Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica? [Tema: Pesoa]

| November 2, 2017 | 0 Comments

  1. do D. 21. 2. 1930.

Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica38 operirala od staroga sljepila s velikim neočekivanim uspjehom, podižem glavu sa svog anonimnog života prema svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio, sve što sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako sam uspijevao ne vidjeti. Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više nisam.

Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i primjećujem, s metafizičkim čuđenjem, kako svi moji najsigurniji pokreti, moje najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile više od prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja.

Nisam čak ni predstavljao. Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret. Sve što sam učinio, mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega djelovao, ili težini okolnosti za koje sam pretpostavljao daje zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin. U najdubljoj nutrini onoga što sam mislio, nisam bio ja.

Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice moje osobne svijesti. Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju. A dojam koji imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u onoga koji se, zbog potresa, oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se priviknuo.

Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno putovala između onoga što osjeća i onoga što vidi.

Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je duša stvarno biće, a ne znam koje bi je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla. Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju takve stvari koje se gube u sjećanju i dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i svijesti — a sada se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je nepoznat, ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj kako sam ništavan i hinjen, pametan i prirodan.

Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima. U jednom sam času vidio istinu. Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela i riječi, i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada kao u ovom pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše. No ta iznenadna svjetlost sve prži, sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih.

Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam bio. A naposljetku ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.

40.

  1. do D.

Kadikad osjećam dodir, ne znam čega, najave smrti… Odnosno, neke nejasne bolesti koja se ne utjelovljuje u boli pa zato teži konačnom oduhovljenju, odnosno, nekog umora koji traži tako dubok san kojemu spavanje nije dovoljno — u svakom slučaju osjećam kao da napokon, na kraju bolesnikova pogoršanja, ispuštam bez grubosti ili čežnje slabašne ruke ponad ožalošćenog pokrivača.

Razmišljam tada što je to što nazivamo smrću. Ne želim reći zagonetka smrti, u koju ne uspijevam prodrijeti, nego tjelesni osjet prestanka života. Ljudi se boje smrti, ali nejasno; običan se čovjek dobro nosi s praksom, običan čovjek, bolestan ili star, rijetko s užasom gleda u ponor ništavila što ga pripisuje tom ponoru. Sve je to nedostatak mašte. A nema je nimalo ni u onome koji misli kako je pretpostavka smrti san. Kako bi bio, kada smrt nije nalik snu? Bit sna je u buđenju, a iz smrti se, pretpostavljamo, ne budimo. A ako je smrt nalik snu, morali bismo znati da se iz nje možemo probuditi. No običan čovjek ne zamišlja tako: on smrt zamišlja kao san iz kojega se ne budi, što ništa ne znači. Rekoh da smrt nije nalik snu, jer u snu smo živi i u snu snivamo, ne znam kako netko može uspoređivati smrt s bilo čime, kada o smrti nema nikakva iskustva, kao ni o stvari s kojom bi ju mogao uspoređivati.

Meni je smrt, kada gledam mrtvaca, nalik odlasku. Truplo mi ostavlja dojam napuštenog odijela.

Netko je otišao i nije mu bilo potrebno ponijeti to jedino odijelo što ga je nosio.

41.

  1. do D. 14. 3. 1930.

Tišina što proizlazi iz zvuka kiše širi se u krešendu sive monotonije uskom ulicom u koju netremice gledam. Spavam budan, stojeći naspram prozora na koji se oslanjam kao i na sve drugo. U sebi tražim kakvi su to dojmovi što mi ih stvara ovaj pad sjenovito svjetlucave vode u tankome mlazu što dolazi do izražaja na prljavim pročeljima i još više na otvorenim prozorima. I ne znam što osjećam, što želim osjećati, ne znam što mislim niti što sam.

Sva zakašnjela gorčina mojega života pred mojim očima bez osjeta razodijeva ruho prirodne radosti što ga nosi u produljenim svakodnevnim slučajnostima. Uviđam da sam u tolikim radostima i tolikim zadovoljstvima uvijek tužan. A onaj koji to u meni uviđa nalazi se iza mene, kao da viri preko mene oslonjenog na prozor i preko mojih ramena, ili čak preko moje glave, te očima što su prisnije od mojih promatra laganu kišu, već pomalo valovitu, što ju filigranski ziba taman i loš zrak.

Napustiti sve obveze, i one koje nam još nisu nametnuli, ostaviti sve domove, i one koji još nisu naši, živjeti neodređeno i u nagovještajima, između velikih purpurnosti ludila i lažnih čipki sanjanih kraljevstava… Biti bilo što i ne osjećati težinu vanjske kiše ni bol unutarnje praznine… Griješiti bez duše i misli, biti osjet bez osjećaja sebe sama, po cestama što obilaze planine, po dolinama okupljenima medu strmim padinama, dalek, uronjen i koban… Izgubiti se u krajolicima poput slike.

Ne-biti izdaleka i boje…

Lagani dašak vjetra, što ga iza prozora ne osjećam, presijeca u zračnim neujednačenostima pravocrtni pad kiše. Razbistrava neki dio neba koji ne vidim. Zapažam to jer iza napola čistih prednjih prozorskih okna već nejasno vidim kalendar što ga dosad nisam vidio, ondje unutra na zidu.

