11
Nikad neće biti moguće donijeti potpuno točan i nepristran prikaz barcelonskih borbi, zato što nužni podaci ne postoje. Budući povjesničari neće se imati na što osloniti, osim velikih količina optužbi i partijske propagande. I ja sam imam malo podataka osim onoga što sam vidio vlastitim očima ili čuo od svjedoka za koje vjerujem da su pouzdani. Mogu, međutim, osporiti neke od najflagrantnijih laži i pokušati smjestiti taj sukob u neku vrstu perspektive.
Ponajprije, što se točno dogodilo?
Već neko vrijeme prije toga posvuda je u Kataloniji vladala napetost. U prethodnim poglavljima ove knjige donekle sam prikazao sukob između komunista i anarhista. Do svibnja 1937. stvari su dosegle točku na kojoj se neka vrsta žestoke provale mogla smatrati neizbježnom. Neposredni povod razdora bio je nalog vlade da se preda sve privatno oružje, istodobno s odlukom da se formira teško naoružana »nepolitička« policijska sila iz koje je trebalo isključiti članove sindikata. Značenje toga svima je bilo očito; također je bilo očito da će idući potez biti preuzimanje nekih ključnih industrija pod kontrolom CNT. K tome, među radničkom klasom osjećala se stanovita ogorčenost zbog sve veće razlike između bogatstva i siromaštva te općeg maglovitog dojma da je revolucija sabotirana. Mnogi su ljudi bili ugodno iznenađeni kad 1. svibnja nije bilo izgreda. Vlada je 3. svibnja odlučila preuzeti telefonsku centralu kojoj su, od početka rata, radili uglavnom radnici CNT; tvrdilo se da se u centrali loše radi i da se prisluškuju službeni razgovori. Salas, šef policije (koji možda jest, a možda i nije prekoračio naredbe) poslao je tri kamiona puna naoružanih građanskih stražara da zauzmu zgradu, dok su ulice ispred nje raščistili naoružani policajci u civilnoj odjeći. Otprilike u isto vrijeme, grupe građanske straže zauzele su razne druge zgrade na strateškim točkama. Ma kakve mogle biti stvarne namjere, postojalo je rasprostranjeno uvjerenje da je to bio znak građanskoj straži i PSUC (komunistima i socijalistima) za opći napad na CNT. Gradom je projurio glas da su napadnute radničke zgrade, na ulicama su se pojavili naoružani anarhisti, rad je prestao i smjesta su izbile borbe. Te noći i idućeg jutra posvuda su u gradu sagrađene barikade i borbe nisu prestajale sve do jutra 6. svibnja. Borbe su, međutim, bile uglavnom defenzivne na obje strane. Zgrade su bile opsjednute ali, koliko ja znam, nijedna nije bila osvojena i nije upotrijebljena artiljerija. Grubo govoreći, snage CNT-FAI-POUM držale su radnička predgrađa, a naoružane policijske snage i PSUC držali su središnji i poslovni dio grada. Šestoga svibnja nastalo je primirje, ali borbe su uskoro opet počele, vjerojatno zbog prenagljenih pokušaja građanske straže da razoruža radnike CNT. Sljedećeg su jutri, međutim, ljudi svojevoljno počeli napuštati barikade. Do, otprilike, noći 5. svibnja CNT je bolje stajao i velik broj pripadnika građanske straže se predao. Ali nije postojalo nikakvo općeprihvaćeno vodstvo niti neki određeni plan – zapravo, koliko se moglo prosuditi, nije bilo uopće nikakva plana osim neodređene odlučnosti da se pruži otpor građanskoj straži. Službeno vodstvo CNT pridružilo se vođama UGT usrdnim molbama da se svi vrate na posao; prije svega, ponestajalo je hrane. U takvim okolnostima nitko nije bio dovoljno siguran u ishod da bi nastavio borbe. Do poslijepodneva 7. svibnja uvjeti su bili gotovo normalni. Te je večeri stiglo šest tisuća jurišnih stražara, poslanih morem iz Valencije, i preuzelo kontrolu u gradu. Vlada je objavila naredbu da se preda sve oružje osim onoga koje drže regularne snage te su idućih nekoliko dana zaplijenjene velike količine oružja. Što se tiče gubitaka, službeno je saopćeno da je u borbama bilo četiristo poginulih i oko tisuću ranjenih. Četiri stotine poginulih možda je pretjerano, ali kako nema načina da se to verificira, mora se prihvatiti kao točno.
Drugo, valja reći kakve su bile kasnije posljedice borbi. Očito je da se ne može sa sigurnošću reći kakve su one doista bile. Ne postoje nikakvi dokazi o tome da su nemiri izravno utjecali na tok rata, iako bi svakako morali utjecati da su potrajali samo koji dan dulje. Nemiri su proglašeni izlikom za uspostavljanje izravne kontrole Valencije nad Katalonijom, za ubrzano razbijanje milicija i za zabranu POUM, a nedvojbeno su imali svoj udio i u rušenju Caballerove vlade. Ali možemo smatrati sigurnim da bi se te stvari ionako dogodile u svakom slučaju. Pravo je pitanje jesu li radnici CNT koji su izašli na ulicu dobili ili izgubili time što su tom prilikom pokazali spremnost za otpor. Moje je mišljenje, iako je to puko nagađanje, da su više dobili no što su izgubili. Zauzimanje barcelonske telefonske centrale bilo je samo jedan incident u dugom procesu. Od prethodne godine, izravna vlast postupno je prikrivenim načinom otimana iz ruku sindikata i opće je kretanje išlo sve dalje od vlasti radničke klase te prema centraliziranoj vlasti koja je vodila ka državnom kapitalizmu ili, možda, ka ponovnom uvođenju privatnog kapitalizma. Činjenica da je u toj fazi izbio otpor vjerojatno je usporila taj proces. Godinu dana poslije izbijanja rata, katalonski su radnici izgubili mnogo od svoje moći, ali položaj im je još bio razmjerno povoljan. Mogao je biti i mnogo manje povoljan da su bili dali do znanja kako će pokleknuti pred ma kakvom vrstom provokacije. Postoje situacije kad se bolje isplati boriti se i biti poražen nego uopće se ne boriti.
Treće, kakva se svrha, ako je neke bilo, nalazila iza izbijanja nemira? Je li to bio kakav coup d’etat ili revolucionarni pokušaj ? Je li konačan cilj bilo rušenje vlade? Je li to uopće bilo unaprijed smišljeno?
Moje je mišljenje da su borbe bile unaprijed smišljene jedino utoliko što su ih svi očekivali. Nije bilo nikakvih znakova nekog vrlo određenog plana ni na jednoj strani. Na anarhističkoj strani akcija je bila gotovo sigurno spontana, jer je to bila stvar uglavnom nižih slojeva. Ljudi su izašli na ulice, a njihovi su ih politički vođe nevoljko slijedili, ili ih uopće nisu slijedili. Jedini ljudi koji su makar i govorili u revolucionarnom duhu bili su Prijatelji Durrutija, mala ekstremistička grupa unutar FAI, te POUM. Ali i oni su samo slijedili, a nisu vodili. Prijatelji Durrutija raspačali su neku vrstu revolucionarnog letka, ali on se nije pojavio do 5. svibnja i ne može se reći da je započeo borbe koje su počele same od sebe dva dana prije. Službeno vodstvo CNT od početka se odricalo cijeloga tog sukoba. Za to je postojalo nekoliko razloga. Ponajprije, činjenica da je CNT još bio zastupljen u vladi i u Generaliteu osigurala je da njegovi vođe budu konzervativniji od svojih sljedbenika. Drugo, glavni je cilj vodstva CNT bio stvaranje saveza s UGT, a borbe su vrlo lako mogle proširiti jaz između CNT i UGT, barem privremeno. Treće – iako to tada nije bilo općenito poznato – anarhistički vođe plašili su se da bi moglo doći do strane intervencije ako stvari prijeđu određenu točku i ako radnici zauzmu grad, što su vjerojatno bili u položaju da učine 5. svibnja. Jedna britanska krstarica i dva britanska razarača opkolili su luku, a nedvojbeno je u blizini bilo i drugih ratnih brodova. Britanske su novine razglasile da ti brodovi kreću prema Barceloni kako bi »zaštitili britanske interese«, ali zapravo nisu učinili nijedan potez u tom smislu; naime, nisu iskrcali nijednog čovjeka, niti ukrcali ikakve izbjeglice. Ne može se znati pouzdano, ali barem je samo po sebi vjerojatno da bi britanska vlada, koja nije ni prstom maknula da spasi španjolsku vladu od Franca, intervenirala dovoljno brzo kako bi je spasila od vlastite radničke klase.
