Kao da nije bilo prilika da se nagodim s Bogom! [Tema: Sioran]

| May 1, 2018 | 0 Comments

 

Juvenal, posljednji važan rimski pjesnik, i Lukijan, posljednji istaknuti grčki pjesnik, proželi su svoj rad ironijom. Ove dvije književnosti završavaju ironijom. Kao što bi sve, bez obzira je li književnost ili ne, moralo završiti.

*

Taj povratak neorganskom ne bi smio na nas uticati ni na koji način. Jedan tako žalostan fenomen, da ne kažem smiješan, međutim, pretvara nas u poltrone. Vrijeme je da iznova promislimo smrt, da izmislimo bilo kakav manji neuspjeh.

*

Zabludio sam na ovom svijetu, kao što bih nesumnjivo zabludio bilo gdje.

*

Ne mogu postojati čisti osjećaji između onih koji slijede slične puteve. Dovoljno je sjetiti se pogleda koje izmjenjuju oni koji dijele isti trotoar.

*

Budući da je napor smrtni neprijatelj razmišljanja, neuporedivo više stvari možemo pojmiti dosađujući se nego radeći.

*

Prelazak od prezira na ravnodušnost čini se da je lak. Ipak, nije to prelaz koliko podvig, koliko ispunjenje. Prezir je prva pobjeda nad svijetom, ravnodušnost posljednja – vrhunska. Interval koji ih razdvaja ne razlikuje se od onoga koji vodi od slobode ka oslobođenju.

*

Nisam sreo nikog poremećeiog duha a da je bio ravnodušan prema Bogu. Smijemo li zaključiti da postoji veza između traganja za apsolutnim i rastakanja mozga?

*

Svaki crv koji procijeni da je prvi među jednakima smjesta dobija status čovjeka.

*

Kad bi sve trebalo izbrisati iz mog duha izuzev tragova onoga što sam spoznao kao jedinstvo, odakle bi oni poticali ako ne iz žudnje za nepostojanjem?

*

Kao da nije bilo prilika da se nagodim s Bogom!

*

Neobuzdana radost, ukoliko potraje, mnogo je bliža ludilu nego ustrajna tuga koja se može opravdati razmišljanjem ili pukim posmatranjem, dok izljevi radosti potiču od nekog poremećaja. Ako je zabrinjavajuće biti radostan zbog proste činjenice da živimo, zauzvrat je normalno da budemo tužni prije nego što čak naučimo i da tepamo.

*

Kakvu priliku ima romansijer ili dramaturg da se izrazi prerušavajući se; da se oslobodi svojih sukoba i, štaviše, svih likova koji se u njemu svađaju! Drugačije je s esejistom koji je satjeran u jedan nezahvalan žanr gdje se ono što je u nama nespojivo projektuje samo tako što sebi protivrječimo na svakom koraku. U aforizmu smo slobodniji – trijumfu jednog razdrobljenog ja…

*

U ovom trenutku mislim na nekoga kome sam se bezrezervno divio, na nekog ko nije održao nijedno od svojih obećanja i ko je, da bi razočarao one koji su u njega vjerovali, umro zadovoljniji da to ne može biti.

*

Riječ nadomješta manjkavost lijekova i liječi većinu naših bolova. Brbljivac ne jurca za lijekovima.

*

Zapanjujući nedostatak nužnosti: život, improvizacija, fantazija materije…

*

Velika i jedina originalnost ljubavi jeste to što ukida razliku između sreće i nesreće.

*

Pisma, pisma koja moram napisati. Ovo ovdje, na primjer… ali to mi ne uspijeva: odmah osjetim da sam nesposoban da lažem.

*

U tom parku, u službi suludih poduhvata milosrđa, posvuda starci koji održavaju život uz pomoć operacija. Prije, skončavalo se kod kuće, u dostojanstvu samoće i napuštenosti, a sada umiruće skupljaju, kljukaju i što je moguće više produžavaju njihovo nepristojno crkavanje.

*

Tek što se oslobodimo jedne mane, druga požuri da je zamijeni. To je cijena koju plaćamo za našu uravnoteženosg.

*

Riječi su mi postale toliko tuđe da je za mene pravi podvig s njima doći u dodir. Nemamo više ništa sebi reći i, ako se riječima još uvijek služim, onda je to zato da ih prokažem, sve oplakujući potajno raskid koji je uvijek neizbježan.

*

U Luksemburškom parku žena četrdesetih godina, gotovo elegantna, ali prije bizarnog izgleda. Govorilaje nježnim, čak strasnim, tonom nekome ko se nije vidio… Sustižući je, opazih da pred sobom drži vjeveričastog majmuna. Potom ona sjede na klupu gdje nastavi monolog s istom toplinom. Prve riječi koje čuh dok sam prolazio kraj nje bile su: “Znaš, preko glave mi je”. Udaljih se ne znajući koga bih prije žalio: nju ili njenog konfidenta.

*

Čovjek će iščeznuti, bijaše to do sada moje čvrsto ubjeđenje. U međuvremenu promijenio sam mišljenje: on mora iščeznuti.

*

Odvratnost prema svemu što je ljudsko kompatibilna je sa sažaljenjem, čak bih rekao da su njihove reakcije čvrsto povezane, mada ne i jednovremene. Samo onaj koji poznaje prvu u stanju je da snažno doživi drugu.

*

Iznenada. osjećaj posljednje verzije Svega. Svjetovi su se okretali oko mene. I najmanji trag neravnoteže. Bijaše to samo nešto što prevazilazi ono što je dozvoljeno osjećati.

