Jazbine i rupe

| August 23, 2013 | 0 Comments

 

I obaviješteni analitičari-izvanjci našega Padišaha proglasiše vođom čopora. To može začuditi samo nekog nepopravljivog naivka ili nekog razbrata pjesnika što povazdan bište stihove u slavu našeg Vođe i za diku montenegrinskih čuka, klanaca i bukava. Elem, sve se okreće i svemu dođe vakat, pa se tako i sluti kraj Padišahove ere, ako je to više nekome važno i bitno…

Jednom će se, makar po sili logike ili nadolazeće građanske svijesti, možda i svesti računi i bilansi viševjekovne vladavine našeg DPS begovata i njihove zorne strahovlade. Baviće se i ovim i onim, praviće se makroekonomske analize i opsežne istrage, nekome će rešetkice označiti početak oslobođenja kao što to mora i kao što to i biva na vjetrometinama izmoždene istorije i u bunjištima istorijskih nanosa i prinosa. Neki jučerašnji jurišnici će šenlučiti i klikovati kao novi oslobodioci i prvoborbenici, a ostali će biti zagledani suzno u ono što nam je ostalo nakon svega…A ostale su—rupe.

Dakle, u kabinetima i ostalim jazbinama u skladu sa montenegrinskom istrajnom politikom najvrjednije i najpatriotskije radili su rupoprojektanti. Neomontenegrinski projekat nam je, gle čuda bez čuđenja, u amanet ostavio najviše najobičnijih rupa.

Rupe na našim evroatlanskim džadama, rupe na seoskim stazama i bogazama, vapijuće rupe u džepovima našega puka, rupe u istoriji, rupetine u tradiciji, straobalne rupe u pamćenju, lingvističke rupe u kojima su davili jedan jezik, rupice na mnogim čestitim obrazima, klovnovske rupe na mnogim obrazinama, rupe u vajnoj intelektualnoj svijesti, rupe u nekadanjem patrijarhalnom moralu, bezdane rupe u školskom sistemu, klozetske rupe i čučavci širom naše malene carevine… Tako vam je to kada su jazbine proglašene za vidikovce, a vrtačine za najviše vrhove i najsokolskije domete. Teško nama sa našim jazbinama, a još teže sa našim rupama, rupčagama i rupetinama…

Svikli smo u našim rajetinskim danima da nekako iz rupe gledamo taj lijepi šareni ivični svijet. Ubijedili su nas glasnogovornici iz jazbina da je naša rupa najljepša na svijetu i da su naše rupe nešto čemu zavide u vaskolikoj vaseljeni. Umislili smo, mi jadni sirotanovići, da su naše rupe najdublje od svih rupa i da su naše dubine najdublje od svih dubina. Iz rupe osluškujemo vođu čopora i divimo se njegovom ponoćnom ataku na mjesec i zvijezdu Danicu.

Prosuzimo od muke misleći kako li je lijepo onima gore ili ih mrzimo što nijesu sa nama u našoj luksuznoj rupi ili možda sluđeni iz naše rupice ne vidimo njihove jame i rupetine.

Još uvijek se pjesmotvori o rupama, rupotvorcima i rupoborcima, još uvijek vođa čopora plaši zečeve opakom lisicom ili strašnim vukom, još uvijek je zekan najbrojnija divljač po našim šumama i gorama.

I sve ide sporo i kilavo uz strah i romor jer ljudi zečjeg srca u svemu vide vučje oči. Vođa čopora sve češće pokazuje očnjake jer njegovo vrijeme lagano curka…

Esej o rupama nalazi svoje potpuno opravdanje u dičnom NK-gradu, rodnoj varoši našega Vođe i mnogih dovođnika. Naime, naš zorni NK-grad je jedina varoš pod nebom koja u centru centra ima pravu pravcatu rupu! Ta dična rupa godinama zijeva na naše varošane, a varošani svikli na rupe zijevaju u nju. Ta rupa i taj zijev ostaju monumentalan simbol jedne vladavine.

Umjesto nekadanje zelene pijace, na koju smo onomad bili ponosni, takođe—rupa! Iz te rupe se ponekad čuje kikot i podsmijeh naših vajnih investitora i rupoprojektanata! Dakle, spuštajte se u rupu, ako hoćete da budete siti…

Ispred NK Centra za kulturu godinama seiri rupište zaraslo u drače i korov. Rupoborci su sa lica zemljice obrisali pravi pravcati grad, Kameni grad velikoga vajara koji se cijeloga života borio sa rupama u gradu, u državi, a najviše sa rupama u glavama ljubitelja rupa koji su i od kulture jednog grada vrlo dosledno i po partijskoj direktivi, napravili –rupu!

Moglo bi se još mnogo o rupama i ostalim bircuzima…No, ipak, moramo završiti, moramo izaći iz rupe i konačno sagledati svijet i sebe u njemu. Izađimo iz rupe i krenimo na površinu u spomen visina koje smo rođenjem pojmili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Jazbine i rupe

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0