Iz biljaka zrače sile koje su korisne čovjeku i te sile možete doslovno osjetiti [Tema: Tajni život biljaka]

| October 1, 2015 | 0 Comments

Philo-renzuxii-plant-2

Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird (VII nastavak)
U jesen 1971. godine, uvidjevši da mu njegova mikroskopska istraživanja oduzimaju previše vremena, Vogel je prestao da se bavi biljkama. Međutim, kad je u listu Mercury, koji izlazi u San Joseu u Kaliforniji, izašao članak u kojem je o njegovim istraživanjima s biljkama govorila dr Gina Cerminara, psiholog i autor popularno pisane knjige o vidovnjaku Edgaru Cayceu, i kada je tekst toga članka bio razaslan po čitavom svijetu, Vogela su počeli bezbrojni znatiželjnici naprosto opsjedati telefonom, tražeći od njega podrobnije podatke o njegovu radu. Potaknut time odlučio je da nastavi istraživanja s bilkama.

Bilo mu je jasno da djelovanje ljudskih misli i emocija na biljke neće moći doista precizno registrirati ako prije toga ne usavrši tehniku pričvršćivanja elektroda na listove biljaka tako da se eliminiraju razne druge elektromagnetske frekvencije – ono što inženjeri nazivaju »bukom«. Među takve smetnje ubraja se, na primjer, ono zujanje koje se javlja kad u blizini radi električni usisavač prašine. Znajući da bi ove elektromagnetske smetnje mogle izazvati neželjene pomake pisaljki njegovih uređaja, Vogel je svoje pokuse vršio »u gluho doba noći«, između ponoći i svitanja, kad takvih smetnji uglavnom nema.

Otkrio je još nešto. Filodendroni ne reagiraju jednako: neki reagiraju brže, neki sporije, neki upadljivije više, drugi manje upadljivo. U stvari, svaka biljka ima vlastitu »ličnost« i »individualnost«, a u tom se pogledu ne razlikuju samo biljka od biljke već čak i pojedini listovi jedne te iste biljke. Osobito je bilo teško raditi s listovima s višim stupnjem električne otpornosti, a za pokuse su bili najpodesniji veliki mesnati listovi u kojima ima mnogo vode. Također je dobio dojam da manje-više svaka biljka prolazi kroz faze aktivnosti i neaktivnosti, da u stanovite dane ili u stanovite sate reagira potpuno, ali ima dana kada je »mlitava«, »bezvoljna«, »apatična«.

Želeći da bude potpuno siguran da nijedan učinak tehnike snimanja, registriranja, nije nastao kao posljedica pogrešnog stavljanja elektroda, Vogel je izmislio biljnu želatinoznu smjesu koja se sastojala od otopine agara kojoj su bile dodane sol i mala količina neke smole da bi bila gušća. Ovom pastom Vogel je premazivao listove neposredno prije nego što bi na njih prislonio i onda pričvrstio pažljivo očišćene elektrode izrađene od visokokvalitetnog sjajnog čelika koji ne rđa. Dimenzije elektroda iznosile su dva i pol prema četiri centimetra. Kad bi se agarova želatina stvrdnula oko priključaka elektrode, priključci bi bili hermetički odvojeni od ambijenta kao da su »zapečaćeni«, ali se na mjestima, gdje su se dodirivale elektrode i list, želatina ne bi stvrdnula, već bi ostala vlažna pa bi zato električni impulsi iz biljke nesmetano prolazili kroz nju. Tako su se otklanjale i one promjene u intenzitetu primanja signala koje su ranije nastajale zbog djelovanja mehaničkog pritiska elektroda na list. Ovaj je sistem omogućio Vogelu da na dijagramu dobiva bazičnu liniju koja je bila savršeno ravna, bez ikakvih oscilacija. Pošto je tako odstranio ambijentalne smetnje, Vogel je u proljeće 1971. godine započeo novu »rundu« pokusa. Htio je saznati može li se točno utvrditi trenutak kad filodendron počinje »komunicirati« sa čovjekom tako da se to može registrirati.

