Ja se brinem i razmišljam prije nego li pođem na put (Osamnaesta priča)

| August 20, 2014 | 0 Comments

niels-ebbesen-statue_randers

2. Jul 2009. godine
19:00

Essex Park Randers, Randers
Referee: Stephen Studer (Switzerland)

Randers (Danska) – Linfield (Sjeverna Irska)
             4                                                                    0
Berg    36′
Sane  47′
Nygaard  79′
Lorentzen  80`

–          Nevjerovatno ali istinito – majka je opet našla novog muškarca. Kakva kurva! – rekao je Soren Olsen.
–          Ne pričaj tako o svojoj majci – rekao je njegov drug i otvorio pivo.
–          Pa što kada je istina. Ne pričaj tako! Lako mi je za tebe – tvoji su normalni, čak idu na odmore zajedno. Moja svaka tri mjeseca – novi muškarac! Jednom je dovela nekog Rumuna koji nije znao da priča, ništa, samo sjedi i gleda TV. Dva mjeseca je živio sa nama. Ujutru ustanem da doručkujem – tip za stolom jede breskve i ceri se, sok mu se cijedi niz bradu i samo zna da kaže dobro jutro. Poslije dva mjeseca nam je ukrao nakit i DVD i pobjegao.
–          Jesu li ga našli?
–          Jesu, ali je sve već bio spiskao.
–          Šta ćeš, neke žene imaju jači libido.
–          Ma nek me onda ne rađaju – Soren Olsen je ustao sa klupe i odmahnuo rukom – Hajdemo na utakmicu.
–          Zamisli da se nisi rodio.
–          Onda ne bih ni znao da nisam živ.
–          Uh…
–          Hoćemo li?
–          S kim igramo?
–          Sa…čini mi se da se zovu Linfild.

Ana Olsen je u ogledalu vidjela svoje lice ali i lice svoje prijateljice za stolom.
–          Odlučila sam, čvrsto sam odlučila, bez obzira koliko će me sve koštati, znam šta ćeš mi reći, sve znam, ali ne mogu više, to je nevjerovatno, svaki put se ispostavi da je tip – pogrešan.
–          Znaš šta kaže moj momak?
–          Šta?
–          Da si ti zamijenila ljubav i seks, da ne možeš tjelesnu privlačnost svaki put okarakterisati kao vječnu ljubav…Ne može svaki put da bude ljubav.
–          Nemam pojma. Ja se stvarno svaki put zaljubim. I odlučila sam da više neću. Stvarno. Živjeću bez muškaraca. Toliko žena tako živi.
–          Gdje ti je sin?
–          Otišao da gleda fudbal. I on me ne razumije. Misli da sam, ono, laka, šta li.
–          Možda da se opustiš da radiš nešto što odavno želiš, ne računajući muškarce…Postoji li nešto što baš želiš da uradiš a nisi imala vremena ili novca…?
–           Nećeš mi se smijati?
–           Neću.
–           Želim da naučim dobro da plivam, baš dobro. Ne samo da se održavam na vodi već baš dobro da naučim da plivam. Onda da odem na neko grčko ostrvo, sama, neka uvala, jedan suncobran…
–          Pa, draga moja, postoje škole plivanja.
–          To ću i da uradim. Baš imaš pravo! Jeste da rijetko imaš pravo, ali ovaj put si pogodila!
Prijateljica Ane Olsen se nasmijala.

Učitelj plivanja Mads Berg je hodao gradom, toliko nesrećan da je pomislio da bi bilo dobro da se u Randersu zarati. Znao je da to baš i nije moguće pa je nastavio da mašta:  Kako bi bilo dobro da odem u legiju stranaca – zamišljao je sebe u pustinjama u Jemenu ili u džunglama Kambodže ili usred Crne Afrike ili negdje u Bosni kako puni pušku, sprema se za odlučujući napad, osjeća kako mu srce u grlu kuca… kako bi bilo dobro samo da puca i da urliče i da neki smisao da svom postojanju. Prolazio je ulicom pored stadiona i čuo navijače: Pomislio: možda da postanem navijač, da budem huligan, da navijam za Randerse, da ih pratim do kraja svijeta.
Sjeo je u kafe i pomislio: sačekaću navijače i pomiješaću se sa njima. Sigurno će to biti dobar osjećaj. Možda da upoznam nekog pa da ga pitam kada je sledeća utakmica. Možda nađem prijatelje za cijeli život.
Konobar je došao do stola.
–          Pivo – rekao je Mads Berg i pitao:
–          Kada se završava utakmica?
–          Tek je počela – rekao je konobar.
I tako je Mads Berg sjedio i uživao. Četiri puta je čuo buku i aplauze sa tribina –u 19.36, u 20.02 u 20.34 i u 20.38. Svakog puta je Mads Berg istinski uživao, uostalom, kao svaki pravi navijač.

Kako je sve to smiješno… Sada svi mislite da će taj učitelj plivanja, baš on, učiti tu ženu, tu majku, da pliva. A kako to možete znati, vi, ja, oni, bilo ko? Ja se brinem i razmišljam prije nego li  pođem na put, a kada krenem, e tad me više nije briga, dođem u taj grad, odem do neke vode, ako vode ima, a uglavnom ima, pronađem troje ljudi i posmatram ih, gledam, razmišljam, drago mi je što postoje, što su različiti, i što ja, ma koliko se trudio, nikada neću do kraja baš sve znati. To je dobro, to je lijepo.
Idem u zoološki vrt u Randersu, kažu da je dobar, idem da gledam zmije. Poslije ću odati počast Nielsu Ebbesenu, pa idem dalje. A o tim učiteljima plivanja, vodi u jednom bazenu, o tijelima koja uranjaju, o vazduhu koji ispod vode, iz svih tih nozdrva, izlazi, o tome bih mogao pisati, već znate do kada, da se ne umorim, da ne zastanem.

 Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Tags: , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Ja se brinem i razmišljam prije nego li pođem na put (Osamnaesta priča)

by Slobodan Šabeljić time to read: 4 min
0