Anatomija Fenomena

Kataloniji u čast (12) [Tema: Orvel]

spanish-civil-war-05.photoblog900

12

Na frontu smo se vratili najvjerojatnije tri dana poslije barcelonskih borbi. Poslije borbi – osobito poslije grdnji i prepirki u novinama – bilo je teško razmišljati o tom ratu na posve isti naivno idealistički način kao prije. Pretpostavljam da nitko tko je u Španjolskoj proveo više od tjedan dana nije u stanovitoj mjeri ostao bez iluzija. Sjetio sam se jednoga novinskog dopisnika kojega sam upoznao prvi dan u Barceloni i koji mi je rekao: »Ovaj je rat prijevara kao i svaki drugi.« Ta me je primjedba duboko potresla i tada (u prosincu) nisam vjerovao da je to istina; to nije bilo istina čak ni sada, u svibnju; ali postajalo je istinitije. Činjenica je da svaki rat trpi od neke vrste progresivne degradacije sa svakim mjesecom u kojem traje, jer stvari kao što su individualna sloboda i vjerodostojna štampa jednostavno nisu spojive s vojnom efikasnošću.

Čovjek je sad počinjao pomalo naslućivati što bi se moglo dogoditi. Bilo je lako uvidjeti da će Caballerova vlada pasti i da će je zamijeniti više desničarska vlada sa snažnijim komunističkim utjecajem (to se dogodilo tjedan ili dva kasnije), koja će se prihvatiti zadatka da slomi moć sindikata jedanput i zauvijek. A kasnije – kad Franco bude pobijeđen – ostave li se po strani golemi problemi zbor reorganizacije Španjolske – izgledi nisu bili ružičasti. Što se tiče novinskih priča o tome kako je to »rat za demokraciju«, to je bilo čista sljeparija. Nitko pri zdravom razumu nije vjerovao da postoje ikakve nade za demokraciju, čak ni onakvu kakvom je shvaćamo u Engleskoj ili Francuskoj, u jednoj zemlji tako Dodijeljenoj i iscrpljenoj kakva će biti Španjolska kad završi rat. To će morati biti diktatura, a bilo je jasno da je prošla prilika za diktaturu radničke klase. To je značilo da će općenito gibanje biti u smjeru neke vrste fašizma. Fašizma nazvanog, nema sumnje, nekim pristojnijim imenom i – zato što je to bila Španjolska – humanijeg i manje djelotvornog od njemačke ili talijanske varijante. Jedine su alternative bile neusporedivo gora diktatura Franca, ili (kao stalna mogućnost) da će rat završiti podijeljenom Španjolskom, ili stvarnim granicama ili na privredne zone.

Uzeli ma koji od tih načina, izgledi su bili deprimirajući. Ali iz toga nije proizlazilo da se za vladu nije vrijedilo boriti, protiv razgolićenijeg i razvijenijeg fašizma Franca i Hitlera. Ma kakve pogreške mogla učiniti poslijeratna vlada, Francov režim sigurno bi bio gori. Za radnike – gradski proletarijat – na kraju bi moglo biti malo važno tko je pobijedio, ali Španjolska je prvenstveno poljoprivredna zemlja i seljaci bi gotovo sigurno imali koristi od pobjede vlade. Barem nešto od osvojene zemlje ostalo bi u njihovu vlasništvu, a u tom slučaju došlo bi i do razdiobe zemlje na teritoriju koji je bio Francov te se vjerojatno ne bi obnovilo pravo kmetstvo koje je postojalo u nekim dijelovima Španjolske. Vlada koja bi na kraju rata imala upravu bila bi u svakom slučaju antiklerikalna i antifeudalna. Obuzdavala bi crkvu, barem neko vrijeme, i modernizirala bi zemlju – gradila ceste, na primjer, te unapređivala obrazovanje i zdravstvo; u tom je smjeru nešto učinjeno čak i u toku rata. Franco je, s druge strane, onoliko koliko nije bio samo lutka Italije i Njemačke, bio vezan uz velike feudalne zemljoposjednike i zastupao je konzervativnu klerikalno-militarnu reakciju. Narodni front mogao je biti prijevara, ali Franco je bio anakronizam. Samo bi milijuneri ili romantičari mogli željeti da on pobijedi.

