Jesmo li konačno izgubljeni? [Tema: Krleža]

| July 1, 2016 | 0 Comments

Miroslav-Krleža-1

Iz knjige Na rubu pameti, nastavak

Radost (3)

 

  • A što se je dogodilo zapravo? Skandali, sami skandali i sramote. Zla probava, glavobolje, grčevi u maternici, bolesni bubrezi, živci, novčane neprilike i neprilike uopće, ljubavi i pobačaji (čitav niz ljubavi i čitav niz pobačaja), bridž po zadimljenim kartašnicama. Bridž s bogatim babama koje zvekeću briljantnim narukvicama i mjere se uzajamno po vrijednosti biserne ogrlice, mlitave, namazane, mlohave, odvratne stare žene koje mirišu po slatkom vonju mokraće, upotrebljavajući protiv svog tjelesnog isparivanja jake mirise, pojma nemaju o kartama, a čitave noći razgovaraju o posluzi. O aspiku. O prostrtim stolovima, o dobrim hotelima po inostranstvu. Te slaboumne, nakićene, namazane, pantljikama napirlitane mješine u skupocjenim krznima promatraju stvari oko sebe kroz malo čađavo, prljavo stakalce odvratnog, bolesnog, gadnog, “entre–nous”-stanovišta: “Entre-nous – molim vas, tko je ipsilonki kupio njenu lisicu? A ovoj broš? A onoj narukvicu? A vilu? A kola?”

  • I sada: što je poštenije? Zaraditi narukvicu, vilu, kola, konje, poslugu, lađe, ljetnikovce, nakit, vrijednosne papire i postati otmjenom građankom ili ne zaraditi ništa?

  • Ona nije zaradila nikakve vile, zato je smatraju lakom robom, a da sjedi u svojoj vlastitoj vili, bila bi otmjena gospođa! Ne, nema nitko stvarnog, jakog, istinskog, junačkog uvjerenja u životu. Nema karaktera. Sve je prljav npvinski papir sa senzacijama dana, i to se smeće prodaje po trafikama, to se čita na zahodima, to se onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kuća! Što znači ovo odvratno spavanje s bubuljičavom gospodom boljim trgovačkim putnicima, koji se razlikuju od subaltern bagre samo po tome što neobično pomno njeguju svoje hemoroide ili svoj katar crijeva? Jadvigin život pretvara se polagano u pospano zijevanje, u nevjerovanje ljudskim riječima, u fraze i u neizrecivo dosadno brbljanje o tome kako je sve jedamput negdje bilo, a danas je razbijena stara gitara u staretinarnici.

Ide ona blatnom ulicom i konstatira kako se u njenim opažanjima, u njenim mislima, u njenim zanosima i snovima polagano i žalosno (kao jesenja kiša tako jednolično) javlja blaga i sumračna tuga starenja. Sve jasnije i sve upadljivije postaje da su ljudi oko nje gluhi i kostobolni, pa teško dišu, a još se teže i napornije sagibaju za palim predmetima. Sve se je izlizalo na ljudima: jauču o dugovima, ogovaraju se, grade peterokatnice, trguju velikim objektima, kupuju lađe, rudnike, vinograde, svi se kod bridža zabrinuto i pretvorljivo tužakaju na svoju ogromnu zaposlenost, svi pričaju o tome kako rade, a zapravo ne rade ništa: igraju bridž i čitave noći stenju za sekundom ljubavi koju – uostalom – slabo plaćaju.

Bez ikakvih naročitih misli kreće se Jadviga Jesenska ulicama, gleda slijepe, zazidane prozore zelenkaste jednokatnice, a sjene se omorika miču po kišom opranoj stijeni te osamljene kuće i tako joj se čini da je ta kuća tako savršeno tajnovita da je izvan svake sumnje da se je u njoj sudbonosno i sigurno morala odigrati nekakva mračna stvar. Postala je nepovjerljiva i praznovjerna, a smetaju je razne sitnice: što se netko tiho prošuljao pokraj nje, a nosi gumipete, ili što se peka gušava žena zameketala kao jare, a guša joj se pomakla iznad prljavog ovratnika kao živa stvar.

