarhista i onih europskih u pedesetgodišnjem razdoblju do 1881. Ni Proudhon ni Bakunjin, ni Elisée Reclus, ni Déjacque, ni Coeurderoy, nisu spominjali američke anarhiste, premda su čak trojica od njih živjeli ili proveli neko vrijeme u Sjedinjenim Državama, a Cuddon je išao u London 10. siječnja 1862. kao predsjednik britanske radničke delegacije da iskaže dobrodošlicu Bakunjinu pri njegovu povratku iz Sibira.

Dana 6. kolovoza 1881., pojavio se časopis Liberty, čiji je urednik bio Tucker. Bio je to borben časopis koji se zalagao za pravo kolektivista i liberterskih komunista, pa čak i Kropotkina, da sebe nazivaju anarhistima. Držali su da se individualisti ne mogu smatrati anarhistima sve dok neizravno priznaju privatno vlasništvo i slično. Prema mojem mišljenju, ti su se ljudi vrlo malo međusobno poznavali. U Europi se ništa nije znalo o američkom anarhizmu unatrag pedeset godina, baš kao što se u Americi vrlo malo znalo o događajima što se tiču Europe u istih tih pedeset godina. Ta su dva pokreta djelovala neovisno jedan o drugome tako da su jedva bili svjesni međusobnog postojanja.

Liberty je imao malu prodaju u Londonu gdje je britanski tiskar Henry Seymour, osnovao časopis The Anarchist u ožujku 1885. Časopis Honesty (Poštenje) pojavio se u Melbourneu, u Australiji, u travnju 1887. U Engleskoj je mali pokret trošio svoju snagu, nekoliko godina poslije, na financijske pothvate kao što su slobodno izdavanje papirnog novca i druge panaceje. Te su aktivnosti zaokupile sav napor velikog broja socijalista koji se potom nikad nisu vratili stvarnom ideološkom putu. U Njemačkoj su se slične aktivnosti razvile nešto kasnije (novi fiziokrati, Silvio Gesell, “Slobodni novac”) i sve su one bile besplodne. Ti pothvati ne mogu uspjeti ako se nema vlast, a kad bi imali vlast ne bi bilo potrebe za tim mjerama, trebalo bi učiniti druge stvari.

Posve neovisno od tih tendencija, koje su se provodile u dobroj vjeri, antisocijalistička buržoazija (koja je isto tako bila antietatistička, neprijateljski raspoložena prema bilo kakvoj socijalnoj intervenciji države da zaštiti žrtve izrabljivanja – što se tiče radnog vremena, higijenskih uvjeta rada i slično) i pohlepa za neograničenim izrabljivanjem pokrenule su u Engleskoj određenu agitaciju u korist pseudoindividualizma, neobuzdane eksploatacije. U tu su svrhu oni pridobili usluge potkupljive pseudoliterature. Mislim na publikaciju Liberty and Property Defence League (“Liga za obranu slobode i vlasništva”) u razdoblju od 1880. do 1890. i na druge slične publikacije, koje su se poigravale s doktrinarnim i fanatičnim idejama kako bi stvorile vrstu “individualizma” posve sterilnog i vrstu “neintervencionizma” što će prije pustiti čovjeka da umre od gladi, nego braniti njegovo dostojanstvo.

Tako, korak po korak, dolazimo otprilike oko godine 1890. do apsolutnog “voluntarizma”, humane i odlučne antietatističke ideje koju je proklamirao Auberon Herbert. No, ipak je sve to bio diletantizam – neučinkovite mjere koje nisu spriječile golem rast autoritarnog zla tijekom četrdeset godina što su uslijedile.

Anarhizam kakav je efektno razradio Tucker u svojoj knjizi Umjesto knjige može se ponovno naći u časopisu Libertas pisanom na njemačkom jeziku. Mnogo kasnije, ponovno ga je oživio mladi njemački pjesnik John Henry Mackay, kojega su oko godine 1888.-89. nadahnule ideje Maxa Stirnera, Proudhona i Tuckera. Njegove knjige, Die Anarchisten (Anarhisti, 1891.), Der Freiheitssucher (Tragač za slobodom, 1920.) i još jedna treća knjiga, otkrivaju da je bio nadahnut stajalištima te trojice velikih anarhista. Njegove su napore podupirali određeni časopisi i pamfleti tiskani u Njemačkoj. Mackay je umro 1933.

