Izgleda da biljke, kad se jednom vežu za neku osobu, ostaju s njom u vezi pa ma kuda ona otišla [Tema: Tajni život biljaka]

| September 16, 2015 | 2 Comments

pl_art2_f-565x430_6

Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird (IV nastavak)

Da bi saznao što njegove biljke mogu zapažati ili osjećati, Backster je najprije povećao, proširio svoju kancelariju, a onda se bacio na posao da stvori pravi pravcati naučni laboratorij dostojan atomskog doba u kojem živimo.

U nekoliko slijedećih mjeseci crtao je grafikon za grafikonom o svakojakim biljkama. Izgledalo je kao da se onaj fenomen ne gubi čak ni kad su se mjerenja vršila na listu koji je bio otkinut od biljke, pa čak ni onda kad bi se list potkresivao sve dok se ne bi tako smanjio da nije bio veći od elektroda koje su se na njega pričvršćivale. A da čudo bude još veće, poligraf je reagirao i onda kad bi se list sasjekao u sitne komadiće koji bi se onda pomiješali i tako ugurali između elektroda. Biljke nisu reagirale samo na opasnost koja bi im zaprijetila od ljudi nego i na neformulirane prijetnje – na iznenadni dolazak kakvog psa u laboratorij ili na prisutnost osoba koje su im htjele nauditi.

Za skupinu učenjaka sa Sveučilišta Yale, koji su došli da vide što on radi, Backster je priredio zanimljiv pokus kojim je očigledno dokazao da su pokreti i ponašanje jednog pauka u istoj prostoriji u kojoj je neka Backsterova biljka bila spojena s poligrafom izazivali dramatične promjene u poligramu, i da su se te promjene događale neposredno prije nego što bi pauk počeo bježati od čovjeka koji ga je pokušavao uhvatiti. »Izgleda da ova biljka na neki način hvata svaku paukovu odluku da bježi, i da to u njezinom listu izaziva reakciju koju registrira poligraf«, tumačio je Backster.

Backster je smatrao da su biljke možda u normalnim okolnostima prilagođene jedna drugoj, ali da u susretima s animalnim oblicima života ta usklađenost s drugim biljkama popušta. »Nešto čega se biljka treba najmanje bojati jest mogućnost da joj naudi neka druga biljka, pa su one zato, dokle god ima u njihovoj blizini životinja, usmjerene na životinje. Radi se, naravno, o tome da žvotinje i ljudi imaju sposobnost kretanja pa se treba koncentrirati na signale koji od njih dolaze.«

Kada se nađe u smrtnoj opasnosti ili kada joj zaprijeti kakva zaista velika pogibelj, biljka u samoobrani, otkrio je Backster, reagira na način koji podsjeća na ponašanje tobolčara oposuma (ili, ako ćemo pravo, čovjeka): ona se »onesvijesti«. Ova se pojava dramatično očitovala kad je jednog dana u Backsterov laboratorij došao neki kanadski fiziolog koji je htio da vidi čudno ponašanje njegovih biljaka. Prva biljka koju je Backster spojio s poligrafom nije uopće reagirala, a nisu reagirale ni druga ni treća biljka. Backster je tada provjerio ispravnost svih dijelova poligrafa, a onda je namjeravao izvršiti pokus sa četvrtom i petom biljkom. Uspjeh je opet izostao. Reakcija koja je najzad uslijedila tek kada je došla na red šesta biljka, bila je toliko očita da se kanadskom učenjaku moglo dokazati da fenomen reagiranja biljaka doista postoji.

Backsteru je, naravno, bilo stalo da sazna što je to djelovalo na onih prvih pet biljaka da uopće nisu reagirale. Zapitao je Kanađanina: »Recite mi, molim vas, nanosite li, možda, u svom poslu neko zlo biljkama.«

»Da«, odgovorio je ovaj. »Svaku biljku s kojom sam izvršio bilo kakav pokus stavljam u peć i spržim je do pepela, jer tako dolazim do podataka o njezinoj suhoj težini, to jest o težini suhe tvari od koje je sazdana! Ti su mi podaci potrebni za analize koje vršim.«

Tri četvrt sata poslije toga, kada se fiziolog već vraćao na aerodrom, sve Backsterove biljke ponovo su uobičjeno reagirale.
Ovaj je slučaj doveo Backstera do otkrića da ljudi mogu djelovati na biljke da se onesvijeste, da ih mogu »mesmerizirati«.

Nekom prilikom, kada je htio dokazati da biljke, pa čak i individualne stanice biljke, hvataju signale nekakvim neobjašnjenim komunikacijskim medijem, Backster je izvršio eksperiment pred novinarom dnevnika Baltimore Sun. Novinar je napisao članak koji je u skraćenom obliku prenio i mjesečnik Reader’s Digest. Pokus se sastojao u tome da je Backster spojio jedan svoj filodendron s galvanometrom, a onda je počeo novinaru (kao da je on spojen s uređajem) postavljati pitanja u vezi s godinom njegova rođenja.