Pronio je sinoć ulicom neki dječak ispod njenog balkona crno presvučeni bubanj, a to ju je tako uznemirilo da su je oblile suze. Poluspuštena zavjesa na jednom prozoru na sjevernoj strani ulice rađa u njoj neugodnu i sumnjičavu misao da u toj sobi stanuje osoba koja zacijelo opasno i intrigantski laže i koja za nju lično ili za nekoga u vezi s njom znači opasnost. Cijelo poslijepodne mislila je jučer o licu te nepoznate osobe, sanjala je o opaticama, o hodniku jedne bolnice gdje su se kretale ribe u bolničkim košuljama, i o tome kako je netko izvadio svoje zlatno zubalo sa dva prsta, a traka je svjetlosti pala na tu zubatu metalnu potkovicu i odbila se od tog neugodnog predmeta neobično jasno u nedoglednoj okomici visoko u oblake, l jutros već čitavo vrijeme baca karte, neprekidno joj pada tref-dečko, što znači slabu vijest u kuću ili događaj po svoj prilici neugodan, a ono nepoznato lice iza poluspuštene zavjese, ona tajnovita osoba, koja opasno laže, krezuba je, kozičava i ima kragn od kaučuka, a kravatu pepeljaste boje s bijelim točkicama kao rep numidske biserke, kakve je gojila njena pokojna baka.

Jesmo li konačno izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na momente tako izgleda da bi se još eventualno ipak moglo isplivati: iz ove četrdeset i osme blatne godine, iz ovog očajnog prisluškivanja kako kraj nje hrču strani i prljavi glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tišine, pod nekakav krov koji nije ni hotel ni bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.

Nisam nikada vjerovao u karte, ali se pokazalo da je onaj Jadvigin tref-dečko značio doista slabu vijest u kuću. Spavali smo nekoliko noći kasnije u mojoj sobi, broj dvjesta četrdeset i dva, kad se čulo na vratima kucanje. Prilično indiskretno, upravo bezobrazno.

  • Tko je?

  • Policija!

  • Kakva policija?

  • U ime zakona, policija. Otvorite!

Jadviga, gola, kao od majke rođena, prelijena da ustane, pokrila se poplunom preko glave i promrmljala nešto o neukusnim svinjama. Ustao sam, kao što me je Svevišnji stvorio i adamski bezazleno otključao vrata.

  • Molim, izvolite! Što želite?

  • Što radite, jeste li poludjeli, zapitao me je nečiji glas iz polumračnog, slabo rasvijetljenog hodnika.

  • Spavam kao hotelski gost u svojoj postelji. Griješim bludno, ako nemate ništa protiv toga. A vi, tko ste vi, ako smijem pitati?

  • Mi smo od ćudoredne policije!

  • A, tako? Drago mi je! Izvolite ući! Zapovijedate li možda kakav zapisnik da potpišemo? Ili da skočimo kroz prozor? Da se upišemo u Vojsku Spasa.

Lice krezubo, kozičavo, s okovratnikom od kaučuka, nasmiješilo se u polutmini, skinulo svoju zgnječenu melonu i nestalo u dnu hodnika bez riječi. Onaj drugi koji mi je izjavio da je od ćudoredne policije zastao je još jedan tren, pogledao me u oči, kao da će mi staviti neko važno, gotovo sudbonosno pitanje, a zatim se okrenuo s očitom namjerom da pođe, onda se ponovno vratio do praga, zavirio znatiželjno u sobu i blesavo zapeo kao da ne zna što bi trebalo da se učini u ovome momentu.

Jadviga Jesenska sjela je u svojoj postelji, zbacila sa sebe poplun i isplazila tom tipu jezik: be-e-e!

  • A to je ova s kojom spavate?

  • Da! To je ova s kojom spavam! l što sada?

Kako polagano mislim, sad mi je tek palo na pamet da bi sve to mogla biti podvala:

  • A vi, tko ste vi? Gdje vam je legitimacija?

  • Legitimacije nosi moj kolega!

  • Tako, vaš kolega? A gdje je taj vaš kolega? Kamo je nestao? Bilo bi logično da je ostao ovdje, ako želi kontrolirati kako se spava po hotelima!

  • Otišao je po stražu da vas uhapsi!

  • Tako! Onda čekajte da se obučem! Ako je do hapšenja, da budem uhapšen s podvezicama i s papilIonom!

Dok smo se obukli, nigdje više nije bilo nikoga. Nestali su. Alarmirao sam poslugu: nitko nije imao pojma ni o kakvoj ćudorednoj policiji. Radilo se o mistifikaciji. Kako se poslije u toku brakorazvodne parnice s gospođom Agnezom pokazalo, bio je to najvulgarniji trik njenog advokata, gospodina Huga-Huga: s jedne strane uvjereni o mojoj neubrojivosti, a s druge opet – pod pretpostavkom da ću priznanje o svojoj vlastitoj krivnji eventualno povući – gospođa Agneza i gospodin bariton, njen budući gospodin suprug, i gospodin doktor Hugo-Hugo utvrdili su tako po svojim potplaćenim svjedocima da sam s gospođom Jesenskom učinio nesumnjiv preljub.

Svaki, pa i najgluplji pokušaj da poricanjem odgodim odluku o brakorazvodnoj parnici bio je time skinut s dnevnog reda.

Miroslav Krleža

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Jesmo li konačno izgubljeni? [Tema: Krleža]

by admin time to read: 6 min
0