Vodstvo POUM nije se odreklo sukoba, ono je zapravo ohrabrivalo svoje sljedbenike da ostanu na barikadama i čak je odobrilo (u La Batalli od 6. svibnja) ekstremistički letak koji su objavili Prijatelji Durrutija. (U vezi s tim letkom postoji velika neizvjesnost i čini se da danas nitko nije u stanju pribaviti koji primjerak.) U nekim je stranim novinama opisan kao »raspaljivački plakat« kojim je bio »oblijepljen« čitav grad. No takva plakata nipošto nije bilo. Uspoređujući različite izvještaje, rekao bih da je taj letak tražio (i) stvaranje revolucionarnog vijeća (junte), (ii) strijeljanje onih koji su bili odgovorni za napad na telefonsku centralu i (iii) razoružavanje građanske straže. Također je donekle neizvjesno u kakvom je opsegu La Batalla izrazila suglasnost s letkom. Ja nisam vidio ni taj letak ni La Batalluod tog datuma. Jedini letak koji sam vidio za vrijeme borbi bio je onaj što ga je izdala mala grupa trockista (»Boljševici-lenjinisti«) 4. svibnja. On je donosio samo: »Svi na barikade – opći štrajk svih industrija osim ratnih industrija.« (Drugim riječima, zahtijevao je samo ono što se već događalo.) Ali u stvarnosti je stajalište vodstav POUM bilo neodlučno. Oni nikad nisu bili za ustanak dok se ne dobije rat protiv Franca; s druge strane, radnici su izašli na ulice i vodstvo POUM prihvatilo je dosta cjepidlačarsko marksističko načelo da je dužnost revoluionarnih partija da budu s radnicima kad su oni na ulicama. Odatle su, unatoč izgovaranju revolucionarnih parola o »ponovnom buđenju duha od 19. srpnja« i slično činili sve što su mogli da ograniče djelovanje radnika na defenzivu. Primjerice, nikad nisu naredili napad ni na koju zgradu; svojim su sljedbenicima samo naredili da ostanu na straži i, kao što spomenuh u prethodnom poglavlju, da ne pucaju ako se to može izbjeći. La Batalla je također objavila uputu o tome da trupe ne napuštaju frontu. Koliko se može procijeniti, rekao bih da se odgovornost POUM svodi na to što je poticao ljude da ostanu na barikadama i što je možda određen broj ljudi natjerao da ostane tamo dulje nego što bi to inače bili učinili. Oni koji su tada bili u osobnom kontaktu s vođama POUM (ja nisam bio) rekli su mi da je njih čitava ta stvar ozlojedila, ali su osjećali da se moraju pridružiti. Kasnije je, naravno, iz toga stvoren politički kapital na uobičajeni način. Gorkin, jedan od vođa POUM, čak je kasnije govorio o »slavnim danima svibnja«. Sa propagandnog stajališta to je možda bila ispravna linija; članstvo POUM sigurno se donekle povećalo u vrijeme kratkog razdoblja prije njegove zabrane. Taktički je možda bilo pogrešno pružiti podršku letku Prijatelja Durrutija koji su bili vrlo mala organizacija i inače neprijateljski raspoloženi prema POUM. S obzirom na opće uzbuđenje i ono što se govorilo na obje strane, taj letak nije zapravo značio mnogo više od »Ostanite na barikadama«, ali time što se činilo da ga odobravaju dok ga je anarhistički list Solidaridad Obrera odbacio, vođe POUM olakšale su komunističkoj štampi da kasnije kaže kako su borbe bile neka vrst bune što ju je organizirao isključivo POUM. Možemo, međutim, biti sigurni da bi komunistička štampa to rekla u svakom slučaju To nije bilo ništa u usporedbi s optužbama koje su se iznosile i prije i poslije s još manje dokaza. Vođe CNT nisu mnogo postigle svojim opreznijim stavom; stekli su pohvale radi svoje lojalnosti, ali izbačeni su i iz vlade i iz Generalitea čim se ukazala prilika.
Koliko se moglo prosuditi prema onome što su ljudi tada govorili, prave revolucionarne nakane nije bilo nigdje. Ljudi iza barikada bili su obični radnici CNT, možda s nešto malo radnika UGT među njima, i njihova namjera nije bila rušenje vlade, već otpor onome što su smatrali, bilo to točno ili ne, napadom policije. Njihovo je djelovanje bilo u biti defenzivno i sumnjam bi li ga trebalo opisivati, kao što je to učinila gotovo sva strana štampa, kao »ustanak«. Ustanak podrazumijeva agresivno djelovanje i konačan plan. Točnije je reći da su to bili izgredi – vrlo krvavi izgredi, jer su obje strane imale u rukama vatreno oružje i bile su ga spremne upotrijebiti.
No kakve su bile namjere na drugoj strani? Ako to nije bio anarhistički coup d’etat, je li možda bio komunistički coup d’etat – planirani pokušaj da se jednim udarcem uništi moć CNT?
Ja ne vjerujem da jest, iako bi stanovite stvari mogle čovjeka navesti da posumnja u to. Značajno je da se nešto vrlo slično (naoružana policija, prema naređenjima iz Barcelone, zauzela je telefonsku centralu) dogodilo dva dana kasnije u Tarragoni. A u Barceloni napad na telefonsku centralu nije bio izolirani čin. U različitim dijelovima grada, skupine građanske straže i pristaša PSUC osvojile su zgrade na strateškim točkama, ako i ne baš točno prije nego što su borbe počele, u svakom slučaju iznenađujuće brzo. Ali moramo se prisjetiti da su se te stvari događale u Španjolskoj, a ne u Engleskoj. Barcelona je grad s dugom poviješću uličnih borbi. U takvim se mjestima stvari brzo događaju, frakcije su spremne, svi poznaju lokalnu geografiju i kad započne pucnjava, ljudi zauzimaju svoja mjesta gotovo kao u protupožarnoj vježbi. Oni koji su bili odgovorni osvajanje telefonske centrale vjerojatno su očekivali nevolje – iako ne u opsegu koji su stvarno poprimile – i pripremili su se za njih. Ali iz toga ne proizlazi da su planirali opći napad na CNT. Postoje dva razloga zbog kojih ne vjerujem da je ijedna strana obavila pripreme za opsežne borbe:
(i) Nijedna strana nije prethodno dovela trupe u Barcelonu. Borbe su se vodile samo između onih koji su već bili u Barceloni, uglavnom između civila i policije.
(ii) Hrane je ponestalo gotovo odmah. Svatko tko je bio u vojsci u Španjolskoj zna da je jedina ratna operacija što je Španjolci dobro obavljaju – prehrana svojih trupa. Krajnje je nevjerojatno da i jedna i druga strana ne bi unaprijed uskladištile hranu, da su planirale tjedan ili dva uličnih borbi.
I konačno, nešto o tome tko je imao pravo a tko krivo u tom sukobu.
U stranoj antifašističkoj štampi uzvitlana je silna prašina ali, kao i obično, samo je jedna strana tog slučaja barem donekle saslušana. Kao posljedica toga, barcelonske borbe prikazane su kao buna nelojalnih anarhista i trockista koji su »zadali udarac u leđa španjolskoj vladi« i tako dalje. No stvar nije bila baš tako jednostavna. Nema sumnje, kad se nalazite u ratu s opasnim neprijateljem, bolje je da ne započinjete međusobne borbe; ali valja se prisjetiti da je za svađu potrebno dvoje i da ljudi ne počinju graditi barikade ako nisu pretrpjeli nešto što smatraju provokacijom.