Prije toga oni su se dogovorili da će Backster novinaru za svaku godinu od 1925. do 931. postaviti pitanje je li se rodio upravo te godine, a novinar mora na svako pitanje odgovoriti negativno, što je značilo da će šest puta reći istinu, a jedanput slagati. Pošto su pitanja bila postavljena i odgovori dani, Backster je pogledao na dijagram na kojem su bile registrirane reakcije biljke na svaki novinarov odgovor i točno je pogodio godinu u kojoj se novinar rodio. To mu je odala sama biljka izazvavši nagli skok pisaljke spojene s galvanometrom kad bi novinar »slagao« a to je, naravno, ostalo registrirano na poligramu.

Isti je pokus uspješno ponovio dr Aristide H. F.sser, psihijatar i primarijus naučnoistraživačkog odjela bolnice Rockland State Hospital u Orangeburgu u saveznoj državi New York. On i njegov suradnik Douglas Dean, kemičar s tehničkog fakulteta Sveučilišta u Newarku, izvršili su pokus na jednom odraslom muškarcu, s njegovim vlastitim filodendronom, kojega je bio sam posadio i njegovao s mnogo pažnje i ljubavi.

Dvojica učenjaka spojili su filodendron s poligrafom, a onda su ispitaniku postavili seriju pitanja. Prije toga su ga uputili da na neka pitanja odgovori lažno. Biljka je bez ikakve poteškoće označila preko galvanometra pitanja na koja su bili dati lažni odgovori. Dr Esser koji se prije toga rugao Backsterovim tvrdnjama kazao je: »Nije mi preostalo ništa drugo nego da samom sebi skočim u usta, da priznam da sam pogriješio.«

Backster je htio saznati imaju li biljke memoriju, sposobnost pamćenja i mogu li je očitovati. Zato je smislio eksperiment kojemu je bio cilj da se pokuša otkriti, identificirati, nepoznati »ubojica« jedne od dviju biljaka. Za ovaj se pokus dobrovoljno prijavilo šest Backsterovih studenata, polaznika tečaja za rukovanje poligrafom, od kojih su neki bili iskusni policajci, pravi veterani svoga zvanja. Pokus je započeo tako da su svim ispitanicima bile zavezane oči, a onda je svaki nasumce izvukao iz šešira jednu od šest savijenih ceduljica. Ceduljice su bile savijene zato da nitko ne može vidjeti koja je prava. Naime, na toj pravoj ceduljici bile su napisane upute, a mogao ih je pročitati samo onaj tko izvuče upravo tu ceduljicu. Njemu je bilo naređeno da iz lonca za cvijeće iščupa, zgazi nogama i onda potpuno uništi jednu od dviju biljaka koje su se nalazile u prostoriji. Međutim, »ubojica« je morao izvršiti »zločin« tako da nitko ne vidi. Nitko, ni Backster, ni drugi ispitanici nisu smjeli znati tko je »zločinac«, pa je jedini svjedok bila druga biljka koju nije smio ni taknuti.

Kad je »ubojstvo« prve biljke bilo izvršeno, Backster je drugu biljku spojio s poligrafom, a onda je pred nju dovodio jednog po jednog sudionika pokusa. Uspio je identificirati »krivca«. Kako? Ona druga preživjela biljka nije reagirala na prisutnost petorice »nedužnih« ispitanika, ali je igla galvanometra »podivljala« kad se biljci približio »krivac«. Objašnjavajući rezultat pokusa, Backster je upozorio na to kako, naravno, postoji mogućnost da je biljka »uhvatila« i registrirala osjećaj krivnje počinitelja »ubojstva«. Međutim, budući da je on to uradio u interesu nauke pa zato nije imao bogzna kako snažan osjećaj krivnje, ostala je još jedna mogućnost da se objasni rezultat pokusa: možda je ona druga biljka zapamtila čovjeka koji je nanio zlo prvoj biljci pa ga je prepoznala!

U drugoj seriji pokusa Backster je ustanovio da se posvoj prilici stvara posebna veza ili afinitet zmeđu biljke i čovjeka koji se za nju brine. Pomoću sinhroniziranih zapornih satova, tj. sportskih kronometara, otkrio je da njegove biljke reagiraju na njegove misli čak i onda kada se on ne nalazi u istoj prostoriji s njima nego u sobi na drugom kraju hodnika ili čak u zgradi udaljenoj nekoliko blokova. Jednoga dana kad se vratio s izleta u neko mjesto u državi New Jersey, Backster je ustanovio da su njegove biljke živnule i na traci poligrafa registrirale nesumnjivu reakciju u onom istom trenutku kad je on, dvadeset i pet kilometara daleko, odlučio da krene natrag u New York.
Kada je jednom Backster bio na predavačkoj turneji i u svojim predavanjima govorio o svom prvom otkriću 1966. godine, pokazujući pri tom dijapozitive prvog zmajevca (Dracaena), ta je biljka, koja se i tada nalazila u njegovoj kancelariji, izazivala pomak pisaljke poligrafa kad god bi on, u nekom dalekom gradu, projicirao te dijapozitive.