K tome, postojalo je pitanje međunarodnoga prestiža fašizma koje me je već godinu ili dvije progonilo poput noćne more. Od 1930. fašisti su odnosili sve pobjede; bilo je vrijeme da dobiju batina, jedva da je bilo važno od koga. Ako bismo Franca i njegove strane plaćenike mogli srediti, to bi moglo značiti silno poboljšanje svjetske situacije, pa makar sama Španjolska završila sa zagušljivom diktaturom i svim svojim najboljim ljudima u zatvoru. Već i samo zbog toga vrijedilo bi dobiti taj rat.

U ono sam vrijeme tako promatrao stvari. Mogu reći da danas imam mnogo bolje mišljenje o Negrinovoj vladi nego što sam ga imao kad je ona preuzela dužnost. Ona je ustrajala u teškoj borbi uz veličanstvenu odvažnost i pokazala je više političke trpeljivosti nego što je itko očekivao. Ali i dalje vjerujem da će – ako se Španjolska ne podijeli, s nepredvidivim posljedicama – tendencija poslijeratne vlade vjerojatno biti fašistička. I opet ustrajem u tome mišljenju te riskiram da vrijeme i meni učini ono što čini većini proroka. Tek smo stigli na frontu kad smo čuli da je Bob Smillie, vraćajući se u Englesku, uhapšen na granici, odveden u Valenciju i bačen u zatvor. Smillie je bio u Španjolskoj od prethodnoga listopada. Nekoliko je mjeseci radio u uredu POUM i potom se pridružio miliciji kad sa stigli ostali članovi ILP, predmnijevajući da mora provesti tri mjeseca na fronti prije nego što se vrati u Englesku kako bi sudjelovao u propagandnoj turneji. Trebalo nam je nešto vremena da otkrijemo zbog čega je uhapšen. Držali su ga kao incommunicadoa, tako da ga nije mogao posjetiti čak ni odvjetnik. U Španjolskoj – barem u praksi – ne postoji habeas corpus[35] pa čovjeka mogu držati u zatvoru mjesecima bez podizanja optužnice da se ne govori o suđenju. Konačno smo saznali od jednoga oslobođenog zatvorenika da je Smillie uhapšen zbog »nošenja oružja«. To »oružje«, kao što sam slučajno znao, bile su dvije ručne granate primitivnog tipa kakve su se upotrebljavale na početku rata, koje je nosio kući radi prikazivanja na svojim predavanjima, uz krhotine granata i druge suvenire. Naboji i upaljači bili su uklonjeni – to su bili obični čelični cilindri, potpuno bezopasni. Očito je to bio samo izgovor, a on je uhapšen zato što se znalo za njegovu povezanost s POUM. Barcelonske borbe upravo su bile okončane i vlastima je, u tom trenutku, bilo itekako stalo da iz Španjolske ne puste nikoga tko je bio u položaju da opovrgne službenu verziju. Kao posljedica toga, ljudi su bili izloženi hapšenjima na granici pod manje ili više tričavim izlikama. Vrlo je vjerojatno, u početku, namjera bila samo zadržati Smillieja nekoliko dana. Ali nevolja je u tome što, u Španjolskoj, kad se nađete u zatvoru, općenito tamo i ostajete, sa suđenjem ili bez njega.

Još smo bili kod Huesce, ali rasporedili su nas dalje udesno, nasuprot fašističkoj reduti koju smo nekoliko tjedana prije privremeno bili osvojili. Služio sam sad kao teniente – pretpostavljam da to u britanskoj vojsci odgovara potporučniku – i zapovijedao sam tridesetoricom ljudi, Engleza i Španjolaca. Prijavili su moje ime za unapređenje u redoviti oficirski čin; bilo je neizvjesno hoću li ga dobiti. Prije su milicijski oficiri odbijali redovite činove, što je značilo dodatnu plaću i sukobljavalo se s idejama jednakosti u miliciji, ali sad su bili prisiljeni na to. Benjamin je već bio unaprijeđen u čin kapetana, a postupak za Koppovo unapređenje u čin majora bio je u toku. Vlada se, naravno, nije mogla otarasiti milicijskih oficira, ali nijednome nije potvrdila čin viši od majora, vjerojatno zato da bi više položaje zadržala za oficire redovite vojske i nove oficire iz Ratne škole. Kao posljedica toga, u našoj, 29. diviziji, a nedvojbeno i u mnogim drugima, postojala je neobična privremena situacija u kojoj su zapovjednik divizije, zapovjednici brigade i zapovjednici bataljona svi bili majori.