S druge strane, američki anarhistički individualizam predstavili su u Francuskoj i Belgiji, neki časopisi i pisci koji ga posve sigurno nisu osobno prihvatili ili u cijelosti prigrlili. Bilo je i nekih odjeka u skandinavskim zemljama. U današnjoj se američkoj propagandi on naziva “mutualizam” i, kao takav, našao je nekoliko sljedbenika u Italiji. Sve u svemu, čini mi se, da je opravdanje za takvo stanje stvari u trenutačnoj svjetskoj situaciji, koja je mnogo složenija nego što je to bila kad je Josiah Warren uspostavio svoju “Trgovinu vremena” godine 1827. Ako ima potrebe da se nadiđe primitivne oblike komunizma, isto tako ima potrebe da se nadiđe i one individualizma.

Ne trebam ovdje govoriti o onome što se zvalo “individualizam” u liberterskim socijalističkim pokretima u Francuskoj, Italiji i u drugim zemljama, budući da oni nisu bili povezani s američkim pokretom.

Ono što sam nazvao američki liberterski spiritualizam sumirano je u idejama i stajalištima malog broja intelektualaca u Sjedinjenim Državama, muškaraca i žena iznimnog integriteta, koji su se, uglavnom u godinama od 1830.-1860. i posebice između 1840.-1850., na deistički vjerskoj osnovi posvetili tome da žive i rade kao slobodni ljudi. Njih je nadahnjivao humanitarni duh osamnaestog stoljeća, socijalni duh što se očitovao u spisima Fouriera i Owena, kritički duh koji ih je natjerao da vide zlo koje počinja autoritet kroz povijest. Za to su imali živ dokaz pred sobom, sramotno crnačko ropstvo, koje su bili prisiljeni gledati kako se pred njihovim očima uzdiže kao legalna institucija. Znamo da su branitelji ropstva odvraćali na to cinički ističući kao primjer strahote bjelačkog robovanja u tvornicama. Pa, jedno se zlo posve sigurno ne umanjuje tako da mu se kao protutežu iznosi drugo zlo. Jedini je izlaz boriti se protiv obaju zala i abolicionisti su posve logično smatrali da društvu, koje je postalo nečovječno zbog crnačkog ropstva, manjka moralna snaga da bi išta učinilo u vezi s bjelačkim ropstvom. Što se buržoazije tiče, ona je u to doba smatrala opasnijima one koji su željeli odmah slomiti ropstvo, nego one koji su govorili o socijalizmu što će doći u nekoj dalekoj budućnosti ili one koji su, živeći u malim zajednicama, provodili svoja socijalna uvjerenja u djelo. Ljudi o kojima govorimo pripadali su objema kategorijama – abolicionistima tipa Williama Lloyda Garrisona, s jedne strane, i socijalistima tipa kolonije “Potok” (“Brook Farm”), s druge strane. Bili su to muškarci i žene poput Emersona, W. E. Channinga, Margaret Fuller, Frances Wright, Nathaniela Hawthornea i drugih. Moglo bi se reći da je ono civilizacije što je u to doba postojalo u Sjevernoj Americi bilo povezano, blisko ili udaljeno, s tom visokoumnom skupinom u starom Massachusettsu – tako različitom od današnjega Massachusettsa, koji je dopustio ubojstvo dvojice nam znanih istaknutih talijanskih anarhista.

Najistaknutiji lik iz tog kruga, s liberterskog stajališta, bio je Henry David Thoreau, autor knjige Walden: ili život u šumi (1854.) i slavnog ogleda O dužnosti građanskog neposluha (1849.).

Walt Whitman je, prema mojem mišljenju, posve različit tip. U njega je, do određene mjere, bilo širokog liberterskog zamaha, ali njegov ga zanosni kult sile približava autoritarnoj ličnosti, kako ja to vidim.

Bilo je i drugih istinski odličnih Amerikanaca, koji su prišli našim idejama i iznad svega zastupali ljudsku slobodu; Ernest Crosby jedan je od najboljih.

Nastaviće se

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.