Nevolje su izbile, dakako, zbog naredbe vlade da anarhisti predaju svoje oružje. U engleskoj je štampi to prevedeno na engleske izraze i dobilo je ovaj oblik: da je oružje bilo očajnički potrebno na aragonskoj fronti a nije se moglo onamo poslati zato što su ga zadržavali nepatriotski anarhisti. Izraziti to na ovaj način, značilo je ignorirati stanje kakvo je doista postojalo u Španjolskoj. Svi su znali da i anarhisti i PSUC gomilaju oružje, a kad su u Barceloni izbile borbe, to je postalo još jasnije; obje strane stvorile su velike količine oružja. Anarhistima je bilo posve jasno da će PSUC, politički glavna snaga u Kataloniji, zadržati svoje oružje ako oni svoje i predaju; a to se zapravo i dogodilo kad su borbe prestale. U međuvremenu, na ulicama su se vidjele velike količine oružja koje bi bilo i te kako dobrodošlo na fronti, ali koje je bilo zadržano za »nepolitičke« policijske snage u pozadini. A ispod toga se nalazila nepomirljiva razlika između komunista i anarhista koja bi prije ili kasnije vjerojatno dovela do neke vrste sukoba. Poslije početka rata silno je poraslo članstvo Komunističke partije Španjolske koja je osvojila većinu političke moći, a u Španjolsku su došle i tisuće stranih komunista od kojih su mnogi vrlo otvoreno izražavali namjeru da »likvidiraju« anarhizam čim bude dobijen rat protiv Franca. U tim se okolnostima teško moglo očekivati od anarhista da predaju oružje kojeg su se domogli ljeti 1936. godine.
Zauzimanje telefonske centrale bilo je samo šibica koja je potpalila već postojeću bombu. Možda bi se eventualno moglo pojmiti da su oni koji su za to bili odgovorni zamišljali kako to neće dovesti do nevolja. Govorilo se da je Companys, katalonski predsjednik, samo nekoliko dana prije toga uz smiješak izjavio kako će anarhisti pristati na sve.No to nipošto nije bio mudar potez. Već su nekoliko mjeseci u raznim dijelovima Španjolske postojali oružani sukobi između komunista i anarhista. Katalonijai, osobito, Barcelona, nalazila se u stanju napetosti koje je već dovelo do uličnih tučnjava, ubojstava i slično. Iznenada se gradom proširila vijest da oružani ljudi napadaju zgrade koje su radnici osvojili srpanjskim borbama i kojima su pridavali veliko sentimentalno značenje. Moramo se prisjetiti da radničko stanovništvo nije voljelo građansku stražu. U toku generacija la guardia je bila jednostavno privjesak zemljoposjednika i vlasnika, a građanska straža bila je dvostruko omražena zato što se sumnjalo, posve opravdano da je njezina lojalnost protiv fašista bila vrlo dvojbena. Vjerojatno je da su osjećaji što su doveli ljude na ulice u prvih nekoliko sati bili uglavnom isti oni osjećaji koji su ih nagnali na otpor buntovničkim generalima na početku rata. Naravno, diskutabilno je jesu li radnici CNT možda morali predati telefonsku centralu bez protesta. Čovjekovim mišljenjem o tome ravnat će njegovo stajalište u vezi s pitanjem centralizirane vlade i vlasti radničke klase. Umjesnije bi bilo reći: »Da, CNT je vrlo vjerojatno imao pravo. Ali, na kraju krajeva, vodio se rat pa nije bilo u redu što su započinjali borbe iza linija.« S tim sam potpuno suglasan. Svaki unutrašnji nered vrlo je lako mogao pomoći Francu. Ali što je točno pospješilo borbe? Vlada je možda imala pravo, a možda i nije, zauzeti telefonsku centralu; stvar je u tome da je u onim okolnostima to moglo vrlo lako dovesti do borbi. To je bila provokativna akcija, postupak koji je zapravo rekao, a vjerojatno je i namjeravao reći: »Vašoj moći je kraj – sad smo mi na redu.« Nije bilo razumno očekivati bilo što drugo osim otpora. Ima li čovjek osjećaja za mjeru, tada mora shvatiti da pogreška nije bila – nije mogla biti u situaciji takve vrste – potpuno na jednoj strani. Razlog zbog kojega je bila prihvaćena verzija »jedne strane« jest u tome što španjolske revolucionarne stranke nemaju pristupa u stranu štampu. Osobito u engleskoj štampi, potrebna je dugotrajna potraga da bi se pronašao neki povoljan osvrt, u svim razdobljima rata s obzirom na španjolske anarhiste. Oni su sistematski ocrnjivani i, kao što znam iz vlastita iskustva, gotovo je nemoguće naći nekoga tko će objaviti nešto u njihovu obranu.
Pokušao sam pisati objektivno o barcelonskim borbama, iako je očito da nitko ne može biti potpuno objektivan kad je riječ o pitanju takve vrste. Čovjek je praktički prisiljen stati uz jednu stranu, a sigurno je dovoljno jasno na čijoj sam ja strani. I opet, neminovne su moje pogreške što se tiče činjenica, ne samo tu već i u drugim dijelovima ovoga teksta. Vrlo je teško pisati točno o španjolskom ratu, zbog nedostatka nepropagandističkih dokumenata. Upozoravam sve na svoju pristranost i upozoravam sve na svoje pogreške. Ipak, učinio sam sve što sam mogao da budem pošten. No vidjet će se da se moj prikaz posve razlikuje od onoga što sepojavilo u stranoj, a osobito u komunističkoj štampi. Nužno je proučiti komunističku verziju, zato što je ona objavljena širom svijeta, zato što se otada stalno nadopunjava u kratkim razmacima i zato što je to vjerojatno najšire prihvaćena verzija.
U komunističkom i prokomunističkom tisku, potpuna krivnja za barcelonske borbe pripisana je POUM. Sukob je prikazan ne kao spontana pobuna, već kao namjerni, planirani ustanak protiv vlade što ga jeorganizirao isključivo POUM, uz pomoć malog broja zavedenih »neobuzdanih«. I više od toga, bila je to jasna fašistička zavjera, provedena po nalogu fašista s idejom da se započne građanski rat u pozadini i time paralizira vlada. POUM je bio »Francova peta kolona« – »trockistička« organizacija koja radi u savezu s fašistima. PremaDaily Workeru (11. svibnja):
Njemački i talijanski agenti koji su nahrupili u Barcelonu nbože da bi »pripremili« razglašeni »Kongres Četvrte intercionale«, imali su jedan veliki zadatak. Taj je bio:
Oni su trebali – u suradnji s lokalnim trockistima – pripremiti stanje nereda i krvoprolića u kojem bi Nijemci i Talijani mogli izjaviti kako »nisu u stanju efikasno provoditi pomorsku kontrolu nad katalonskim obalama zbog nereda što vladaju u Barceloni« i da, prema tome, »ne mogu učiniti ništa drugo do iskrcati svoje snage u Barceloni«.
Drugim riječima, pripremala se situacija u kojoj bi vlade Njemačke i Italije mogle posve otvoreno iskrcati na katalonskoj obali pješadiju ili mornaricu, izjavljujući kako to čine »u namjeri da sačuvaju red… «
Instrument za sve to imali su Nijemci i Talijani nadohvat ruke u obliku trockističke organizacije poznate kao POUM.
POUM, djelujući u suradnji s dobro poznatim kriminalnim elementima i stanovitim drugim obmanutim osobama u anarhističkim organizacijama, planirao je, organizirao i poveo napad na zalaznici, točno tako vremenski usklađen da se poklopi s napadom na fronti kod Bilbaoa itd. itd.
Dalje u tom članku barcelonska borba postaje »napad POUM«, a u drugom članku u istom izdanju navodi se kako »nema sumnje da odgovornost za krvoproliće u Kataloniji treba položiti pred vrata POUM«. Inprecor (29. svibnja) piše da su oni koji su podigli barikade u Barceloni bili »isključivo članovi POUM koje je organizirala ta partija s tom svrhom«.
