Jer jedino dok umire, smrtnik ne laže [Tema: Sioran]

| June 6, 2015 | 0 Comments

(c) National Trust, Nostell Priory; Supplied by The Public Catalogue Foundation

Iz Brevijara poraženih

39

Iznenada ti neka vještica burka vodu duše. Glas ti postaje tamniji, pogled zamućen, a za razbarušenu ti se kosu hvataju nevidljive čestice straha što lebde zrakom. Talog svjeća pali se i gasi. Tko je izazvao požar osjetila, tko je dao sjaj smrti silovitu i putenu drhtaju koji presijeca mlitavost tijela, kao u drevnim legendama o krvi u zatrovanim kaležima?

Proljetan si hodao među ljudima i odjednom ti je munja rasporila utrobu pod vedrim nebom: zacijelo je tako prije umorstava. Kupaš se u blistavu otrovu i drhtiš dok te nagriza nestanak, sladak u svojoj svečanoj gorčini.

Kakav ti je korov procvjetao u srcu kad se zgarištem bića šećeš sa sladostrasnom kaznom, odjeven u blistav purpur krivnje? I zašto si tako sretan kad nosiš toliki teret? Sablasti pridošle iz budućnosti putuju kroz vrijeme.

Bojeći se vlastitih bojazni, muvaš se s bilo kim. Tražiš zabavu, vino i ples, kao i svijet dodira. A kad vidiš kako se ostali vrte, zavaravajući prazninu gestom, a dosadu kretanjem, kako se pretvaraju da su zaboravili nepostojanost svega čime ispunjavaju ponor što se disanjem iznova otvara, i ne htijući pomisliš: jedino oni koji si oduzmu život ne lažu. Jer jedino dok umire, smrtnik ne laže.

Zatim odlaziš. Oni nastavljaju plesati, razgaljeni sjenom stvarnosti u kojoj načas pronalaze osvježenje, prepuštajući se njezinoj dragocjenoj laži. Zašto bi se probudili? Zato da više ničega ne bude? Otvorimo li oči, život iščezava. Ljudi ih sklapaju da ga zadrže. Tko im ne bi dao za pravo?

Zgađen postojanjem čiju ispranost vidi svako bistro oko, kako i ne bi poželio zauvijek sklopiti vjeđe pred lažnom svježinom stvarnosti ?

Ne želim više biti vampir kukute ni svoje kratkotrajne snage crpiti u korovu. U duši mi hrđaju zločini misli i strvine koje su grlile nebo. Bi li onaj koji ispljune svoja nutarnja groblja preživio njihovu, sad vidljivu dubinu? Prihvaćamo sami sebe jer smo na vlastitu trulost stavili grobni kamen, a lance na vrata srca, puštajući njegove pustopoljine da cvjetaju. Krajolik nutarnjega pakla gađenju bi u ruke stavio bodeže koji bi se okrenuli protiv nas. Arkanđeo je ondje rod, na grudima se klupčaju zmije, gnoj curi iz osmijeha djevice, a sjena cvijeta nije čistija od psovke sublunarne kurve.

Nevidljive vještice što lebdite zrakom, nemojte mi svojim zlokobnim sokovima uskomešati krv! Oslobodite me zlih čini od kojih sam samome sebi proziran! Zar se bez vas nisam poznavao ? Zašto me uranjate u močvaru tajni? Uzmite natrag otrov prostora, ne mogu ga ispijati unedogled.

Ili se možda želite kupati u paklu ljudskoga biča i čist svijet pretvoriti u kurvin ispljuvak?

40

Tvar bi htjela spavati. Pusti je na miru. Pusti je da uroni u sebe i utopi se. Previše si orao po sebi. Koje bi još sjeme moglo proklijati na ugaru što ga je poharao dah suše? Smrt je svoje snove umotala u tkanine natopljene balzamom. Mumijo u kojoj stenju strasti, kad će se pokidati zavoji koji vječno čuvaju tvoju oronulost? San – okrutno blag kao koraci umirućih – ruši zidine mojega ja, polako ga vraćajući u čaroliju prvotne odsutnosti. Drhtanje tvari postupno te uranja u predio u kojemu je bitak nerazdvojan od svojega neprijatelja. Na tebe spušta se smrt.

Zapalio sam svijeće, ali one mi nisu obasjale život,

Duh je svojim velom žalosti obavio otočja nade, dok sam ja uzdisao na odru svijeta.

Odmaknut ću se od puta kojim idu meni slični, jer ponekad bih sjekirom pokosio i same Kleopatrine draži. Na ženskim sam grudima sanjao španjolske samostane, a njihova tijela lišena misli uzdizala su se poput piramida pod kojima sam pripovijedao legende o faraonima. Kakav sam smisao pronalazio u njihovim prozračnim i divljim zagrljajima, u njihovu nezasitnu deliriju, kad me nijedna od njih nije ostavila na mjestu s kojega sam krenuo?

Smještaju nas u prazninu. Da nije lažnog apsoluta slabijega spola, ne bih se ponižavao i tragao za nebom.

Podzemne mi vizije vrebaju čelo, koje svoj užas naslanja na prazne lubanje, a srce mi se drži za tijelo kao prsten na prstu kostura. I trčim s bakljom u ruci, poput trkača na olimpijadi pakla, u potrazi za vlastitom smrću.

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Jer jedino dok umire, smrtnik ne laže [Tema: Sioran]

by admin time to read: 3 min
0