Karakazan

| April 1, 2018 | 0 Comments

Sve što je potrebno za trijumf zla, jeste da dobri ljudi ne čine ništa

Edmund Berk

Ako želite da vam dasa koji stvara probleme, probleme rješava na krivom ste putu. Ova genijalna sentencija, svedena na nivo dijagnoze banalizovane Vučićeve politike zasnovane na nervnoj bazi, nije nimalo naivna. Postoji, naime, u srpskom rodu, u srpskom, kako bi se to umivenije reklo, predgrađanskom društvu, ogroman broj dilbera koji još uvijek nije prokljuvio genijalnost banalnosti pomenute jednokratno-višekratne setencije. Srpski iliti serbski birački puk, najvjerovatnije nije shvatio da probleme ne rješava onaj koji probleme stvara. Ili je možda i shvatio, ali ga baš briga za probleme. Zapravo, izgleda da je urgentni problemčić koji se silom glasačkog privida i prinuda rješava sa dvije-tri crvene važniji od opštenacionalnih problema. Jer, ko još brine o naciji koja, i onako i ovako propada…
Onaj, dakle, ko je rođen iz problema i ko će, u političkom smislu, živuckati i glodariti samo dok imade problema, ne može vam probleme rješavati, srpska iliti serbska rođena braćo. Da li je moguće da je i ovaj još uprošćenije uprošćen zaključak opet ostao nedovoljno jasan? Ili je posrijedi potreba birača u karakazanu nešto što nema blage veze sa bilo kakvim rješavanjem problema pored brojnih problemčića koji su, da se ne lažemo, uvijek bili preči i važniji od nekakvih zamagljenih nacionalnih i građanskih problema. Karakazanci, koje jednostavno niko ne smije potcijeniti, rezonuju sasvim genijalno: ne živim da bi se baktao tuđim problemima, već živujem u ljubljenom karakazanu ne bi li rješavao svoje sitne svakodnevne problemčiće. Juče dvije-tri crvene, danas- pun stomačić. A stomačić dobrog srpskog iliti serbskog glasača i nema baš neke veze sa nekom globalnom mješinom ili nacionalnom stomačinom. Sve u svemu, ispravno mozga karakazanski srpski puk, lakše je valjda napuniti ovolicni glasački stomačić nego onoliku nacionalnu ili, nedajtigabože, građansku trbušinu…
Onaj koji probleme stvara i onaj ko je politički rođen da bi od politike stvarao nerješive probleme, probleme ne može rješavati. Teško da će i ovo glupavo mudronosje ikada biti prihvaćeno od pomenutog srpskog iliti serbskog karakazanskog glasačkog diviziona. Braća jednostavno istrajavaju u nedokučivoj potrebi da sve svoje probleme rješavaju u urgentnom centru u kojem se, naravno po potrebi, ne rješavaju, već stvaraju urgentni opštenacionalni problemi. Adresa tog centra za uzgoj urgentnih problema je Andrićev venac. I šta sad tu nije jasno? Problematični majstor za probleme Aleksandar Mali svakako je pravi lik za rješavanje problemčića svima onima koji znaju da se problemi svakako ne mogu rješavati. Problemčić je već nešto drugo…
Onaj koji je sam po sebi problem i koji će dok god potraje biti u teškim problemima ne može biti najbolji izbor za mistera koji će probleme rješavati. Ni ovo sumasišavše narodno mudroslovlje narod, jamačno, neće prihvatiti. Mislim, naravski, na onaj zvanično većinski narodni glasački divizion. Problemi, kao problemi, postoje u svim, a naročito u problematičnim društvima. Ali zašto bi se, sasvim ispravno tolkuje pomenuti divizion, uopšte bavili društvenim problemima kada i sami imamo sijaset svojih nedruštvenih problemčića koje nam jedino onaj koji je naš najveći problem, može uspješno i lakašno rješavati. Društveni problem za nedruštveno društvance, koje je zvanična većina, ne može biti bilo kakva briga…
Onaj koji od svih problema stvara nerješive probleme da bi se dokazao u rješavanju nerješivih problema, ne moše rješavati problem. I ovaj vrišteći apsurd kao dio srpske iliti serbske tradicije i folklora neće biti prihvaćen od mnogopominjane glasačke većine koja se nikada neće zapitati za kim zvono zvoni. Važni su praporci, a ne zvona. A dok se god čuju praporci, problemčići se jeftino i brzo rješavaju, a problemi i onako ne postoje da bi se rješavali…
Onaj, na kraju, koji je posljedica i tekovina svih naših problema u bliskoj i nešto daljoj prošlosti, ne može rješavati probleme iz prošlosti. Avaj, ni pomenuti bljesak mraka neće osvijetliti umove većinskog glasačkog diviziona. Ili je srpsko-serbski glasački divizion odavno shvatio: naša svjećica svejedno ne može osvijetliti srpsko-serbski mrak. A kad smo već u mraku, ne palite nam svijeću… daleko bilo. Tuli, Aleksandre!

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Karakazan

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0