Na fronti nije bilo mnogo zbivanja. Bitka oko ceste za Jacu je prestala i nije se obnovila do sredine lipnja. Na našem su položaju glavna nevolja bili snajperi. Fašistički rovovi bili su udaljeni više od sto i četrdeset metara, ali nalazili su se na višem tlu i s naše dvije strane, dok je naša linija tvorila pravi kut. Vrh toga kuta bio je opasna točka; uvijek je tamo bilo žrtava snajpera. Od vremena do vremena fašisti bi pucali na nas iz tromblona ili nekog sličnog oružja. Stvaralo je sablasni prasak – uznemirujući, jer ga ne biste mogli čuti na vrijeme da se sklonite – ali zapravo nije bilo opasno; rupa koju bi napravilo u zemlji nije bila veća od korita za rublje. Noći su bile ugodno tople, dani paklenski vrući, komarči su postajali prava napast i, unatoč čistoj odjeći koju smo donijeli iz Barcelone, gotovo smo smjesta dobili uši. Dalje u napuštenim voćnjacima na ničijoj zemlji, na stablima bijelile su se trešnje. Dva je dana kiša lijevala u mlazovima, zemunice su bile poplavljene i grudobran je utonuo za tridesetak centimetara; poslije toga nastupilo je više dana kopanja ljepljive gline traljavim španjolskim lopatama koje nisu imale ručke i svijale su se poput limenih žlica.

Obećali su nam za četu rovni minobacač; ja sam mu se vrlo radovao. Noću smo patrolirali kao i obično – bilo je opasnije nego prije, zato što su fašistički rovovi imali bolju posadu koja je postala opreznija; razbacali su limenke neposredno ispred svoje žice i pripucali bi iz mitraljeza čim bi čuli klepet. Danju smo pripucavali s ničije zemlje. Pužući stotinjak metara, moglo se stići do jarka skrivenog visokom travom iz kojeg se pružao vidik do otvora u fašističkom grudobranu. U jarak smo miestili postolje za pušku. Ako biste čekali dovoljno dugo, obično biste vidjeli neki lik u kaki-odjeći kako žurbano umiče preko otvora. Ja sam pucao nekoliko puta. Ne znam jesam li koga pogodio – to je krajnje nevjerojatno; vrlo loše gađam iz puške. Ali bilo je dosta zabavno, fašisti nisu znali odakle dolaze meci i bio sam siguran da će mi prije ili kasnije naletjeti jedan od njih. Međutim, dogodilo se obratno – umjesto toga, fašistički je snajper pogodio mene. Proveo sam na fronti desetak dana kad se to dogodilo. Sve ono što čovjek proživi kad ga pogodi metak vrlo je zanimljivo i mislim da to vrijedi podrobno opisati.

Dogodilo se u kutu grudobrana, u pet sati ujutro. To je uvijek bilo opasno vrijeme, zato što je svitalo nama za leđima, pa ako bismo provirili glavom izvan grudobrana, ona se jasno ocrtavala nasuprot nebu. Razgovarao sam sa stražarima koji su se pripremali za smjenu straže. Odjedanput, upravo nešto govoreći, osjetih – vrlo je teško opisati što sam osjetio, iako se toga sjećam krajnje živo.