Mogao bih citirati još mnogo više, ali ovo je dovoljno jasno. POUM je bio posve odgovoran i POUM je radio prema fašističkim nalozima. Za trenutak ću dati jos izvadaka iz prikaza koji su se pojavili u komunističkom tisku; vidjet će se da su oni toliko protuslovni sami sebi da su potpuno bezvrijedni. No prije nego što to učinim, valja istaći nekoliko a priori razloga zašto je verzija o svibanjskim borbama kao o fašističkoj pobuni koju je organizirao POUM – gotovo nevjerojatna.
(i) POUM nije imao ni dovoljno članstva ni utjecaja da provocira nerede takve veličine. Još je manja bila njegova moć da sazove opći štrajk. On je bio politička organizacija bez ikakva određena uporišta u sindikatima i jedva da bi bio sposobniji organizirati štrajk širom Barcelone nego što bi mogla (recimo) Komunistička partija Engleske organizirati opći štrajk u Glasgowu. Kao što prije rekoh, stajalište POUM možda je pridonijelo u stanovitu stupnju prolongiranju borbi; ali oni ih ne bi bili mogli pokrenuti čak i da su željeli.
(ii) Navodna fašistička zavjera počiva na pukim tvrdnjama, a svi dokazi pokazuju prema drugom smjeru. Rečeno nam je kako su, prema planu, njemačka i talijanska vlada trebale iskrcati trupe u Kataloniji, ali nikakvi njemački ili talijanski brodovi za prijevoz trupa nisu se približili obali. Što se tiče »Kongresa Četvrte internacionale« i »njemačkih i talijanskih agenta«, to je čisti mit. Koliko ja znam, nije se čak ni govorilo o Kongresu Četvrte internacionale. Postojali su neodređeni planovi o kongresu POUM i njegovih bratskih partija (engleskog ILP, njemačkog SAP, itd., itd.); on je provizorno određen negdje za srpanj – dva mjeseca kasnije – i još nije stigao ni jedan jedini delegat. »Njemački i talijanski agenti« nisu postojali nigdje izvan stranica Daily Workera. Svi koji su u to vrijeme prelazili granicu, znaju da nije bilo baš tako lako »nahrupiti« u Španjolsku, ili uostalom iz nje.
(iii) Ništa se nije dogodilo ni u Leridi, glavnome uporištu POUM, niti na fronti. Da su vođe POUM željele pomoći fašistima, očito je da bi naredile svojim milicijama da napuste linije i propuste fašiste. Ali ništa takva nije ni učinjeno ni predloženo. Niti su kakvi ljudi unaprijed posebno dovedeni s linije, iako bi bilo dosta lako prokrijumčariti, recimo, tisuću ili dvije tisuće ljudi u Barcelonu pod raznim izlikama. A nije bilo čak ni pokušaja neizravne sabotaže na fronti. Transport hrane, municije i tako dalje nastavljen je kao i obično; provjerio sam to kasnijim ispitivanjem. Povrh svega, planirani ustanak vrste kakva se sugerirala zahtijevao bi mjesece priprema, subverzivne propagande među milicijama i tako dalje. Ali nije bilo nikakva znaka ni glasina o nečemu takvom. Činjenica da milicija na fronti nije imala nikakve uloge u »ustanku« morala bi biti presudna. Da je POUM doista planirao coup d’etat, nezamislivo je da ne bi upotrijebio desetak tisuća naoružanih ljudi koji su bili jedina udarna snaga što su je imali.
Iz ovoga će biti dovoljno jasno da komunistička teza o »ustanku« POUM prema fašističkim naredbama ne počiva ni na kakvim dokazima, i još manje od toga. Dodat ću još nekoliko izvadaka iz komunističkog tiska. Komunistički prikazi početnoga incidenta, napada na telefonsku centralu, dovoljno su ilustrativni; suglasni su samo u jednome, a to je svaljivanje krivnje na drugu stranu. Zapaža se da je u engleskom komunističkom tisku krivnja najprije pripisana anarhistima, a tek kasnije POUM. Za to postoji dosta očit razlog. U Engleskoj nisu baš svi čuli za »trockizam«, dok svaka osoba koja govori engleski zadršće pri imenu »anarhist«. Treba samo dati do znanja da su upleteni »anarhisti«, i uspostavljena je prava atmosfera predrasuda; poslije toga krivnja se mirno može prebaciti na »trockiste«. Daily Worker počinje ovako (6. svibnja):
Malobrojna banda anarhista u ponedjeljak i utorak je osvojila i pokušala zadržati zgrade telefona i telegrama te počela pucnjave na ulicama.
Ništa nije uspješnije od započinjanja uz pomoć izokrenutih uloga. Građanska straža napada zgradu koju drži CNT; tako je CNT prikazan kao da napada vlastitu zgradu – kao da, zapravo, napada sebe.
S druge strane Daily Worker od 11. svibnja piše:
Ljevičarski katalonski ministar javne sigurnosti, Aiguade, i socijalistički generalni komesar javnog reda, Rodrigue Salas, poslali su naoružanu republikansku policiju u zgradu Telefonica da razoruža tamošnje najmještenike, uglavnom članove sindikata CNT.
Kako se čini, to se baš ne slaže dobro s prvim izvještajem; pa ipak, Daily Worker ne sadrži nikakva priznanja da je prvi izvještaj bio netočan. Daily Worker od 11. svibnja navodi da su se leci Prijatelja Durrutija, kojih se CNT odrekao, pojavili 4. i 5. svibnja, u toku borbi.Inprecor (22. svibnja) navodi da su se pojavili 3. svibnja, prije borbi, i dodaje kako je »u svjetlu tih činjenica« (pojavljivanje različitih letaka):
Policija, predvođena osobno policijskim prefektom, okupirala glavnu telefonsku centralu poslijepodne 3. svibnja. Na policiju je pucano dok je obavljala svoju dužnost. To je bio signal provokatorima da počnu gužve i pucnjave širom grada.
A evo i Inprecora od 29. svibnja:
U tri sata poslije podne, komesar javne sigurnosti, drug Salas, otišao je u telefonsku centralu koju je prethodne noći okupiralo 50 članova POUM i različitih neobuzdanih elemenata.
To se čini dosta neobičnim. Okupacija telefonske centrale koju provodi 50 članova POUM nešto je što bi se moglo nazvati slikovitim događajem i čovjek bi očekivao da će to netko na vrijeme zamijetiti. Pa ipak izlazi da je to otkriveno tek tri ili četiri tjedna kasni U drugom izdanju Inprecora, 50 članova POUM postaju 50 milicionara POUM. Bilo bi teško skupiti više kontradikcija nego što ih sadrži tih nekoliko kratkih odlomaka. U jednom trenutku CNT napada telefonsku centralu, u idućem njih tamo napadaju; letak se pojavljuje prije osvajanja telefonske centrale i povod je tom osvajanju, ili, alternativno, pojavljuje se kasnije i njegova je posljedica; ljudi u telefonskoj centrali naizmjenično su članovi CNT i POUM – i tako dalje. A u još jednom kasnijem broju Daily Workera (3. lipnja), gospodin J. R. Campbell obvještava nas da je vlada osvojila telefonsku centralu samo zato što su barikade već bile podignute!
Zbog prostora sam uzeo izvještaje samo o jednom događaju, ali ista protuslovlja pojavljuju se u svim prikazima u komunističkom tisku. K tome, postoje različiti izvještaji koji su očito čiste izmišljotine. Evo, primjerice, nečega što je citirao Daily Worker (7. svibnja), rekavši da je to objavila španjolska ambasada u Parizu:
Značajno obilježje pobune sastojalo se u tome da je s balkona raznih kuća u Barceloni vijorila stara monarhistička zastava, nedvojbeno u uvjerenju da su oni koji su sudjelovali u ustanku postali gospodari situacije.