Zaboravljam. Ne vidim bez razmišljanja.

Kiša prestaje, a od nje, načas, ostaje prah sitnih dijamanata, kao da je netko tamo gore istresao veliki plavi stolnjak pun mrvica. Osjeća se kako se nebo već djelomice razvedrilo. Zbog prednjeg prozora već se jasnije vidi39 kalendar. Ima lice žene, a ostalo je lako, jer prepoznajem40, kao i zubnu pastu koja je poznatija od svih drugih.

No o čemu sam ja mislio prije no što sam se zadubio u gledanje? Ne znam. O volji? Zalaganju? Životu? Zbog velikog prodora svjetlosti osjeća se da je već cijelo nebo plavo. Ali nema spokoja — ah, nikad ga neće ni biti! — u dnu moga srca, staroga zdenca na rubu prodanog imanja, zatvoreno je sjećanje na djetinjstvo u prašini tavana tuđe kuće. Nema spokoja, jadnog li mene, nema čak ni želje za spokojem…

42.

  1. do D.

Ne mogu drukčije shvatiti nego kao neku vrstu nedostatka savršenosti ovo inertno trajanje u kojemu počivam u svojem jednom te istom i jednoličnom41 životu koji stoji poput prašine ili prljavštine na površini što se nikada ne mijenja42.

Kao što peremo tijelo tako bismo trebali prati i sudbinu, mijenjati život43 kao što mijenjamo odjeću, ne da bismo spasili život, kao što to činimo kada jedemo i spavamo, nego zbog onoga neobičnog poštovanja prema nama samima što ga upravo nazivamo savršenstvom.

Postoje mnogi u kojima nesavršenstvo nije očitovanje volje već slijeganje ramenima inteligencije. I postoje mnogi u kojima utrnulost i istost života nije oblik njihove želje za životom, kao ni prirodno prepuštanje tome da ga ne žele, već je to utrnulost same inteligencije, automatska ironija44 spoznavanja.

Postoje svinje kojima je odbojna vlastita svinjarija ali se od nje ne miču, zbog iste one krajnosti osjećaja po kojoj se prestrašeni ne miče od opasnosti. Postoje svinje sa sudbinom, poput mene, koje se ne miču od svagdašnje banalnosti zbog te iste privlačnosti prema vlastitoj nemoći. Tu su ptice očarane zbog odsutnosti45 zmije, muhe što lebde nad stablima i ništa ne vide dok ih ne dohvati žitki kameleonov jezik.

Tako lagano šećem svoju nesvjesnu svijest po deblu uobičajena stabla. Tako šećem svoju sudbinu što korača, jer ja ne koračam, svoje vrijeme što teče, jer ja ne tečem. Ne izbavlja me iz jednoličnosti ništa osim ovih kratkih bilješki što ih zbog nje46 pišem. Zadovoljan sam što moja tamnica ima okna unutar rešetaka i pišem po staklu, u prašini potrebnoga, svoje ime velikim slovima, stavljam svagdašnji potpis na svoj pisani dogovor sa smrću.

Sa smrću? Ne, niti sa smrću. Tko živi poput mene, ne umire: prestaje, vene, gasi se. Mjesto na kojemu je bio ostaje, a da on više nije tamo, ulica kojom je hodao ostaje, a da on u njoj nije viđen, kuća u kojoj je stanovao, nastanjuje ne-on. To je sve, a to zovemo ništa, no ni tu tragediju poništenja ne možemo prikazati s pljeskom, jer nismo sigurni ni da je to ništa, životarimo u istini kao i u životu, prašina smo koja je unutar kao i izvan prozorskih stakala, unuci Sudbine i pastorci Boga koji se oženio s Vječnom Noći kada je ona postala udovicom Kaosa koji nas je začeo47.

Poći iz Ulice Douradores prema Nemogućemu… Dići se od pisaćeg stola prema Neznanome… No sve to ispresijecano Razumom — Velika knjiga koja govori da smo bili.

43.

  1. do D. 23. 3. 1930.

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje. To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom48.

Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo osjetili život, sve ambicije i nakane49 na kojima smo zasnovali nadu u nastavak života, cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća, crna i nepomirljiva, pustoga ozvijezdanog neba.

Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu — od bezobličnog utjelovljenja u nebiće. Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne poznajemo50.

No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan51. Potiče želju da se ne misli,

žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i duše. To je iznenadni osjećaj zatvorenosti u vječnoj tamnici. Kamo misliš pobjeći ako je sve52 samo tamnica?

A zatim mc preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana, jednoga dana bez vremena i tvari, pronaći izlaz izvan Boga i da će najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom bića ili53 nebića.

Fernando Pesoa

38 kirurška sudbina / magična sudbina

39 vidim

40 prisjećam se

41 ravnom

42 koja je uvijek ona sama

43 bivanje

44 automatski prezir

45 zbog pomisli

46 oko nje

47 čiji smo istinski sinovi

48 dušom osjećajući sebe

49 sve uvećane nakane

50 da ju nećemo nikada upoznati

51 više pripada noći

52 Sve

53 i

 

Prevod: Tatjana Tarbuk

 

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica? [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 9 min
0