Izgleda da biljke, kad se jednom vežu za neku osobu, ostaju s njom u vezi pa ma kuda ona otišla, pa ma gdje se nalazila, čak ako se nalazi u mnoštvu od nekoliko tisuća ljudi. Jednom je Backster izašao iz kuće u samu novogodišnju večer i tako upao u ludovanje koje nastaje posljednjih sati stare godine na Times Squareu, gdje »divlja« nekoliko desetaka tisuća ljudi. Backster se našao u toj gunguli oboružan bilježnicom i zapornim satom. Pomiješao se s gomilom koja je bučno ispraćala staru godinu i pomno bilježio sve svoje radnje: da je, na primjer, u tom i tom času hodao, malo kasnije trčao, da je prošao kroz pothodnik na suprotnu stranu trga, da ga umalo nije pregazio neki automobil, da se sporječkao s prodavačem novina. Kad se vratio u laboratorij, ustanovio je da je svaka od tri biljke, koje je bio spojio s poilgrafom, reagirala na ove njegove emocionalne pustolovinice.

Da bi saznao može li se postići da biljke reagiraju na podražaje koji dolaze iz mnogo veće daljine, Backster je izvršio zanimljiv pokus, a ispitanik je bila njegova prijateljica. Pokusom se trebalo utvrditi hoće li njezine biljke ostati povezane s njom dok ona bude letjela putničkim avionom do nekog mjesta udaljenog oko 1000 kilometara. Zahvaljujući tome sto su u pokusu upotrebili sinhronzer ne kronometre, Backster i njegova prijateljica su ustanovili da su biljke očigledno i nedvosmisleno reagirale na emocionalne stresove koje je ona proživljavala kad god bi se avion spuštao na usputne aerodrome.

Backster kaže da bi htio saznati reagiraju li biljke i na zbivanja koja se odvijaju na mnogo većim udaljenostima koja se mjere milijunima kilometara. Drugim riječima, želio bi saznati jesu li svemirske razdaljine nepremostiv jaz za »primarnu percepciju« biljaka, a ima i ideju kako bi se moglo doći do odgovora na takva pitanja. U svemirskoj sondi, koja bi letjela na Mars, nalazila bi se biljka spojena s galvanometrom. Na kraju puta biljka bi ili kružila oko Marsa ili bi se spustila na njegovu površinu. Tada bi se preko telemetrijskih uređaja registrirale na Zemlji njezine reakcije na emocionalne promjene u živčanom sistemu vlasnika biljke, koji bi se nalazio u kontroli leta na Zemlji.

Budući da je »telemetričkim« radio ili televizijskim signalima potrebno otprilike šest do šest i pol minuta da pređu put do Marsa, i isto toliko vremena da se vrate na Zemlju, bio bi ovaj pokus zanimljiv zbog još jedne okolnosti. On bi, naime, pokazao stižu li emocionalni signali do Marsa brže nego elektromagnetski signali ili možda čak, kako to pretpostavlja Backster, stižu na Mars u istom trenutku kada su emitirani sa Zemlje. Bio bi to, u krajnjoj liniji, dokaz da mentalne ili emocionalne poruke putuju »izvan vremena« kako mi zamišljamo vrijeme i da se koriste nečim što se nalazi izvan elektromagnetskog spektra.

Backster nema nikakvu predodžbu o tome kakva vrsta ili oblik energije prenosi biljci čovjekove misli ili njegove unutrašnje, intimne osjećaje. Pokušavajući da nađe bar kakav takav odgovor na ovo pitanje, izolirao je biljke tako da ih je stavljao u Faradejevu komoru i u olovne posude, ali ni jedan od ovih zaštitnih uređaja, koji potpuno zaustavljaju elektromagnetske valove, nije ni u najmanjoj mjeri zaustavio ili ometao funkcioniranje tajanstvenog komunikacijskog kanala koji povezuje biljke s ljudima. Zato je Backster zaključio da »prenosnik zračenja«, pa ma što to bilo, djeluje odnosno operira izvan elektromagnetskog spektra. Kako izgleda, taj prenosnik djeluje na čitavom području od makrokozme do mikrokozme.

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Comments (2)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. mari says:

    predivno!

  2. Cveta says:

    Moja mama je volela cvece i cvece je uvek reagovalo,cvetalo raslo.Sta god bi dotakla bi raslo i napredovalo.Kad je preminula ubrzo je sve cvece krenulo da vene u kuci i ako sam gledala da negujem na isti nacin.Pocela sam vise paznje da obracam tj svaki dan pogledam cvece.Mislim na mentalnu paznju.Ponovo su sve biljke ozivele i pocele da cvetaju.

Leave a Reply

Izgleda da biljke, kad se jednom vežu za neku osobu, ostaju s njom u vezi pa ma kuda ona otišla [Tema: Tajni život biljaka]

by admin time to read: 9 min
2