Daily Worker je vrlo vjerojatno tu izjavu pretiskao u dobroj vjeri, ali oni iz španjolske ambasade koji su za nju odgovorni sigurno su posve namjerno lagali. Svaki bi Španjolac shvatio unutrašnju situaciju bolje od toga. Monarhistička zastava u Barceloni! To je bila jedina stvar koja bi u trenutku ujedinila zaraćene stranke. Čak su se i komunisti koji su se tamo nalazili morali nasmijati kad su to pročitali. Isto je tako i s izvještajima u raznim komunističkim listovima, o oružju koje je navodno upotrijebio POUM za vrijeme »pobune«. Oni bi mogli biti vjerojatni samo kad čovjek baš ništa ne bi znao o činjenicama. U Daily Workeru od 17. svibnja, gospodin Frank Pitcairn navodi:
Oni su u svome nasilju upotrebljavali zapravo sve vrste oružja. Bilo je oružja koje su mjesecima krali i skrivali, a bilo je i oružja kakvo su tenkovi koje su ukrali iz kasarni na samom početku pobune. Očito je da se u njihovu posjedu još nalazi obilje mitraljeza i nekoliko tisuća pušaka.
Inprecor (29. svibnja) također piše:
POUM je 3. svibnja imao na raspolaganju nekoliko tuceta mitraljeza i nekoliko tisuća pušaka… Na Plazi de Españi, trockisti su aktivirali topove od 75 mm koji su bili namijenjeni aragonskoj fronti i koje je milicija pažljivo skrivala u zgradama.
Gospodin Pitcairn nam ne kazuje kako je i kad postalo očito da POUM posjeduje obilje mitraljeza i nekoliko tisuća pušaka. Ja sam procijenio oružje koje se nalazilo u tri glavne zgrade POUM – oko osamdeset pušaka, nekoliko bombi i nijedan mitraljez; to jest, otprilike za naoružanu stražu koju su, u to vrijeme, sve političke stranke postavile u svojim zgradama. Čini se čudnim što se kasnije, kad je POUM zabranjen i njegove zgrade zauzete, te tisuće oružja nikad nisu pojavile; osobito tenkovi i poljski topovi koji baš nisu stvari što se mogu sakriti u dimnjak. No ono što otkrivaju dva gornja izvještaja jest potpuno nepoznavanje lokalnih uvjeta koje pokazuju. Prema gospodinu Pitcairnu, POUM je ukrao tenkove »iz kasarni«. On nam ne kaže iz kojih kasarni. Milicionari POUM koji su bili u Barceloni (sad razmjerno malobrojni, jer je prestalo izravno regrutiranje za partijske milicije) dijelili su Kasarnu Lenjin sa znatno brojnijim trupama Narodne armije. Gospodin Pitcairn traži od nas, prema tome, da povjerujemo kako je POUM ukrao tenkove uz prešutan pristanak Narodne armije. Isto je sa »prostorima« gdje su se skrivali 75-milimetarski topovi. Nema nikakva spomena o tome gdje su ti »prostori« bili. Te baterije topova koji su pucali na Plazi de Españi pojavljuju se u mnogim novinskim izvještajima, ali mislim da sa sigurnošću možemo reći kako oni uopće nisu postojali. Kao što sam spomenuo prije, za vrijeme borbi nisam čuo nikakvu artiljerijsku vatru, iako je Plaza de España bila udaljena otprilike samo oko kilometar i pol. Nekoliko dana kasnije pregledao sam Plazu de Españu i nisam mogao pronaći nijednu zgradu koja bi imala tragova granata. A jedan svjedok koji je bio u blizini za cijelo vrijeme borbi tvrdi da se tamo uopće nisu pojavili nikakvi topovi. (Kad već govorimo o tome, priča o ukradenim topovima mogla je poteći od Antonov-Ovsenka, ruskoga generalnog konzula. On ju je, u svakom slučaju, prenio jednome poznatom engleskom novinaru koji ju je kasnije ponovio, u dobroj vjeri, u jednome tjedniku. Antonov-Ovsenko je kasnije obuhvaćen »čistkom«. Ne znam koliko to utječe na njegovu vjerodostojnost.) Istina je, naravno, u tome da je te priče o tenkovima, poljskim topovima i tako dalje trebalo jednostavno izmisliti, jer bi inače bilo teško uskladiti opseg barcelonskih borbi s malobrojnošću POUM. Bilo je nužno tvrditi da je POUM isključivo odgovoran za borbe; također je bilo nužno tvrditi da je to bila beznačajna stranka bez sljedbenika »koja je brojila samo nekoliko tisuća članova«, prema Inprecoru. Jedina nada da obje te tvrdnje budu vjerodostojne bila je u pretvaranju da je POUM imao sve vrste oružja suvremene mehanizirane vojske.
Nemoguće je čitati izvještaje u komunističkom tisku a da se ne shvati kako su oni bili svjesno upućeni čitaocima koji nisu poznavali činjenice i kako nisu imali druge svrhe do izazivanja predrasuda. Odatle, primjerice, takve izjave kakve su bile one gospodina Pitcairna uDaily Workeru od 11. svibnja, da je »pobunu« ugušila Narodna armija. Zamisao je u tome da se kod neupućenih osoba stvori dojam kako je čitava Katalonija bila jedinstvena protiv »trockista«. Ali Narodna je armija ostala neutralna za cijelo vrijeme borbi; svi su u Barceloni to znali i teško je povjerovati da to nije znao i gospodin Pitcairn. Ili, žongliranje u komunističkom tisku brojkama o mrtvima i ranjenima, sa ciljem da se preuveliča opseg nemira. Diaz, generalni sekretar Komunističke partije Španjolske, koga se mnogo citiralo u komunističkom tisku, rekao je da je bilo 900 mrtvih i 2.500 ranjenih. Katalonski ministar propagande koji teško da bi potcijenio stvari, govorio je o 400 mrtvih i 1.000 ranjenih. Komunistička partija udvostručuje ponudu i dodaje još nekoliko stotina, za sreću.
Strane kapitalističke novine općenito su pripisivale krivnju za borbe anarhistima, ali neke su slijedile komunističku liniju. Među njima je bio engleski News Chronicle kojega je dopisnik, gospodin John Langdon-Davies, bio tada u Barceloni. Citiram dijelove njegova članka:
TROCKISTIČKA POBUNA
… To nije bio anarhistički ustanak. To je promašeni putsch »trockističkog« POUM, proveden preko organizacija pod njegovom kontrolom, »Prijatelja Durrutija« i Libertističke omladine… Tragedija je počela u ponedjeljak poslijepodne kad je vlada poslala naoružanu policiju u telefonsku centralu, da razoruža tamošnje radnike, uglavnom ljude CNT. Teške nepravilnosti u poslovanju već su neko vrijeme predstavljale pravi skandal. Vani na Plazi de Cataluñi skupila se velika gomila ljudi, dok su članovi CNT pružali otpor, povlačeći se kat po kat prema krovu zgrade… Incident je bio posve neznatan, ali proširio se glas da je vlada krenula protiv anarhista. Ulice su se ispunile naoružanim ljudima… Do noći su sva radnička središta i vladine zgrade imali barikade, a u deset sati ispaljene su prve salve i prva kola hitne pomoći počela su se uz zvonjavu probijati ulicama. Do zore je čitava Barcelona bila pod paljbom… Kako je dan odmicao, a broj mrtvih popeo se naviše od stotinu, moglo se naslutiti što se događa. Anarhistički CNT i socijalistički UGT tehnički nisu bili »na ulicama«. Tako dugo dok su ostajali iza barikada, oni su samo budno čekali, stajalište koje je uključivalo pravo da se puca na sve što je bilo naoružano na otvorenoj ulici… opće puškaranje redovito su otežavali pacosi – skriveni pojedinci, obično fašisti, pucajući s vrhova krovova ni na što određeno, ali čineći sve što su mogli da pojačaju opću paniku… Do srijede navečer, međutim, počelo se razjašnjavati tko je bio iza te pobune. Svi su zidovi bili oblijepljeni raspaljivačkim plakatom koji je pozivao na trenutačnu revoluciju i strijeljanje republikanskih i socijalističkih vođa. Potpisali su ga »Prijatelji Durrutija«. U četvrtak ujutro anarhistički je dnevnik demantirao da išta zna o njemu ili da se s njim slaže, ali La Batalla, list POUM, prenio je taj dokument uz najviše pohvale. Barcelona, pravi grad Španjolske, gurnuli su u krvoproliće agents provocateurs, koristeći se tom subverzivnom organizacijom.