Pošto bi spojio filodendron s galvanometrom, koji je na traci ostavljao potpuno ravnu bazičnu liniju, postavio bi se ispred biljke nastojeći da se što potpunije opusti. Duboko bi disao i gotovo doticao biljku raširenim prstima jedne ruke, a onda bi »usmjerio« na biljku istu onu vrstu emocija koju inače ljudi »emitiraju« svojim najboljim prijateljima. Kad god bi to uradio, pisaljka galvanometra bi poskočila i registrirala nekoliko uzlaznih oscilacija, a Vogel je za to vrijeme osjećao kako iz biljke struji u njegove dlanove nekakva nepoznata energija.

Poslije otprilike tri do pet minuta nikakvo daljnje emitiranje emocija, emocionalne energije, ne bi više djelovalo na biljku. Prestala bi reagirati kao da je »istrošila svu svoju energiju« i »ispraznila se« reagirajući na ono što je prije toga primala. Vogelu se činilo kao da je proces uzajamnog djelovanja, interakcije (kako se to kaže u nauci) koji je nastajao između njega i biljke, istoga tipa kao interakcija koja se pojavljuje kada se sretnu dvoje zaljubljenih ili veoma prisni prijatelji, kada intenzitet, jačina uzajamnog emocionalnog djelovanja izaziva snažan skok energije, snažno »pražnjenje« koje ima za krajnju posljedicu to da se zaliha energije istroši i mora se nadoknaditi, i da se nakon potpunog pražnjenja mora ponovo napuniti. Upravo kao zaljubljenici, tako su i Vogel i njegove biljke bili poslije ovakvih kontakata »omamljeni« od radosti, sreće, blaženog zadovoljstva.

U uzgajalištu nekog botaničkog instituta Vogel je otkrio da može lako izabrati naročito senzitivnu biljku tako da prelazi rukama preko čitave skupine biljaka, lagano i nježno opipavajući jednu za drugom: senzitivnu biljku lako će prepoznati po tome sto će, kad je dotakne, osjetiti lagano hlađenje na vršcima prstiju, a odmah poslije toga seriju električnih impulsa, laganih električnih udara, koji su znak prisutnosti snažnog polja. Upravo kao Backster, ali u drukčijem kontekstu, Vogel je otkrio da ovakvu reakciju može postizavati čak i kad povećava razdaljinu između sebe i biljke. U početku je to postizavao tako da se biljka nalazila u jednoj prostoriji a on u drugoj, susjednoj, ali je reakcija kasnije postizavana iz kuće udaljene nekoliko blokova od one u kojoj su bile biljke. Na kraju je reakcija postignuta iz njegovog laboratorija u Los Gatosu, koji je bio oko 13 kilometara udaljen od mjesta gdje su bile biljke.

U nekom drugom pokusu Vogel je spojio dvije biljke s istom aparaturom a onda je prvoj biljci otkinuo jedan list, a drugu nije ni dotakao. Druga biljka je reagirala na povredu prve, ali samo onda kad joj je Vogel svjesno obraćao pažnju: ako bi prvoj biljci otkinuo list a drugu ignorirao, ne misleći o njoj, reakcija bi izostala. Bilo je to baš kao da je druga biljka tako zaokupljena Vogelom da ne obraća pažnju na ono što se događa u njezinom svijetu.

