Kakistokratija

| January 17, 2019 | 0 Comments

Ne trebaju nam starostavne knjige kupusare, niti duboki bunari antičkog mudroslovlja da bismo se podsjetili ove nakarade iz naslova. Odavno su i moderna vremena postala konzervativna: stoga se posvetite dobrom prastarom guglanju i saznaćete. Ili će vam sa dalekih pučina zaboravljenoga znanja doplivati sjećanje: kakistokratija je vladavina najgorih…
I dobro je ako je to ovo. Mislim, ako je ovo u čemu smo započeli uživanciju i ove nove godinice upravo ta neodoljiva i nakaradna, a nekako posebno naša i prirođena: kakistokratija. I sama ekspresija dovoljna je da vam dočara prirodu vladavine najgorih. Suglasnički poj iz naslovne riječi sam po sebi dovoljno govori- o njima. Vjerovatno i o nama…
Ali opet, izranja iz dubine našeg bićenceta spasonosni paradoks: ukoliko je ovo baš ta kakistokratija, ima nam spasa. Ukoliko su, dakle, ovi jahači najgori među nama, onda ćemo ipak jednoga lijepoga slobodnoga dana izaći na zelenu granu. A sa zelene grane sve je nekako podnošljivije jer je životnije…
I opet da pritvrdimo: dobro je ako su ovi najgori, jer da su, kako pravila prevaziđene demokratije nalažu, najbolji, onda nam ne bi bilo spasenija. Nekim čudom, makar se slabašan i izmožden nadam, nepogrešivo biramo najgore u najgoroj demokratiji od svih loših demokratija na ovom lošem svijetu.
Tamo negdje, u carstvu zapadnjačkih demokratija, odnosno kakistokratija, možda se i provuče poneki činovničić koji nije najgori među svima. Kod nas, opet se nadam, ne ostane nijedan najgori da nije probran, uzbran i izabran na neko najbolje mjesto…
Elem, naša kakistokratija je, za razliku od zapadnjačkih kakistokratija, izgleda odista kao apsolutna kakistokratija. U svemu smo bili apsolutni, pa i u pogrešnim izborima. Stoga je ova kakistokratija jedinstvena i neponovljima među svim transatlantskim kakistokratijama…
Šta bi bilo, ne smijem ni pomisliti, kada ovo ne bi bila kakistokratija, već prava-pravcata demokratija?! Tek ta strašna spoznaja bi zakošmarila sve naše snove i razorila sva naša nadanja u neku podnošljiviju budućnost…
Stanite, recimo, pred zrcalo, gledajte dugo u ubogoga insana ispred sebe i recite pod zakletvom: da li je ono što se zrcali bolje ili gore od ovih koji nas evo već nekoliko desetljeća uzorno jašu? Mislim da će odgovor biti negativan. Jednostavno, nećemo ni pod mukama priznati da su ovi koji vladaju bolji od nas nad kojima ovi koji vladaju sprovode svoj ljupki teror vladavine. A ako nijesu bolji, onda su gori. A to što su izistinski gori čak i od nas ovakvih nikakvih- čini ih najgorim od svih…
Stoga uskliknimo iz petnih žila: ovo je kakistokratija, hoćemo demokratiju…jer ako je kakistokratija zapravo demokratija, sva naša borba, sve naše tantalske muke i sizifovski trudovi ostaše uzaludan posao, ćorava rabota, kako bi se to reklo u našem voljenom kakistokratskom pa još i tamnom vilajetu…
Jednom je jedan koji je znao da kaže i mućne glavom zaključio da su ovi nepomenici koji razbojnički vladaju i uvijek se pominju zapravo najbolji među nama. Da su pravi ovnovi predvodnici našega idiličnoga stada. Taj zaključak ga je skupo koštao. Jer, onaj koji tako nešto pogodi, garantovano je promašio sve ostalo, pa i svoj sopstveni život koji je do toga strašnoga zaključka i imao neki smisao…
Ne dajte da vam ta nakazna činjenica pomuti razum i ogadi postojanje na ovom lijepom mjestu koje se ovako crno zove. Uvijek zborite: ovi su najgori među nama, jer da su najbolji, kako to nalažu pravila uklete demokratije, svijet bi odista bio najgore mjesto za život, pa kako da ne bude i naša mala kakistokratija…
Ako je ovo što imamo zaista najbolje od svega što imamo, spasa nam nema. Ako je ovo što se zateklo i traje li traje, zaista strašna kazna i iskušenje zbog nekih pradavnih nepočinstava, spasićemo se- iako ćemo u međuvremenu sasvim propasti. Dok god mislimo da su najgori postali najbolji, dok god traje vječna kakistokratija, ima nade za nas. Jer sve što je vječito, pa i kakistokratija, ima svoj kraj- pogotovo u našim krajevima…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Kakistokratija

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0