To nije potpuno u skladu s komunističkim verzijama koje sam prije naveo, ali vidjet će se da je, čak i takvo kakvo jest, protuslovno samo sebi. Najprije se sukob opisuje kao »trockistička pobuna«, zatim se prikazuje kao posljedica napada na telefonsku centralu i općeg uvjerenja da je vlada »krenula protiv« anarhista. Grad je u barikadama, a iza barikada se nalaze i CNT i UGT; dva dana kasnije pojavljuje se raspaljivački plakat (zapravo letak) i implicitno se za nj kaže da je pokrenuo čitav taj sukob – posljedica koja prethodi uzroku. Ali tu je i jedno vrlo ozbiljno iskrivljavanje. Gospodin Langdon-Davies opisuje »Prijatelje Durrutija« i Libertističku omladinu kao »organizacije pod kontrolom« POUM. Obje su te organizacije bile anarhističke i nisu imale nikakve veze s POUM. Libertistička omladina bila je omladinski savez anarhista, koji je odgovarao JSU u okviru PSUC, itd. »Prijatelji Durrutija« bili su mala organizacija unutar FAI i općenito su bili ogorčeni neprijatelji POUM. Koliko sam ja mogao otkriti, nije bilo nijednog čovjeka koji bi bio član obje te organizacije. Bilo bi otprilike jednako istinito reći da je Socijalistički savez »organizacija pod kontrolom« engleske Liberalne stranke. Zar gospodin Langdon-Davies nije to znao? Ako je znao, morao je pisati s mnogo više opreza o tom vrlo složenom predmetu.
Ja ne napadam poštenje gospodina Langdon-Daviesa; ali on je doduše napustio Barcelonu čim su borbe prestale, naime u trenutku kad je mogao početi s ozbiljnim raspitivanjem, a u svim njegovim izvještajima postoje jasni znakovi da je prihvatio službenu verziju o »trockističkom ustanku« bez dostatne provjere. To je očito već i u izvatku koji sam citirao. »Do noći« su sagrađene barikade, a »u deset sati« ispaljene su prve paljbe. To nisu riječi očevica. Iz toga bi čovjek zaključio kako je uobičajeno čekati dok neprijatelj ne podigne barikade, prije nego što se počne pucati na njega. Stvoren je dojam da je proteklo nekoliko sati između podizanja barikada i prvih pucnjeva; dok je – naravno – bilo obratno. Ja i mnogi drugi doživjeli smo prve pucnjeve ispaljene rano poslije podne. I dalje, postoje pojedinici, »najčešće fašisti«, koji pucaju s krovova. Gospodin Langdon-Davies ne objašnjava kako je znao da su ti ljudi bili fašisti. Vjerojatno se nije uspinjao na krovove i pitao ih. On jednostavno ponavlja ono što mu je bilo rečeno i, kako se to uklapa u službenu verziju, ništa ne ispituje. Zapravo, on odaje jedan vjerojatni izvor velikog dijela tih informacija, time što se neoprezno poziva na ministra propagande na početku svoga članka. Strani novinari u Španjolskoj bili su beznadno na milosti ministarstva propagande, iako bi čovjek pomislio da bi i mo ime toga ministarstva trebalo biti dostatno upozorenje. Za ministra propagande bilo je, naravno, otprilike jednako vjerojatno da će dati objektivan prikaz barcelonskih nemira, kao što bi bilo za (recimo) pokojnoga lorda Carsona da će objektivno prikazati dublinski ustanak 1916. godine.
Iznio sam razloge zašto mislim da se komunistička verzija barcelonskih borbi ne može uzeti ozbiljno. K tome, moram reći nešto o općoj optužbi da je POUM bio tajna fašistička organizacija koju su plaćali Franco i Hitler.
Ta se optužba neprekidno ponavljala u komunističkom tisku, osobito od početka 1937. nadalje. Bila je dio progona što ga je komunistička partija širom svijeta uperila protiv »trockizma« kojega je, kako se držalo, POUM bio predstavnik u Španjolskoj. »Trockizam«, prema listu Frente Rojo (komunističkim novinama iz Valencije), »nije politička doktrina. Trockizam je službena kapitalistička organizacija, fašistička teroristička banda koja se bavi kriminalom i sabotažom protiv naroda.« POUM je bio »trockistička« organizacija u savezu s fašistima i dio »Francove pete kolone«. Već se u početku moglo zapaziti da nisu iznijeti nikakvi dokazi u prilog toj optužbi; stvar se jednostavno autoritativno tvrdila. A napad je proveden uz maksimum osobnih kleveta i potpunu neodgovornost s obzirom na njegovo eventualno djelovanje na rat. U usporedbi sa zadatkom klevetanja POUM, mnogi komunistički pisci kao da su odavanje vojnih tajni smatrali nevažnim. U jednom broju Daily Workera iz veljače, na primjer, autorici (Winifred Bates) dopušteno je da izjavi kako POUM na svojem sektoru fronte ima samo upola onoliko trupa koliko se pretvara da ima. To nije bilo točno, ali autorica je vjerojatno vjerovala da je točno. Ona i Daily Worker bili su, prema tome, savršeno voljni pružiti neprijatelju jedan od najvažnijih podataka koji se mogu pružiti preko stupaca novina. U listu New Republic gospodin Ralph Bates je napisao »jedinice POUM igraju nogomet s fašistima na ničijoj zemlji«, u vrijeme kad su zapravo trupe POUM pretrpjele teške gubitke i kad su neki moji osobni prijatelji ubijeni ili ranjeni. I dalje, postojala je jedna zlobna karikatura koja je kolala najprije u Madridu a poslije u Barceloni, a prikazivala je POUM kako skida masku obilježenu srpom i čekićem i otkriva lice obilježeno kukastim križem. Da vlada nije bila praktički pod kontrolom komunista, ona nikad ne bi dopustila da takvo nešto kola u ratno vrijeme. Bio je to namjerni udarac ne samo moralu milicije POUM, već i svih drugih koji su se zatekli u njihovoj blizini; jer nije baš ohrabrujuće ako vam se kaže da su trupe pokraj vas na liniji zapravo izdajnici. Zapravo, sumnjam da su uvrede koje su se tovarile na POUM iz pozadine doista djelovale na demoraliziranje milicije POUM. Ali svakako se računalo da će tako djelovati i mora se smatrati da su oni koji su za to odgovorni izazvali razdor u antifašističkoj zajednici.
Optužba protiv POUM svodila se na ovo: da je udruženje od nekoliko desetaka tisuća ljudi, gotovo isključivo pripadnika radničke klase, uz brojne strane pomagače i simpatizere, većinom izbjeglice iz fašističkih zemalja, te tisuće pripadnika milicije, jednostavno velika špijunska organizacija koju plaćaju fašisti. To se protivilo zdravom razumu, a povijest POUM bila je dovoljna da to učini nevjerojatnim. Svi su vođe POUM imali iza sebe revolucionarnu prošlost. Neki su od njih bili umiješani u ustanak 1934, a većina ih je bila u zatvoru zbog socijalističkog djelovanja za vlade Lerrouxa ili za monarhije. Godine 1936. njegov tadašnji vođa Joaquin Maurín, bio je jedan od poslanika koji je Cortesu upozorio na Francovu predstojeću pobunu. Nešto poslije izbijanja rata fašisti su ga zatvorili dok je pokušavao organizirati otpor u Francovoj pozadini. Kad je izbio ustanak, POUM je igrao istaknutu ulogu u njegovu suzbijanju i, osobito u Madridu, mnogi su njegovi članovi bili ubijeni u uličnim borbama. To je bila jedna od prvih organizacija koja je formirala jedinice milicije u Kataloniji i Madridu. Čini se gotovo nemogućim objasniti sve to kao akcije jedne partije koju plaćaju fašisti. Neka partija koja je fašistički plaćenik jednostavno bi se priključila drugoj strani.