*

Naglo se probuditi s pitanjem ima li riječ smisao ikakvog smisla, i začuditi se što nakon toga ne možemo opet zaspati!

*

Bolu je svojstveno da ga nije stid što sve ponavlja.

*

Tom veoma starom prijatelju koji mi je obznanio odluku da se ubije, odgovaram da ne valja previše žuriti, jer posljednji dio igre nije sasvim lišen privlačnosti, i da se može nagoditi čak i sa Nepodnošljivim, pod uslovom da se nikad ne zaboravi da je sve varka, varka koja stvara paklene muke.

*

Zbog toga što je zabilježio jedno Ništa na dan koji je morao označiti početak njegove propasti, Luj XVI je već dva vijeka optuživan za maloumnost. U tom slučaju, svi smo maloumni: ko se od nas može dičiti time da je tačno razabrao početak svog sunovrata.

*

Radio je i stvarao, bacio se na masivna uopštavanja i sam se začudio svojoj plodnosti. Na svoju sreću nije znao za košmar nijansi. Postojanje je tako očigledna devijacija da je zadobila prestiž poželjne slabosti.

*

Treba pronaći u sebi niske instinkte zbog kojih se crvenimo. Ako su tako krepki kod nekoga ko se upinje da ih se oslobodi, koliko žešći moraju biti kod onih koji, u nedosgatku i najmanje lucidnosti, nikad ne uspijevaju da sebe posmatraju a još manje da se sebe gnušaju.

*

Na vrhuncu sreće ili nesreće treba se prisjetiti načina na koji smo začeti. Ništa tako ne pobjeđuje pretjeranu radost ili gunđanje.

*

Samo se biljka primiče “mudrosti”, životinja je za nju nesposobna. Što se tiče čovjeka… Priroda se morala držati biljnog carstva, umjesto da se diskvalifikuje sklonošću prema neobičnom.

*

Mladi i stari, a takođe i ostali, svi su mrski, i možemo ih matirati jedino laskanjem, što ih čini još mrskijim.

*

“Nebo nije nikom otvoreno… otvoriće se tek nakon nastanka svijeta.” (Tertulijan) Ostajemo zapanjeni što su ljudi nakon takve obavijesti nastavili da se trude. Kakvog je samo inata istorija plod!

*

Doroteja de Rode Šlecer, prateći u Pariz svog muža, gradonačelnika Libeka, koji je išao na svečanost Napoleonovog krunisanja, piše: “Toliko je budala na zemlji, a naročito u Francuskoj, da je prava igra za tog korzikanskog čarobnjaka da ih navede da plešu kao marionete na zvuk njegove frule. Odmah se sjate oko tog krotitelja štakora, i niko se ne pita kuda ih vodi.” Epohe ekspanzije su epohe pretjeranog oduševljenja dok su, u poređenju s njima, epohe dekadencije i uzmaka razboritije, čak previše razborite, i to je razlog zbog čega su one podjednako kobne.

*

Mnijenja, da; ubjeđenja, ne. To je polazište intelektualnog ponosa.

*

Neko biće utoliko prije pridobijemo ukoliko mu je nagon održanja uzdrman, da ne kažem uništen.

*

Lukrecije: o njegovom životu ne zna se ništa određeno. Određeno? Čak ni maglovito. Poželjna sudbina.

*

Ništa se ne može uporediti s izbijanjem tuge u trenutku buđenja. Ona vas vraća milijardama godina unazad, sve do prvih znakova, do preteča bitka, u stvari do samog principa tuge.

*

Sjećamo se Paskalovog bijesa iz njegovih Provincijalaca uperenog protiv kazuiste Eskobara. Po priči jednog francuskog putnika koji ga je posjetio na jednom poluostrvu, ovaj nije znao za sve ove napade. Povrh toga bio je i u svojoj vlastitoj zemlji jedva poznat. Gdje god da čovjek pogleda – nestvarnost i nesporazum.

*

Toliki prijatelji i neprijatelji koji su nam bili od podjednake koristi iščezoše jedan za drugim. Kakvo olakšanje! Napokon se možemo zapustiti i prestati da strahujemo od njihove kritike i njihovih razočarenja.

*

Donositi nepomirljive sudove o bilo čemu, računajući tu i smrt, jedini način da ne varamo.

*

Prema Asanga i njenoj školi, pobjeda dobra nad zlom samo je pobjeda maya-e nad mayua-om; isto tako, okončati transmigraciju putem iluminacije bilo bi kao kad ”bi kralj iluzije bio pobjednik nad kraljem iluzije”. (Mahyanasutralamkara) Ti Indijci imali su hrabrosgi da iluziju smjeste tako visoko, da od nje sačine supstitut jastva i svijeta i da je pretvore u vrhunsku datost. Slavan obrat, krajnja etapa, i to bezizlazna. Šta da se radi? Budući da sve krajnosti, pa čak i oslobođenje, predstavljaju slijepu ulicu, kako izaći iz nje da bismo sustigli Moguće? Možda bi trebalo smiriti spor, obdariti stvari sjenkom stvarnosti, ograničiti prevlast jasnog viđenja, usuditi se tvrditi da sve što ima izgled postojećeg postoji na svoj način, a potom, sit trabunjanja, promijeniti temu…

 

Emil Sioran

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Kao da nije bilo prilika da se nagodim s Bogom! [Tema: Sioran]

by admin time to read: 6 min
0