Jergović: Godišnjica 1914. kao obiteljski spomendan [Tema: Veliki rat]

| January 20, 2014 | 0 Comments

U godini koju ćemo, Bože zdravlja, noćas dočekati Europa obilježava stogodišnjicu početka Prvoga svjetskog rata. Bit će to prilika da se prisjetimo kako je počelo sve ono što do dana današnjeg još nije završilo. A počelo je u nedjelju, na Vidovdan, 28. lipnja 1914. kada je skupina sarajevskih omladinaca, jugoslavenskih zanesenjaka i pjesnika cijelo jutro, skoro do podne, naganjala austrougarskoga princa prestolonasljednika Franca Ferdinanda, sve dok ga ne upucaše nakon jednoga posve idiotskog prometnog manevra njegova službenog vozača. Uslijedio je jednomjesečni ultimatum Srbiji, jer su u Beču smatrali da je Srbija skrivila prinčevu smrt, nakon čega je počeo rat, najveći u dotadašnjoj europskoj povijesti, i pokrenut je niz međusobno povezanih događaja, fatalnih uzroka sa strašnim posljedicama, kojim je posve izmijenjena slika Europe. Drugi svjetski rat započeo je kad i Prvi, bez njega ne bi bila vjerojatna ni Oktobarska revolucija, bez koje, opet, ne bi bilo Hladnoga rata… Principov kuršum pogodio je u srce stvari, ali i da je promašio, i da su se mladobosanci i te nedjelje bavili proučavanjem i prevođenjem Walta Whitmana, kao što su to činili drugih nedjelja, izbio bi Prvi svjetski rat. Prije ili kasnije, već bi se našao dobar povod. Ali kako je Gavrilo, ipak, ustrijelio Ferdinanda i Sofiju, i time svoj grad i svoju zemlju (Bosnu, naravno) učinio važnijim nego što su, zapravo, bili, a s njima i sve druge južnoslavenske zemlje koje će nakon 1918. ući u zajedničku državu, u priči o europskoj stogodišnjici ni mi nismo tek epizodisti ili siromašni rođaci s ruba Europe.

Ubrzo nakon prinčeve smrti, uz Latinsku je ćupriju, na proširenju i postamentu koji i danas postoje, postavljeno spomen obilježje tragično stradalom prinčevskom paru. Na kraju rata spomenik je srušen, jer se promijenila politička paradigma, pa su atentatori od ubojica postali heroji, dok je princ postao simbol okupatorske sile i legitimna meta boraca za oslobođenje. Ali ipak, “vidovdanski junaci” su izvan staroga koševskog groblja gdje im je spomen-kosturnica, rad arhitekta Aleksandra Deroka, tek nakon 1945. dobili svoj spomenik. Dvije u asfaltu izlivene stope, broj trideset sedam, na mjestu na kojem je stajao Gavrilo kada je potezao okidač, rad sarajevskog slikara i proto-konceptualista Voje Dimitrijevića, najljepši su i najtačniji memorijal za koji znam. Sarajevska su djeca, u prolazu, svoja stopala mjerila Principovim. Brzo bismo ga, već u petom-šestom razredu, prerastali. Umjetnik nije ništa rekao o atentatorevom činu, nije ga moralno vrednovao, nego je samo memorirao događaj. Zastajući u njegovim stopama mi smo, simbolički i nesvjesno, postajali odgovorni za njegov čin. S Prvim svjetskim ratom ozbiljno se počelo razmatrati pitanje identiteta, pripadnosti i kolektivne odgovornosti.

Stope Gavrila Principa izrovane su iz sarajevskog asfalta u prvoj godini srpske opsade. I sam sam tada u svome gimnazijskom drugu Gavrilu vidio predšasnika opsade, krivca za nešto što nam se u travnju 1992. počelo događati. Kasnije sam se ohladio. Nekoliko godina nakon rata netko je pokušao obnoviti rad Voje Dimitrijevića, ali su Principove stope ponovo iščupane iz pločnika. Uvjerenje da je princ bio ispravan, a da su atentatori bili krivi više se nije moglo promijeniti ili relativizirati. Priča o Mladoj Bosni pretvorila se u jednu od onih legendi na kojima se provodi nacionalna i dnevnopolitička diferencijacija. Ako si Bošnjak ili Hrvat, vjerovat ćeš u princa, a ako si Srbin, bit ćeš na strani Gavrila. U oba slučaja nedvosmisleno i do kraja, baš kao da je raspored uloga zakovan za sva vremena, upisan u nacionalno samoodređenje, i kao da se naš doživljaj svijeta nimalo ne razlikuje od doživljaja onih koji su živjeli prije stotinu godina.