Također, u toku rata nije bilo nikakvih znakova profašističkog djelovanja. Moglo se sporiti – iako ja na kraju ne mislim tako – da je POUM, zahtijevajući revolucionarniju politiku, podijelio vladine snage i tako pomogao fašistima; mislim da bi se moglo opravdati svaku vladu reformističkog tipa koja bi partiju poput POUM smatrala smetnjom. Ali to je nešto sasvim drugo od izravne izdaje. Nema načina da se objasni zašto je, ako je POUM doista bio fašistička organizacija, njegova milicija ostala lojalna. Tamo je bilo osam ili deset tisuća ljudi koji su držali važne dijelove linije za vrijeme neizdrživih uvjeta zimi 1936–37. Mnogi su od njih bili u rovovima neprekidno četiri ili pet mjeseci. Teško je shvatiti zašto jednostavno nisu napustili liniju ili prešli neprijatelju. Uvijek su to mogli učiniti, a u određenim trenucima djelovanje toga moglo je biti presudno. Pa ipak su se nastavili boriti, a kratko vrijeme nakon što je POUM zabranjen kao politička stranka, kad je taj događaj još bio svjež u svačijoj svijesti, milicija je još ne bijaše raspoređena među Narodnu armiju – sudjelovala u smrtonosnom napadu na istočni dio Huesce, kad je za dan ili dva ubijeno nekoliko tisuća ljudi. U krajnjem slučaju, čovjek bi očekivao bratimljenje s neprijateljem i stalno kapanje dezertera. Ali, kao što sam naglasio prije, broj dezertera bio je iznimno malen. I dalje, očekivala bi se profašistička propaganda, »defetizam« i tome slično. Pa ipak nije bilo ni traga takvim stvarima. Očito je moralo biti fašističkih špijuna i agents provocateursa u POUM; oni postoje u svim ljevičarskim strankama; ali ne postoje dokazi da ih je bilo više nego drugdje.
Istina je da su neki napadi u komunističkom tisku govorili, dosta nevoljko, kako su samo vođe POUM bili fašistički plaćenici, ali ne obični članovi i niži redovi. Ali to je bio samo pokušaj da se članstvo odvoji od vodstva. Priroda optužbi podrazumijevala je da je obično članstvo, milicionari i tako dalje, sve umiješano u zajedničku urotu; jer očito, ako su Nin, Gorkin i ostali bili zaista fašistički plaćenici, bilo je vjerojatnije da će to biti poznato njihovim sljedbenicima koji su s njima bili u kontaktu, nego novinarima u Londonu, Parizu i New Yorku. U svakom slučaju, kad je POUM zabranjen, tajna policija pod komunističkom kontrolom djelovala je pod pretpostavkom da su svi jednako krivi i hapsila je svakoga povezanog s POUM koga se mogla dočepati, uključujući čak i ranjenike, bolničarke, žene članova POUM i, u nekim slučajevima, čak i djecu.
Konačno je, 15–16. lipnja, POUM zabranjen i proglašen ilegalnom organizacijom. To je bilo jedna od prvih odluka Negrinove vlade koja je došla na vlast u svibnju. Kad je Izvršni komitet POUM bačen u zatvor, komunistički je tisak objavio nešto što je tobože trebalo biti otkriće velike fašističke zavjere. Neko je vrijeme komunistički tisak cijeloga svijeta odzvanjao ovakvim stvarima (Daily Worker, 21. lipnja, sažimajući razne španjolske komunističke novine):
ŠPANJOLSKI TROCKISTI U ZAVJERI S FRANCOM
Poslije hapšenja velikog broja vodećih trockista u Barceloni i drugdje… otkrivene su, u toku vikenda, pojedinosti jednoga od najgroznijih slučajeva špijunaže za koji se zna u ratno doba, te je objelodanjena jedna od dosad najružnijih trockističkih izdaja… Dokumenti u posjedu policije, zajedno s potpunim priznanjem ne manje od 200 uhapšenih osoba, dokazuju, itd. itd.
Ta su otkrića »dokazivala« da su vođe POUM prenosile vojne tajne generalu Francu uz pomoć radija, da su bile u vezi s Berlinom te da su djelovale u suradnji s tajnom fašističkom organizacijom u Madridu. Uz to, postojale su senzacionalne pojedinosti o tajnim porukama pisanima nevidljivom tintom, o nekom misterioznom dokumentu potpisanom slovom N. (oznaka za Nina) i tako dalje i tome slično.
Ali konačna je posljedica bilo ovo: šest mjeseci poslije tog događaja, dok ovo pišem, većina vođa POUM još je u zatvoru, ali uopće nisu izvedeni pred sud, a optužbe o komuniciranju s Frankom preko radija itd. nikad nisu bile ni formulirane. Da su zaista bili krivi zbog špijunaže, sudilo bi im se i bili bi strijeljani za tjedan dana, kao što se prije dogodilo s tolikim fašističkim špijunima. Ali nikad nije iznijeto ni zrnce dokaza, osim bestemeljnih izjava u komunističkom tisku. Što se tiče onih dvjesto »potpunih priznanja« koja bi, da su postojala, bila dovoljna da svakoga uvjere, o njima se više nikad ništa nije čulo. Bilo je to, zapravo, dvjesto pokušaja nečije mašte.
Još više od toga, većina članova španjolske vlade zanijekala je da vjeruje u optužbe protiv POUM. Nedavno je kabinet odlučio, sa pet glasova prema dva, da se oslobode antifašistički politički zatvorenici; dva glasa protiv pripadala su komunističkim ministrima. U kolovozu je u Španjolsku došla međunarodna delegacija na čelu s članom parlamenta Jamesom Maxtonom, da ispita optužbe protiv POUM i nestanak Andrésa Nina. Prieto, ministar narodne obrane, Irujo, ministar pravosuđa, Zugazagoitia, ministar unutrašnjih poslova, Ortega y Gasset, državni javni tužitelj, Prat Garcia i ostali, svi su oni odbacili svako vjerovanje da su vođe POUM krivi zbog špijunaže. Irujo je dodao da je pregledao dosije tog slučaja, da nijedan od takozvanih dokaza ne bi izdržao ispitivanje te da je dokument što ga je navodno potpisao Nin bio »bez vrijednosti« – to jest krivotvorina. Prieto je smatrao da su vođe POUM bile odgovorne za svibanjske borbe u Barceloni, ali odbacio je ideju da su oni bili fašistički špijuni. »Najteže je«, dodao je on, »to što odluku o hapšenju vođa POUM nije donijela vlada, već je ta hapšenja obavila policija na svoju ruku. Odgovorni nisu šefovi policije, već njihova svita u koju su se infiltrirali komunisti u skladu sa svojim starim običajem.« On je naveo i druge slučajeve ilegalnog hapšenja koje je provela policija. Irujo je, slično tome, izjavio da je policija postala »kvazinezavisna« i da je zapravo pod kontrolom stranih komunističih elemenata. Prieto je natuknuo delegaciji dosta općenito kako vlada sebi ne može dopustiti da razljuti Komunističku partiju dok Rusi dobavljaju oružje. Kad je u prosincu u Španjolsku došla druga delegacija, na čelu s članom Parlamenta Johnom McGovernom, dobila je uglavnom iste odgovore kao i prije, a Zugazagoitia, ministar unutrašnjih poslova, ponovio je Prietovu natuknicu još otvorenijim izrazima: »Mi dobivamo pomoć od Rusije i moramo dopustiti stanovite akcije koje nam se ne sviđaju.« Da bi se ilustrirala autonomija policije, zanimljivo je navesti da čak ni s potpisanim nalogom direktora zatvora i ministra pravosuđa, McGovern i ostali nisu mogli dobiti pristup u jedan od »tajnih zatvora« što ih je držala Komunistička partija u Barceloni.