Vogel je iz vlastitog iskustva znao da ljudi koji su svladali vještinu joge i oni koji se bave drugim oblicima dubokog meditiranja, kao što je to naprimjer zen, ne zapažaju ono što se oko njih zbiva dokle god su u stanju meditacije. Ako se električna aktivnost njihovog mozga snimi tada pomoću elektroencefalografa, dobivaju se potpuno drukčiji moždani impulsi (valovi) nego kada se ta aktivnost snima u trenucima kada su potpuno svjesni zbivanja oko sebe. Iz dana u dan, iz pokusa u pokus, Vogelu je postajalo sve jasnije da je stanovito fokusirano stanje njegove svijesti, po svoj prilici, sastavni, integralni dio onih strujnih krugova što su potrebni da bi se »osluškivale« reakcije njegovih biljaka. Otkrio je da biljku može probuditi, prenuti iz somnolentnog, sanjivog stanja, i postići da iz toga stanja prijeđe u stanje visoke osjetilnosti, i to tako da on odbaci svoje normalno svjesno stanje i da fokusira, naoko izvansvjesni dio svoga duha u veoma jasno, precizno htijenje da biljka bude sretna, da osjeti da je voljena, da želi da je priroda blagoslovi zdravim, krepkim rastom. Činilo se kao da u tome biljka i čovjek uzajamno djeluju jedno na drugo kao da, tvoreći jedinstvenu cjelinu, zajedno hvataju osjetilne podražaje iz ambijenta ili od trećih »osoba«, s tim da te podražaje registrira biljka. U toku ovih pokusa Vogel je otkrio da ovaj proces senzibiliziranja čovjeka i biljke traje od nekoliko minuta do pola sata.

Kad ga netko zamoli da ovaj proces potanje, detaljnije opiše, Vogel odgovara da on kod toga prije svega smiri osjetilne reakcije vlastitih tjelesnih organa i kad to jednom postigne, počinje osjećati da se stvorila energetska veza između njega i biljke. Kad nastupi stanje ravnoteže između njegovog i biljkinog bioelektričnog potencijala, biljka prestaje primati osjetilne podražaje što ih stvaraju buka, promjene temperature i normalna električna polja koja je okružuju, a gubi i podražajnu osjetilnost prema drugim biljkama. Sada biljka reagira samo na Vogela koji se na nju djelotvorno »priključio« – ili ju je možda jednostavno hipnotizirao.

Ovi su uspjesi pružili Vogelu dovoljno samopouzdanja da prihvati poziv za javni nastup s jednom od svojih biljaka – da bi tako pred publikom demonstrirao ono što je dotad postizavao samo u laboratoriju. Priređena je televizijska emisija koju je za lokalno područje Kalifornije emitirala televizijska stanica u San Franciscu. U toj je emsiji biljka, spojena s pisaljkom galvanometra, pružila živu ilustraciju različitih stanja Vogelove psihe i njegova raspoloženja – od srdžbe koju su izazivala provokativna pitanja novinara, koji su ga intervjuirali, do mirnih, ravnih linija koje su bile znak skladnog, harmoničnog interkomuniciranja između njega i biljke. Vogel je nastupio i u redovitoj emisiji televizijske mreže ABC, koja se daje pod nazivom You Asked for It. U ovoj emisiji demonstrirao je i reakcijc biljke na njegove misli i na misli drugih osoba. U jednom trenutku biljka je, po njegovoj zapovjedi, emitirala snažnu emociju, a odmah poslije toga on ju je tako umirio da je ponovo normalno reagirala na ambijent.