Grubo govoreći, bio je to osjećaj kao da ste u središtu eksplozije. Kao neki glasni prasak i zasljepljujući bljesak oko mene i osjetih silan udarac – ne bol, samo snažan udar, kakav je strujni udar iz električnog prekidača; uz to, osjećaj posvemašnje slabosti, oćut kao da sam pogođen i skvrčen, kao da me nestalo. Vreće s pijeskom ispred mene uzmakle su do beskrajne udaljenosti. Zamišljam da bi se čovjek osjećao otprilike jednako kad bi ga pogodio grom. Smjesta sam znao da sam pogođen, ali zbog prividnog praska i bljeska pomislih da je neka puška u blizini slučajno opalila i pogodila me. Sve se to dogodilo u odsječku vremena mnogo manjem od sekunde. U idućem trenu koljena mi poklekoše i počeh padati, a glava mi tresne o tlo uz snažan udarac koji, na moje olakšanje, nije bolio. Imao sam osjećaj omamljenosti i ošamućenosti, svijest da sam vrlo teško ozlijeđen, ali nikakve boli u običnom smislu.

Američki stražar s kojim sam razgovarao zakorakne naprijed. »Hej! Jesi li pogođen?« Skupiše se ljudi. Nastade uobičajeno komešanje – »Podignite ga! Gdje je pogođen? Raskopčaj mu košulju!«, itd. itd. Amerikanac zatraži nož da mi razreze košulju. Znao sam da imam nož u džepu i pokušah ga izvaditi, ali otkrih da mi je desna ruka paralizirana. Budući da nisam osjećao bol, oćutih neodređeno zadovoljstvo. To će sigurno biti drago mojoj ženi, pomislio sam; ona je stalno željela da budem ranjen, što bi spriječilo da budem ubijen kad nastupi velika bitka. Tek mi je tada palo na um da se zapitam gdje sam pogođen, i kako teško; ništa nisam osjećao, ali bio sam svjestan da me je metak pogodio negdje u prednji dio tijela. Kad sam pokušao govoriti, otkrih da nemam glasa, samo slabašno skvičanje, ali u drugom pokušaju sam uspio upitati kamo sam pogođen. U grlo, rekoše. Harry Webb, naš nosač nosila, donio je zavoje i jednu od bočica alkohola kakve su nam davali za previjanje na bojištu. Kad su me podigli, iz grla mi je navrlo mnogo krvi i začuh kako neki Španjolac iza mene govori da mi je metak prošao točno kroz vrat. Osjetih kako se alkohol, koji bi u običnim trenucima pekao poput vraga, razlijeva po rani kao ugodna hladnoća.

Opet su me polegli, dok je netko otišao po nosila. Čim sam saznao da mi je metak prošao točno kroz vrat, uzeo sam kao gotovu činjenicu da za me nema nade. Nikad nisam čuo za čovjeka ili životinju koji bi dobili metak posred vrata i preživjeli to. Krv mi je curila iz kuta usta. »Otišla je arterija«, pomislih. Pitao sam se kako dugo čovjek može preživjeti ako mu je prekinuta karotidalna arterija; vjerojatno, ne mnogo minuta. Sve je bilo vrlo nejasno. Mora da su prošle oko dvije minute za koje sam vjerovao da sam ubijen. I to je bilo zanimljivo – hoću reći, zanimljivo je znati što bi čovjek razmišljao u takvom trenutku. Moja prva pomisao, dosta konvencionalno, odnosila se na moju ženu. Druga je bila žestoko ogorčenje zbog toga što moram napustiti ovaj svijet koji mi, kad se sve sabere, tako dobro odgovara. Imao sam vremena osjetiti to vrlo živo. Ta glupa nesreća me je razbjesnila. Kako besmisleno! Biti smaknut, čak ne u borbi, već u tom pljesnivu kutu rova, zbog trenutačne nepažnje! Pomislio sam također i na čovjeka koji me je pogodio – pitao se kakav je, je li Španjolac ili stranac, je li znao da me je sredio i tako dalje. Nisam bio nimalo ogorčen na njega. Budući da je bio fašist, razmišljao sam, ja bih ubio njega ako bih mogao, no da su ga zarobili i doveli preda me u tom trenutku, samo bih mu čestitao na dobrom pogotku. No, moguće je da bi čovjekove misli bile drukčije kad bi doista umirao. Čim su me stavili na nosila, moja je obamrla ruka oživjela i počela me paklenski boljeti. Tada sam zamišljao da sam je sigurno slomio pri padu; ali bol me je ohrabrila, jer sam znao da osjetila ne postaju oštrija kad čovjek umire. Počeh se osjećati normalnije i žalio sam četvoricu siromašaka koji su se znojili i posrtali s nosilima na ramenima. Do lazareta je bilo više od dva kilometra, a put težak, preko grudastih i klizavih brazdi. Znao sam kakav je to napor, jer sam pomagao nositi jednog ranjenika koji dan prije. Lišće srebrnastih jablanova koji su na nekim mjestima obrubljivali naše rovove, doticalo mi je lice; pomislio sam kako je dobro biti ziv u svijetu gdje rastu srebrnasti jablanovi. No cijelo je vrijeme bol u ruci bila paklenska, nagoneći me na kletve i zatim pokušaj da ne psujem, jer svaki put kad bih disao previše snažno, iz usta bi mi navrla krv.