Mislim da bi to trebalo biti dovoljno da stvar postane jasna. Optužba zbog špijunaže protiv POUM počivala je isključivo na člancima u komunističkom tisku i aktivnostima tajne policije pod kontrolom komunista. Vođe POUM, i stotine ili tisuće njihovih sljedbenika, još su u zatvoru, a proteklih šest mjeseci komunistički je tisak nastavio zahtijevati smaknuće »izdajnika«. Ali Negrín i ostali sačuvali su prisebnost i odbili su pokrenuti opći masakr »trockista«. S obzirom na pritisak kojem su bili izloženi, njihova je velika zasluga da su to učinili. U međuvremenu, uzme li se u obzir ono što sam citirao, postaje vrlo teško povjerovati da je POUM doista bio fašistička špijunska organizacija, osim ako se isto tako ne povjeruje da su Maxton, McGovern, Prieto, Irujo, Zugazagoitia i svi ostali također bili svi zajedno fašistički plaćenici.
Konačno, nešto o optužbi da je POUM bio »trockistička« organizacija. Tom se riječju danas nabacuje sa sve većom i većom slobodom, a upotrebljava se na način koji je krajnje obmanjujući i često mu je i namjera obmana. Vrijedi se zaustaviti radi njezina definiranja. Riječ trockist upotrebljava se da bi označila tri različite stvari:
(i) Onaj tko, poput Trockoga, zagovara »svjetsku revoluciju«, nasuprot »socijalizmu u svakoj pojedinoj zemlji«. Općenitije, to je revolucionarni ekstremist.
(ii) Član konkretne organizacije kojoj je na čelu Trocki.
(iii) Prikriveni fašist koji se pretvara da je revolucionar i koji djeluje osobito kroz sabotaže u SSSR, a općenito razdvajanjem i potkopavanjem ljevičarskih snaga.
U smislu (i) POUM bi se vjerojatno mogao opisati kao trockistički. Tako bi se mogao opisati i engleski ILP, njemački SAP, lijevi socijalisti u Francuskoj i tako dalje. Ali POUM nije imao veze s Trockim, niti s trockističkom organizacijom (»Boljševici-lenjinisti«). Kad je izbio rat, strani trockisti koji su došli u Španjolsku (ukupno njih petnaest do dvadeset) najprije su radili za POUM, kao partiju najbližu njihovim gledištima, ali nisu postali članovi te partije; kasnije je Trocki naredio svojim pristašama da napadaju politiku POUM, pa su trockisti skinuti s partijskih funkcija, iako ih je nekolicina ostala u miliciji. Nin, vođa POUM, nakon što su Maurina zarobili fašisti, bio je svojedobno tajnik Trockoga, ali napustio ga je nekoliko godina prije i osnovao POUM, spojivši različite komuniste u opoziciji i jednu prijašnju stranku, Radnički i seljački blok. Ninova svojedobna povezanost s Trockim iskorištena je u komunističkom tisku da bi se pokazalo kako je POUM doista trockistički. Istim bi se takvim načinom zaključivanja moglo pokazati da je Komunistička partija Engleske zaista fašistička organizacija, zbog svojedobne povezanosti gospodina Johna Stracheyja sa sir Oswaldom Mosleyjem.
U smislu (ii), jedinome točno definiranom smislu te riječi, POUM nipošto nije bio trockistički. Važno je istaknuti tu razliku, jer većina komunista uzima zdravo za gotovo da je trockist u smislu (ii) redovito i trockist u smislu (iii) – naime da je čitava trockistička organizacija jednostavno fašistički špijunski stroj. »Trockizam« je postao poznat javnosti tek u vrijeme ruskih procesa vođenih zbog sabotaže, i nazvati nekoga trockistom praktički je isto što i nazvati ga ubojicom, agentom provocateurom, itd. Ali istodobno, svatko tko kritizira komunističku politiku s ljevičarskog stajališta izložen je denuncijaciji da je trockist. Može li se prema tome ustvrditi da je svatko tko propovijeda revolucionarni ekstremizam fašistički plaćenik?
U praksi jest tako ili nije, već prema lokalnim prilikama. Kad je Maxton došao u Španjolsku s delegacijom koju sam prije spomenuo,Verdad, Frente Rojo i ostali španjolski komunistički listovi smjesta su ga žigosali kao »trockističkog fašista«, špijuna Gestapoa i tome slično. Pa ipak su se engleski komunisti dobro čuvali da ne ponove te optužbe. U engleskom komunističkom tisku Maxton postaje tek »reakcionarni neprijatelj radničke klase«, što je prikladno neodređeno. Razlog je, naravno, jednostavno u tome što se engleski komunistički tisak, zbog nekoliko oštrih lekcija, itekako plašio zakona o kleveti. Činjenica da ta optužba nije ponovljena u zemlji u kojoj bi se možda morala dokazati, dovoljno je priznanje da je ona lažna.
Može se učiniti da sam optužbe protiv POUM obradio opsežnije nego što je bilo potrebno. U usporedbi s ogromnim nevoljama građanskoga rata, ta vrsta zatorna prepiranja među strankama, sa svojim neizbježnim nepravdama i lažnim optužbama, može se činiti trivijalnom. No zapravo nije tako. Vjerujem da klevete i novinske kampanje takve vrste, i duševni ustroj koji odaju, mogu prouzročiti najpogubnije štete za stvar antifašizma.
Svatko tko se makar letimično pozabavio tim predmetom, zna da komunistička taktika obračunavanja s političkim protivnicima uz pomoć lažnih optužbi nije ništa novo. Danas je ključna riječ »trockistički fašist«; jučer je bila »socijalfašist«. Prošlo je tek šest ili sedam godina otkako su ruski državni procesi »dokazali« da su vođe Druge internacionale, uključujući primjerice Léona Bluma i istaknute članove britanske Laburističke stranke, kovali veliku zavjeru za vojnu invaziju na SSSR. Pa ipak je danas francuskim komunistima samo drago što mogu prihvatiti Bluma kao vođu, a engleski komunisti trude se svim silama da uđu u Laburističku stranku. Sumnjam da se takve stvari isplate, čak i sa sektaškog stajališta. A u međuvremenu nije ni moguće posumnjati da optužbe o »trockističkim fašistima« izazivaju mržnju i razdor. Komunisti – obični ljudi – posvuda se navode na besmisleni lov na vještice usmjeren protiv »trockista«, a stranke tipa POUM potisnute su do stravično sterilnog položaja, naime da budu tek antikomunističke stranke. Već je počeo opasan rasap u svjetskom pokretu radničke klase. Još nekoliko kleveta protiv dugogodišnjih socijalista, još nekoliko podvala kakve su optužbe protiv POUM, i razdor bi mogao postati nepremostiv. Jedina je nada u tome da se politička kontroverzija zadrži na razini na kojoj je moguća iscrpna diskusija. Između komunista i onih koji stoje ili tvrde da stoje njima ulijevo postoji stvarna razlika. Komunisti drže da se fašizam može pobijediti savezom s dijelovima kapitalističke klase (Narodni front); njihovi protivnici tvrde da takav manevar jednostavno daje fašistima novo tlo za razvitak. To se pitanje mora riješiti; donijeti pogrešnu odluku, moglo bi značiti da ćemo se prepustiti stoljećima poluropstva. Ali tako dugo dok se ne iznosi nijedan argument osim povika »trockistički fašist!« , diskusija ne može čak ni početi. Meni bi, na primjer, bilo nemoguće raspravljati o tome što je bilo pravo, a što krivo u barcelonskim borbama s nekim članom komunističke partije, zato što nijedan komunist – naime nijedan »dobar« komunist – ne može priznati da sam ja istinito prikazao činjenice. Ako bi poslušno slijedio »liniju« svoje partije, on bi morao izjaviti da lažem ili, u najboljem slučaju, da sam beznadno zaveden i da svatko tko je samo preletio naslove u Daily Workeru, tisuće milja daleko od poprišta zbivanja, zna više o onome što se događalo u Barceloni nego što znam ja. U takvim kolnostima ne može biti rasprave; nužni se minimum saglasnosti ne može postići. Kakva se svrha postiže ako se govori da su ljudi poput Maxtona fašistički plaćenici? Jedina je svrha onemogućavanje ozbiljne diskusije. To je isto tako kao kad bi usred šahovskog turnira jedan natjecatelj počeo vikati da je drugi kriv zbog podmetanja vatre ili bigamije. Ono pitanje koje je doista prijeporno, ostaje netaknuto. Klevete ne rješavaju ništa.
Džordž Orvel
nastaviće se
