2. Jul 2009. godine
19:00
Antonis Papadopoulos Stadium, Larnaca
Referee: Anthony Buttimer (Republic of Ireland)
Anorthosis (Kipar) – Kaerjeng (Luksemburg)
5 : 0
Da Costa 10′ (o.g.)
Katsavakis 25′
Frousos 62′, 90+1′
Cafú 67′
Režiser John Howard je među plavo bijelim šalovima i dresovima navijača lako ugledao crveni šešir svoje žene. Došla je na ostrvo, iako joj je rekao da za par dana sve završava i da ga čeka u Atini. Ne dragi, tako bih željela još jednom da prošetam Larnakom – rekla je i tu se više ništa nije moglo učiniti. Tog popodneva je imao sastanak sa glumcima koji su izabrani za prve tri epizode serije i znao je da će ona samo da ih zbuni.
– Svi umjetnici su sebični – reći će.
– Ništa se nemojte plašiti Johna, on je pravo zlato.
– Danas je baš vruće.
Tako će govoriti, zatim će popiti bocu, dvije vina, i na kraju prvo očima zavoditi, a potom i prići, onome ko joj se svidi. John Howard je znao koga će njegova žena tog popodneva u Larnaki zavoditi. Znao je to kao što je znao koliko ga ona, mrzi.
I pored toga što je za sebe mislio da je nepopravljivi ženskaroš Christos Tofas se zbunio kada mu je rediteljeva žena prišla i rekla mu:
– Da li ste dobili ime po Hristu?
– Mislite li da je Hrist vodio nekada ljubav?
– Da li su i glumci, kao režiseri, dosadni i preopterećeni poslom?
Christos Tofas je govorio prijateljima da uvijek može da osjeti da li žena koja je pored njega želi i da spava sa njim i kada je pravi momenat da krene u akciju. Uvijek, kada bi osjetio vrelinu na vrhovima svojih prstiju, dok je blizu neke žene, znao je da može nešto da se desi. Sada mu se prvi put desilo da je osjetio kako mu se cijela šaka žari, i kako ta topline kreće uz ruku, ka ramenom pojasu, grudima i glavi. Bio je svjestan da će imati tu ženu, ali u tom trenutku nije znao da će je imati te iste noći.
– Da li si isplanirao ovo veče, Christose? – pitala ga je režisereva žena.
– Jesam – odgovorio je – idem na utakmicu. Anorthosis igra protiv nekog tima iz Luksemburga. Liga šampiona. Kvalifikacije.
– To mora da je zanimljivo – rekla je žena.
Alexandra Howard je bila uzbuđena dok je u kupatilu navlačila gaćice.
Pogledala se u ogledalu i osjetila kao da je neko ljubi po vratu. Kada je izašla, rekla je mužu:
– Idem da gledam utakmicu, Liga šampiona. Hoćeš li sa mnom?
– Ne, moram oko osam da se čujem sa producentima. Otkada te zanimaju fudbalske utakmice?
– Što da ne, igra neki kiparski tim protiv nekog tima iz Luksemburga.
– Sigurno je zanimljivo.
– Sigurno.
– Ideš sama?
– Idem sa tvojim glumcima, sa onim koji se zove po Hristu i još njih dvoje-troje. Kažu da je navijanje ludačko!
Alexandra je izašla u toplo veče i nije u tom trenutku znala koliko će ono što će te večeri desiti promijeniti njen život.
Kamera kada zazuji naši životi se mijenjaju, postaju važniji, sigurniji i veći. Ugradiću kamere u svaki ugao kuće i pustiću da gleda ko hoće. Da, ponašaću se isto pod tušem, i u kuhinji, i pred prozorom, i u golubarniku, ponašaću se isto raširenih nogu, sklupčano, ili na lusteru čekajući. Kada otvorim oči i vidim zrak sunca na posteljini, umrljanoj, mogu da pomislim, šta ja dovraga radim ovdje. A mogu da uključim TV i gledam sebe, na krevetu, da pomjeram jedno oko pa drugo, pa kukove, pa noge, srednji prst desne ruke, i tako unedogled, i tako do vječnosti. Pomislim, da ova noć, drugog jula dvije hiljade devete, nikada ne može nestati, ni svjetlost u njenom oku, ni miris baruta, ni mračna voda te luke.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