Liječnik je ponovno previo ranu, dao mi injekciju morfija i poslao me u Sietamo. Bolnice u Sietamu bile su na brzinu sagrađene drvene kolibe u kojima su ranjenike, u pravilu, držali samo nekoliko sati prije no što bi in slali u Barbastro ili Leridu. Bio sam mamuran od morfija, ali još sam osjećao velike bolove, praktički se nisam mogao micati i stalno sam gutao krv. Tipično je za španjolske bolničke metode da mi je neškolovana bolničarka, dok sam bio u takvu stanju, pokušalanatjerati niz grlo redovit bolnički obrok – veliki tanjur juhe, jaja, masno varivo i ostalo – i djelovala je iznenađeno kad ga nisam htio pojesti. Zatražio sam cigaretu, ali bilo je jedno od razdoblja oskudice duhana pa se nije mogla naći nijedna cigareta. Uskoro se pokraj moga kreveta pojaviše dva druga koja su dobila dozvolu da na nekoliko sati napuste liniju.

— Hej! Živ si, zar ne? Dobro. Želimo tvoj sat i tvoj revolver i električnu bateriju. I tvoj nož, ako ga imaš.

Umakli su sa svim mojim prenosivim vlasništvom. To se uvijek događalo kad je netko bio ranjen – sve što je posjedovao smjesta bi se razdijelilo; posve ispravno, jer su satovi, revolveri i slično bili dragocjeni na fronti i ako bi krenuli linijom u opremi ranjenika, sigurno bi negdje usput bili ukradeni.

Do večeri se skupilo dovoljno bolesnih i ranjenih za nekoliko ambulantnih kola pa su nas poslali u Barbastro. Kakvo putovanje! Govorilo se da u tom ratu čovjek dobro prolazi ako je ranjen u ekstremitete, ali da uvijek umire od rane u trbuh. Tada sam shvatio zašto. Nitko s unutrašnjim krvarenjem ne bi mogao preživjeti te kilometre poskakivanja po cestama od tucanika koje su razrovali teški kamioni i koje se od početka rata uopće nisu popravljale. Bum, tras, bum! To me vratilo u rano djetinjstvo, do grozne stvari što se zvala Drmavica, na izložbi Bijeli grad. Zaboravili su nas privezati za nosila. Imao sam dovoljno snage u lijevoj ruci te sam se mogao držati, ali jedan je siromašak pao na pod i samo bog zna kakve je smrtne muke podnosio. Drugi, koji je mogao hodati, sjedio je u kutu ambulantnih kola i cijela ih ie ispovraćao. Bolnica u Barbastru bila je pretrpana, kreveti su bili tako blizu jedan drugome da su se gotovo doticali. Idućeg jutra utovarili su neke od nas u bolnički vlak i poslali nas u Leridu.