Pripadnici Mlade Bosne, sarajevski gimnazijalci i idealisti, pobunjenici i revolucionari, najbolji su dio jednoga naraštaja. Ono u što su oni vjerovali bilo je duboko ispravno. Vjerovali su, recimo, u to da bi narodi u Bosni i u svim južnoslavenskim zemljama trebali sami odlučivati o svojoj sudbini, ali što je važnije, vjerovali su u to da je pogubna, loša i primitivna svaka vjerska i nacionalna mržnja, vjerovali su, i to su propovijedali, da je Hrvat Srbinu brat. To je istina, koju bismo mogli krivotvoriti, ali bismo je teško mogli promijeniti. Ali istina je, također, i to da je atentat u Sarajevu nesretan događaj za taj grad i za tu zemlju (Bosnu, naravno), jer je njime prekinuta prva modernizacija bosanskohercegovačkog društva, započeta 1878, koja nikada više i neće biti nastavljena. Pucanj u Ferdinanda bio je i pucanj u Walta Whitmana. Tako je to bilo na lokalnom planu.

S Prvim svjetskim ratom došao je kraj višenacionalnoj državi Habsburga, i započelo je “kratko dvadeseto stoljeće”, u kojem će Europa biti temeljito etnički očišćena. U zločinu Holokausta – za koji nisu odgovorni samo Nijemci, ni manji narodi čije su ga vlasti kreirale i provodile, uključujući i Hrvate – nestalo je Židova, tih idealnih ili jedinih pravih i iskrenih Europljana (kao što tvrdi Amos Oz), koji su bili vezivno tkivo svakoga europskog jedinstva, jer jedini nisu imali vlastitu državu, niti ambicija da je u Europi stvaraju. Dvadeseto stoljeće bit će obilježeno kao stoljeće koncentracijskih logora, a zatim i stoljeće egzilanata, emigranata i bezdomnika. Prvi put u ljudskoj povijesti pojavili su se “ljudi bez papira”, a putna isprava postala je jedino vjerodostojno svjedočanstvo čovjekova postojanja. Prije Principova pucnja čovjek bez pasoša mogao je stići sve do Amerike, a da ga nitko ne pita čiji je i odakle je… S putovnicom kao da je nastala i odgovornost građanina za sve ono što je u ratu i u miru učinjeno u njegovo ime.

Iako Bosna i Hercegovina i Srbija nisu članice Europske Unije, godišnjica početka Prvoga svjetskog rata u tim će zemljama biti živo obilježena. Na novinskim stranicama i po internetskim forumima već traju žučne diskusije, traju televizijske debate, organiziraju se okrugli stolovi, objavljuju se knjige. Kao i u većini zemalja pobjednica, u Srbiji je 11. studenoga neradni dan, jer se tada obilježava dan potpisivanja primirja u Prvome svjetskom ratu. A što je s Hrvatskom? Kako će u ovoj zemlji biti obilježena jedna europska obljetnica, i što za nju znače pucnji u Sarajevu? Ako je suditi po onom što čitamo u novinama ili onom što se može vidjeti na Hrvatskoj televiziji, odgovor je: ama baš ništa. Da je pitati političare, uključujući i politički angažirane povjesničare, oni bi, valjda, mudro ustvrdili kako je za Hrvate i u ovoj stvari dobro ono što je loše za Srbe ili što je protiv Srba. I teško da bi se dalje od toga došlo. Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj će stoga, prije nego išta, biti svedena na porodična sjećanja. Ako i njih nije prožvakao pa ispljunuo Moloh nacije.

http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/godisnjica-1914-kao-obiteljski-spomendan/

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Jergović: Godišnjica 1914. kao obiteljski spomendan [Tema: Veliki rat]

by admin time to read: 5 min
0