Anatomija Fenomena

Ka­ko En­gle­zi­ma nas ob­ja­sni­ti [Tema: Pekić]

Pisao: Borislav Pekić

Du­žnost mi je da vam ob­ja­snim En­gle­ze. Dr­žao sam da je za­da­tak ne­mo­guć i da ga s od­go­va­ra­ju­ćim ne­u­spe­hom srazmerno us­peš­no oba­vljam. Pro­me­nio sam miš­lje­nje ot­ka­ko sam En­gle­zi­ma nas po­ku­šao da ob­ja­snim. Tek on­da sam shva­tio ne­pri­li­ke en­gle­skog ko­men­ta­to­ra Ra­dio Be­o­gra­da.

Naj­ve­ća pred­nost ra­di­ja je u to­me što vas ni­ko niš­ta ne pi­ta, bi­lo mu ja­sno ili ne. Tu sre­ću ne­ma­te kad neš­to tu­ma­či­te živom čo­ve­ku, ume­sto mr­tvom mi­kro­fo­nu. Go­spo­din Jo­nes ni­ka­kvo zna­nje o Ju­go­sla­vi­ji ni­je imao. Bio je, da­kle, ti­pi­čan En­glez, i raz­go­vor je te­kao ot­pri­li­ke ova­ko:

Pi­tao me gde je ta ze­mlja. Ob­ja­snih mu da ni­je u Afri­ci, prem­da je, kao i Ju­žna Afri­ka, po ime­nu na ju­gu. Da je u Evro­pi, iako ne­ki od nas mi­sle da ni­je, dru­gi da je­ste, tre­ći da je­ste i ni­je, a če­tvr­ti tim, kao ni ma ko­jim dru­gim po­vo­dom, niš­ta ne mi­sle. Ta­ko­đe, da u njoj ne ži­ve sa­mo Slo­ve­ni, iako nam ime to ka­že. Pi­tao me je zaš­to ima­mo ime ko­je niš­ta ne zna­či.

Od­go­vo­rio sam da ono od­go­va­ra ze­mlji ko­ja stal­no na­pre­du­je, jer da neš­to zna­či, mo­ra­lo bi se stal­no me­nja­ti, da napredak što ver­ni­je iz­ra­zi. Do­sta sam vre­me­na utro­šio da mu ras­tu­ma­čim šta Ju­go­sla­vi­ja ni­je, pa je doš­lo vre­me da se vi­di i šta ona je­ste. I tu su po­če­le mo­je mu­ke. One su, na­rav­no, kao i sve mu­ke, po­če­le s ko­mu­ni­zmom: pi­ta­njem, na­i­me, je li Ju­go­sla­vi­ja ko­mu­ni­stič­ka ze­mlja.

Ni­je, ka­zao sam. On­da je na vla­sti de­sni­ca? Ni­je, re­kao sam. Ko je na vla­sti? Ko­mu­ni­sti. A ze­mlja, ka­kva je? So­ci­ja­li­stič­ka. Kao u Ru­si­ji? Ne. U Ki­ni? Ne. Na Ku­bi? Ne. Ne­go? Kao nig­de na sve­tu. Mo­ra bi­ti da je vr­lo za­ni­mlji­va? To je­ste, ka­zao sam. Ona, da­kle, ni­je de­mo­krat­ska? Na­rav­no da je­ste. Ima­te, da­kle, vi­še par­ti­ja? Ne­ma­mo, sa­mo jed­nu. Ima­mo, do­du­še, i Narod­ni front.

On­da ima­te dve par­ti­je? Ne­ma­mo, u nje­mu su ta­ko­đe ko­mu­ni­sti. Dru­gi ko­mu­ni­sti? Ne, isti. Ju­go­sla­vi­ja je, pret­po­sta­vljam, re­pu­bli­ka? Je­ste. Hva­la bo­gu, re­kao je. Zaš­to, da i vi ni­ste re­pu­bli­ka­nac? Ni­sam, re­če go­spo­din Jo­nes, ali do sa­da je sve bi­lo obr­nu­to, pa sam mi­slio da je i to. Ne, to slu­čaj­no ni­je.

Ume­sto kra­lja, ima­te pred­sed­ni­ka. Ne­ma­mo. Ne­ma­te še­fa dr­ža­ve? Čak i de­vet! Zaš­to de­vet? Za šest re­pu­bli­ka i dve pokraji­ne. To je osam, gde je de­ve­ti? Ne znam, od­go­vo­rio sam. Ze­mlja je, na­dam se, jed­na? Ne na­daj­te se, osam ih je. Koji­ma ipak vla­da je­dan pred­sed­nik? Pred­sed­niš­tvo, za­pra­vo. On­da je ono pred­sed­nik?

Ni­je, pred­sed­nik je pred­sed­nik Pred­sed­niš­tva. Ali ko je pred­sed­nik dr­ža­ve? Opro­sti­te, re­kao sam, mo­gu li pro­me­ni­ti pitanje? To je upra­vo bi­la i mo­ja ide­ja, re­kao je. Vi sva­ka­ko ima­te vla­du? Sva­ka­ko. I ona vla­da? Po­ku­ša­va. I uspe­va? Ne, bo­jim se. Zbog ot­po­ra na­ro­da? Zbog ot­po­ra dru­gih vla­da. Stra­nih? Do­ma­ćih. Pa to se u va­šoj ze­mlji vo­di gra­đan­ski rat? Ne vo­di se, šta vam pa­da na pa­met?

