Jopet

| June 4, 2018 | 0 Comments

Evo ja opet. A ovi jopet pobijedili. A o čemu ću opet, ako neću o ovima jopet…
Zašto li jopet pobijediše i kako im ovo jopetanje ne dosadi? Ko zna, ja sigurno ne znam, ni ovi meni slični i prilični… Možda pobjede jopet ne mogu dosaditi. Sigurno je u tome caka. Ko jopet pobijedi, jopet mu se nekako pobjeđuje. Jopet i jopet. Pa opet…
Kad malčice razmislimo, a mnogo ne valja razmišljati među ljuđima koji su sebe navikli da rade na ler, izgleda da ni porazi nikada ne dosade. A to je, jopet, malo čudnije i luđe od onoga da pobjede nikada ne dodijaju…
Sve nešto misluckam: pobjednicima se ne može zamjeriti što hoće jopet i još jopet, ali kako ne zamjeriti poraženima koji bi da jopet budu poraženi i kojima je poraz izgleda jedina ideologija i programska orijentacija… Biće da poraženima i nije tako loše čim su jopet poraženi, pa kako bi bilo loše pobjednicima koji su ih jopet porazili…
U toj simbiozi izgleda čuči topli zec našeg političarenja, varanja i šišnjarenja: porazi me jopet, jer će i nama i vama jopet tako biti najbolje. Poraženi će jopet biti pokradeni i uživalački će konzumirati svoje neomučeništvo kao opijum, a pobjednici će jopet uživati u svojoj poštenoj pobjedi slaveći više očigledni poraz onih koje su pobijedili nego sopstvenu pobjedu koje svakako i nema…
Zašto li jopet pobjediše, jopet se pitaju oni koji naivno i jopet vjeruju u nekakve promjene u naopakoj državici koja je sklonija nestanku nego bilo kakvim promjenama. Zašto li varošice naše jopet prigrliše teške sindžire i bukagije umjesto slatke i svete slobode? Da li je jopet moguće da se lakše živi u okovima nego u slobodi? Kao da su naši varošani dosegli nadznanje i u robovskom prosvjetljenju shvatili da je sto godina ropstva mnogo isplativije od sto zabluda slobode. Jer, ko jopet zna šta je to sloboda i zašto bi pouzdano robovanje mijenjali za neku nepouzdanu slobodu….
Biti rob, pa još ropski plaćen rob, i nije tako loše, poručuju naši varošani okupljeni oko gluvih glasačkih kutija kao oko totema. Jopet su se osvetili sami sebi jer su odoljeli svim izazovima besmislenih promjena. Jedina stvar koju treba mijenjati nije vlast, kažu naši čestiti varošani, nego suluda potreba da mijenjamo nešto što se jopet i jopet ne može promijeniti. Osim nagore, poručuju iz svih stranačkih štabova…
Jopet su i jopet će, u to nema nikakve sumnje, ostati na visini zadatka, u skladu sa svojim jopet prepoznatim potrebama. Jopet se pitaju gospodin stomačić i mister džepić, kao što je to i red i običaj. Većina koja je jopet mimohodila ka svojim biračkim jamicama jopet je bez mnogo razmišljala uskočila u iste. I sa dna se jopet čuju mili zavičajni i zemljački glasi: Kako nam je jopet lijepo, skačite! I jopet se za njima uskače jer ko bi propustio neponovljivo uživanje u sopstvenoj sramoti, koje je kao što je jopet potvrđeno, jedno od najvećih uživanja među ljuđima koji su stvoreni za uživanje…
Iz donjeg rakursa, kako to kažu filmadžije, mogu se vidjeti mnoge zanimljive stvari. To se jopet zove žabeća perspektiva. Naša jopetošnja većina dobro zna da je odozdo sve mnogo veće nego odozgo i da je žablji domašaj sigurniji od orlovskog leta. Da čoek treba da leti, jopet tolkuje naša ubjedljiva većina, imao bi krila. Ovako ćemo jopet kreketati do mile volje sve do još jedne jopet pobjede. Pa šta li će onda orlovi na barjacima, među jurišlijama, jopet? Može li žabica biti heraldičko znamenije?
Kažu, jopet kažem mada ne znam, da je lijepo pobjeđivati, a da je najslađe pobjeđivati jopet. I još kažu da što više jopet pobjeđuješ sve ti se više jopet pobjeđuje. A kažu, što je još veće čudo, da je i poraz jopet nešto što ti toliko teško ne pada, posebno ako je jopet. Dakle, sve je stvar navike. I potrebe. I zavisnosti. Prosto-naprosto: naši pobjednici se navikavaju na čisti kokain, a poraženi na…jopet mi nije jasno. Bijelo je belo. I ima ga i za jedne i za druge. Jopet….
I tako, padaju naše vazdušaste tvrđavice smisla i sna o boljem životu. Jopet su nas prizemljili oni koji jopet znaju kako treba i koliko košta. I nije mi do njih, koliko mi je do mučenika koji su jopet dokazali da su i najveće bitange koje pobjeđuju mnogo bolje od onih koji su ih načinili pobjednicima u sveopštem porazu. Zgomilani na dnu, varošani bez građanskog dostojanstva i brdsko-planinske kuraži, proslavljaju one na vrhu. Jopet su iskoristili neprikosnoveno biračko pravo na poraz, kukavičluk i sramotu…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Jopet

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0