Jeza u porodilištima

| November 21, 2014 | 0 Comments
babycenter.com

babycenter.com

Loše, užasne, grozne vjesti iz Crne Gore. Umrla je beba, zbog porodilišta.

Mislim na majke. Naročito buduće. Imam drugaricu – ne viđamo se sad jer ja nijesam tamo, ne pričamo često, ali znam da bi trebalo da se porodi ovih dana. U nekoj crnogorskoj bolnici. Ne mogu da zamislim užas sa kojim se sprema. I da se nije desilo ovo u Bijelom Polju, sigurno ne bi bilo lijepo. Nedavna nesreća samo na sve to dodaje strah za život, svoj i djetetov. Još ni ne zna šta je tamo tačno čeka, ovo joj se dešava prvi put.

Nikad mi ni jedna žena koja je u Crnoj Gori rodila dijete nije rekla da joj je bilo dobro, ili bar zanimljivo. Najbolja iskustva opisana su sa samo„Dobro smo prošli“ – dakle, živi su, i koliko-toliko zdravi, ona i beba. Jedna koleginica, kojoj je majka medicinska sestra, pričala mi je kako je posle svog prvog porođaja pitala mamu zašto joj nije kazala, opisala „kako je to“. „Nijesam htjela da te prepadam“, to je bio odgovor. Druga mi je rekla da je doktor ošamario dva-tri puta, da se smiri. Treća da je dobila oksitocin, indukciju, bez neke medicinske potrebe – zapravo, zato što se doktoru žurilo da završi smjenu i nije mogao da čeka da se ona sad tu porađa u svom ritmu. Četvrta da joj je bilo hladno, da se tresla, da je sala bila led-ledena. Peta da joj nijesu vjerovali da je boli tu gdje je rekla da je boli, jer „to ne bi trebalo, čini ti se“. Jednom sam pomenula kako mi se čini da bi trebalo da otac bude tu dok se majka porađa, da bi bilo fer da on nekako učestvuje, velika je to stvar. Ovako mi je rečeno: „Jesi li normalna, zašto da on to gleda, užasno je, deset žena vrišti istovremeno, krvi na sve strane, prljave pločice, horor“. Moja majka rodila je nas četvoro, ali ni dan-danas ne može da podnese da nadgleda našu kravu kad se ova teli – toliko ne voli da je bilo šta podsjeća na rođenja. Mamina najmlađa beba sad ima 22 godine. Ne bi bilo pogrešno očekivati da je akušerstvo napredovalo za to vrijeme, ali eto, izgleda da kod nas nije.

Pa svjedočenja o ismijavanjima umjesto odgovora na pitanja o tome kako se hraniti tokom trudnoće, kako vježbati, kako ublažiti bol… Sve da su samo žene sa kojima sam ja pričala – rođake, saradnice, drugarice – iskusile to, opet je mnogo: „Kako ti se baba porodila, e tako ćeš i ti!“ „Nijesi vrištala kad si ga pravila, šta se sad dereš?“ Kad god sam slušala o ovome imala sam utisak da se najnestrpljiviji, najneprijatniji ljudi koje mogu da zamislim zapravo bave ginekologijom i akušerstvom, i da su raspoređeni po bolnicama da dodatno maltretiraju već izmučene buduće majke i očeve. K’o da nije dovoljno što rađaš dijete u društvu koje nije bilo sposobno da uradi kako treba bilo šta, jednu jedinu stvar, od kada znaš za sebe; i što nemaš posao, i što prestaju da isplaćuju naknade za porodilje, i što ne možeš da skrpiš da platiš i stanarinu i struju, pa pregovaraš jednog mjeseca sa gazdom, sledećeg sa Distribucijom. Nema sistema na koji se možeš osloniti. Sve je – kako se snađeš. No, kad se nađeš u bolovima, u prljavoj hladnoj sali, sama sa hladnim profesonalcima koje nije briga za to ko si i kako si, snašao te jad. I to zadovijek: te loše uspomene, kako smo vidjeli, traju – htjele mi to ili ne.

Znam da je grozno u bolnicama i da osoblje previše radi za premalo para, sa starom opremom i nerazumnim pacijentima. Jeste, krivi smo: puštamo da se izvršna vlast izvuče, ne žalimo se dovoljno često i dovoljno glasno, ne znamo (ja, bar, ne znam!) ko treba da ide po bolnicama i provjerava da li fuckin’ toaleti imaju fuckin’ umivaonike i ubruse, i koliko često to treba provjeravati. Nije ovo samo u Bijelom Polju. U Domu zdravlja u Kolašinu nikad nijesam ušla u pristojan toalet; u KBC-u je – pouzdano znam – pacijent tokom oporavka posle operacije, a domar po zanimanju, volonterski popravljao vodokotliće. Ovo je sve nedopustivo, ali tako je, i ne izgleda kao da će da bude bolje – ne uskoro, ne dovoljno brzo i sigurno ne dovoljno dobro. „Sve nam je tako“, neko će reći, i biće u pravu.

Užasava me to što se posljedice godina nemara i greške čitave jedne generacije lome na leđima majki. Kad prolaziš kroz tu transformaciju, kad u tebi raste i poraste novo-novcato čeljade, valjda ti treba sva podrška i pomoć koju možeš da dobiješ – svakako, sve suprotno od ismijavanja i šamaranja u prljavoj sali na krevetu sa pocijepanim čaršavom. Na kraju mi ove žene koje sam gore pomenula, sve do jedne, kažu: sve se to zaboravi, jer si srećna što imaš bebu. Pa ne treba da se zaboravi, nego da se učini boljim, humanijim, vrijednim pamćenja! A tek ne smije da se zaboravi kad bebu rodiš a onda je, zbog nebrige nekog od ljudi koji treba da ti pomognu, više nemaš.

Tags: , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Sonja Dragović pokušava da ispriča važne priče.

Leave a Reply

Jeza u porodilištima

by Sonja Dragović time to read: 4 min
0