Ka­za­li ste da po­sto­je dru­ge vla­de ko­je ile­gal­noj ne da­ju da vla­da? Ne, one le­gal­noj po­ma­žu da vla­da. Pa što, do vra­ga, ne vla­da? Ne­ma pri­sta­nak gra­đa­na. Što je on­da gra­đa­ni ne sme­ne? Ne­ma­ju pri­sta­nak vla­de. U va­šoj je ze­mlji vla­da­ju­ća kla­sa rad­nič­ka? Je­ste. Ona, da­kle, vla­da? Ne, re­koh, rad­nič­ka kla­sa ra­di, sa­mo joj ime ka­že, a vla­da vla­da­ju­ća. I ona se o radnici­ma sta­ra? Oni ni­su ma­lo­let­ni, ona se sta­ra o dr­ža­vi, a o rad­ni­ci­ma se sta­ra­ju sin­di­ka­ti. Oni šti­te rad­nič­ke in­te­re­se?

Ne, oni šti­te in­te­re­se dr­ža­ve. A ko šti­ti rad­ni­ke? Ni­ko, u rad­nič­koj ze­mlji oni ni­su ugro­že­ni. Ko je ugro­žen? Dr­ža­va, to je bar ja­sno. Na­rod je, da­kle, njo­me ne­za­do­vo­ljan? Na­pro­tiv, za­do­vo­ljan je. Pa što se on­da bu­ni? Ko ka­že da se bu­ni? To je lo­gič­no! U so­ci­ja­li­zmu vla­da prav­da, a ne lo­gi­ka. Vla­da se, da­kle, ne kri­ti­ku­je? I te ka­ko. Kri­ti­ku­ju je nje­ni pro­tiv­ni­ci? Ne, oni ko­ji su na vla­sti, naj­vi­še sa­ma vla­da. Mo­že­te li mi to ma­lo bo­lje raz­ja­sni­ti, pi­tao je go­spo­din Jo­nes. Ne mo­gu. Mo­že­te li mi bar da­ti ča­šu vi­ski­ja? To mo­gu.

Sred­stva za pro­iz­vod­nju kod vas ni­su u ru­ka­ma ka­pi­ta­li­sta? Ne. U ru­ka­ma su rad­ni­ka? Ne. Pa u či­jim su ru­ka­ma, do vra­ga? Ni u či­jim. Zna­či li to da kod vas ni­ko ne ra­di? Na­pro­tiv, svi ra­de. Pro­iz­vo­de? Slu­šaj­te, ne tra­ži­mo mi od so­ci­ja­li­zma suviše, ne mo­že­te i ra­di­ti i pro­iz­vo­di­ti, kod nas se to is­klju­ču­je.

Zna­či li to da sve­ga ima­te do­volj­no? Ni­poš­to, sve nam ne­do­sta­je. Zaš­to on­da ne pro­iz­vo­di­te? Ne­ma­mo čim. Vi ste, zna­či, agrar­na ze­mlja? Ne, in­du­strij­ska smo. Ima­te ma­ši­ne, zaš­to nji­ma ne ra­di­te? Ra­di­mo, čo­ve­če, ali ne ra­de one. Mo­gu li dobi­ti tu ča­šu vi­ski­ja? To mo­že­te.

Ču­je se da ima­te ne­ke na­ci­o­nal­ne teš­ko­će. To je ne­i­sti­na, na­ci­o­nal­ni i de­mo­graf­ski pro­blem kod nas je još u ra­tu re­šen. U če­mu je on­da pro­blem? U to­me što ga ne­ma. Ka­ko to? Le­po, da ga ima, re­šio bi se, poš­to ga ne­ma, ne mo­že se ni re­ši­ti. Nije, da­kle, isti­na da kod vas je­dan na­rod eks­plo­a­ti­še dru­gi?

Ne. To, za­ce­lo, tvr­de va­ši ne­pri­ja­te­lji? Ne, to tvr­de na­še vla­de. Znam, re­kao je, to­ga ima i u En­gle­skoj, to je sta­ra baj­ka da bo­ga­ti eks­plo­a­ti­šu si­ro­maš­ne? Ne, re­kao sam, to je no­va baj­ka da si­ro­maš­ni eks­plo­a­ti­šu bo­ga­te. Da li je to ono što se na va­šem Ko­so­vu do­ga­đa? Ne, ta­mo se niš­ta ne do­ga­đa.

Opro­sti­te, ali i va­še no­vi­ne pri­zna­ju da ta­mo na­ro­di je­dan dru­gog ugnje­ta­va­ju? Vi ste me pi­ta­li da li se neš­to do­ga­đa, a ne ko ko­ga ugnje­ta­va. Ve­ćin­ski na­rod, pret­po­sta­vljam, ugnje­ta­va ma­nji­nu? Je­ste. Ta­ko da je ugro­že­na ma­nji­na pri­nu­đe­na da se se­li? Ne, se­li se ve­ći­na.

I see, raz­u­mem, re­kao je, mo­gu li… Mo­že­te, re­kao sam, i do­neo mu naj­zad vi­ski. Šta je ovo, pi­tao je za­pre­paš­će­no, ovo nije vi­ski, ovo je pro­kle­ta vo­da! Ne, re­kao sam, to je ov­de vo­da. Kod nas se pro­da­je kao vi­ski.

 

odlomak iz radio emisije Pisma iz Londona – emitovane kao dio BBC Svjetske sekcije od 1986. – 1991.)

 

Sabrana pisma iz tuđine 
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

http://www.borislavpekic.com/2011/10/kako-englezima-nas-objasniti.html

 

 

 

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.