Poslije toga Vogel je počeo primati pozive da održava predavanja. U jednom od tih predavanja rekao je: »Može se slobodno kazati da je dokazano da čovjek može komunicirati s biljkama i da on to čini. Biljke su živa bića, ukotvljena u prostoru, senzitivna prema onom što se događa oko njih. U redu, može se reći da su u ljudskom smislu riječi i slijepe, i gluhe, i nijeme, ali ja ni najmanje ne sumnjam u to da su one izvanredno osjetljivi instrumenti za mjerenje čovjekovih emocija. Iz njih zrače sile koje su korisne čovjeku i te sile možete doslovno osjećati! One se uključuju u naša polja energije, hrane ih, a mi im samo vraćamo tu energiju.« Vogel tvrdi da su američki Indijanci i te kako bili svjesni ove čovjekove sposobnosti. Kad bi osjetili da im je to potrebno, otišli bi u sumu, postavili se ispred kakvog bora, raširili ruke i naslonili se leđima na njegovo deblo – da se tako »napune« njegovom energijom.
Kad je počeo javno prikazivati i demonstrirati senzitivnost biljaka prema »stanjimi pažnje« (koja nisu isto što i navodna svjesnost vlastitog postojanja koju većina ljudi rado naziva »sviješću«), Vogel je otkrio da reakcije skeptika ili izrazito nenaklonjenih promatrača čudno djeluju na njega. Ako bi, na primjer, koncentrirao pažnju na takva negativna raspoloženja koja su emanirala, zračila iz publike, otkrivao bi da može izolirati, identificirati pojedince od kojih bi zračile te emanacije i da može njihovo djelovanje suzbiti dubokim dahom, tehnikom koju je naučio u školi joge. Postigavši to, naprosto bi »prebacio« svoj duh na kakvu drugu mentalnu sliku, upravo kao da okreće dugme za biranje kanala na televizoru.
»Nenaklonjenost, neprijateljstvo, negativni stav publike«, kaže Vogel, »jedna je od glavnih prepreka djelotvornom komuniciranju. Savladavanje ove sile jedan je od najtežih zadataka koji se postavljaju pred čovjeka koji javno demonstrira pokuse s biljkama. Ako mu to ne uspije, onda biljka i čitava oprema jednostavno prestanu funkcionirati, ,crknu’ kao televizor kad se pokvari, i ne reagiraju sve dok se ponovo ne uspostavi pozitivna veza s publikom.«
»Izgleda da ja ovdje zapravo interveniram, djelujem otprilike kao kakav filtar, koji ograničava jačinu reagiranja biljke na ambijent i ono što se događa u ambijentu. Taj ,filtar’ mogu uključivati i isključivati, otvarati i zatvarati, i tako postići ili da gledaoci i biljke jedni na druge reagiraju ili da se prekida njihovo uzajamno reagiranje. Napunivši biljku nekom energijom koja se nalazi u meni, mogu je »natjerati« da »stvori« u sebi osjetilnost za ovakvu vrstu uzajamnog djelovanja. U odnosu na ovo nadasve je važno da se shvati da reagiranje biljke nije reagiranje nekog razumnog bića koje ima oblik biljke već biljka postaje »produžetak čovjeka. Čovjek ovdje ulazi u interakcije s bioclektričnim poljem biljke, a isto tako može preko toga bioelektričnog polja ulaziti u interakcije i s misaonim procesima i emocijama neke druge osobe.«

Vogel je zaključio da su »životna sila« ili »kozmička energija«, kako ju je sam nazvao, nešto što je zajedničko biljkama, životinjama i ljudima, nešto što oni mogu međusobno dijeliti, a tim zajedničkim dijeljenjem čovjek i biljka postaju jedno. »Upravo je ova ,istost’ ono što daje biljkama i ljudima zajedničku osjetilnost, a ta osjetilnost im omogućuje ne samo da uzajamno komuniciraju već da se to komuniciranje registrira, preko biljke, u obliku dijagrama koji ispisuje pisaljka galvanometra.«

Budući da su rezultati Vogelovih istraživanja ukazivali na to da se u tim procesima razmjenjuje energija između biljaka i ljudi i da se te energije stapaju kad oni komuniciraju, on se zapitao bi li kakav izvanredno senzibilan pojedinac mogao ući u biljku, što je navodno polazilo nekom mistiku šesnaestog stoljeća Jakobu Bemeu, koji je kao mladić bio »iluminiran«, a onda je tvrdio da može vidjeti što se događa u nekoj drugoj »dimenziji«.
Beme je tako, na primjer, tvrdio da se može, pošto je neko vrijeme netremice gledao u neku biljku, »pomješati«, sjediniti s njome i da to može postizati voljno, tako da to zaželi; kad to postigne, on postaje dio biljke, osjeća kako »njen život posiže za svjetlošću«. Također je tvrdio da može s biljkama dijeliti neke njihove skromne želje i zajedno s njima »uživati u radosti koju im pruža list koji veselo raste«.

Nastaviće se

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Iz biljaka zrače sile koje su korisne čovjeku i te sile možete doslovno osjetiti [Tema: Tajni život biljaka]

by admin time to read: 9 min
0