U Leridi sam bio pet ili šest dana. Bolnica je bila velika a bolesnici, ranjenici i civilni pacijenti bili su uglavnom nabacani zajedno. Neki ljudi u mojoj sobi imali su strašne rane. U krevetu kraj mene bio je mladić crne kose koji je bolovao od ne znam koje bolesti, a dobivao je lijek od kojeg mu je mokraća bila zelena poput smaragda. Njegova »guska« bila je jedna od znamenitosti naše sobe. Jedan nizozemski komunist koji je govorio engleski, saznavši da se u bolnici nalazi Englez, sprijateljio se sa mnom i donosio mi je engleske novine. Bio je teško ranjen u listopadskim borbama i nekako se uspio smjestiti u bolnici u Leridi te se oženio jednom od bolničarki. Zbog rane, jedna mu se noga toliko skvrčila da nije bila deblja od moje ruke. Dva milicionara na odsustvu koja sam upoznao prvi tjedan na fronti, došla su posjetiti nekog ranjenog prijatelja i prepoznala su me. Bili su to mladići od osamnaestak godina. Stajali su nespretno pokraj mojeg kreveta pokušavajući smisliti što bi rekli a potom su, da bi pokazali kako im je žao što sam ranjen, iznenada izvadili iz džepova sav duhan, dali ga meni i pobjegli prije nego što sam im ga mogao vratiti. Kako tipično španjolski! Kasnije sam saznao da se u gradu nigdje nije moglo kupiti duhana i da je ono što su mi dali bilo tjedno sljedovanje.

Poslije nekoliko dana mogao sam ustati i hodati s rukom u povezu o vratu. Iz nekog me je razloga mnogo vise boljela kad je visjela. Također sam, neko vrijeme, imao dosta unutrašnjih bolova zbog ozljeda koje sam sebi nanio pri padu, a glas mi je gotovo potpuno nestao, ali nikad me ni trenutka nije boljela sama rana od metka. Čini se da je obično tako. Silovit udarac metka sprečava lokalnu osjetljivost; krhotina granate ili bombe koja je nazupčana i obično ne pogađa tako snažno, vjerojatno bi paklenski boljela. U okviru bolnice nalazio se ugodan vrt, a u njemu ribnjak sa zlatnim ribicama i nekim malim zagasitosivim ribama – bjelicama, mislim. Satima bih sjedio i promatrao ih. Postupci u Leridi pružili su mi uvid u bolnički sistem na aragonskoj fronti – ne znam je li bilo tako i na drugim frontama. Na određen su način bolnice bile vrlo dobre. Liječnici su bili sposobni ljudi i činilo se da nema nestašice lijekova i opreme. Ali postojala su dva teška nedostatka zbog kojih su, uopće ne sumnjam, stotine ili tisuće ljudi umrle iako su mogli biti spašeni.

Jedan je bio činjenica da su se sve bolnice bilo gdje blizu linije fronte upotrebljavale manje ili više kao prihvatne stanice za ranjenike. Posljedica je bila da se tamo nije pružala nikakva liječnička pomoć, osim ako rana nije bila preteška da bi se čovjeka moglo transportirati. U teoriji, većina ranjenika otpremala se odmah u Barcelonu ili Tarragonu, ali zbog lošeg transporta potrajalo bi često tjedan do deset dana da stignu onamo. Povlačili su ih po Sietamu, Barbastru, Monzonu, Leridi i drugim mjestima, a u međuvremenu nitko ih nije liječio, osim što bi povremeno dobili čiste zavoje, ponekad čak ni to. Ljudi sa stravičnim ranama od granata, smrskanim kostima i slično, bili su povijeni u nekoj vrsti oplate od zavoja i gipsa; opis rane bio je olovkom napisan s vanjske strane; u pravilu ta se oplata nije skidala sve dok čovjek ne bi stigao u Barcelonu ili Tarragonu deset dana kasnije. Bilo je gotovo nemoguće pregledati nečiju ranu na putu; malobrojni liječnici nisu mogli svladavati posao i samo bi užurbano prošli pokraj vašeg kreveta, govoreći: »Da, da, pobrinut će se za vas u Barceloni.« Stalno se govorkalo da bolnički vlak kreće za Barcelonu mahana. Druga je nevolja bio nedostatak stručnih bolničarki. Očito u Španjolskoj nije bilo školovanih bolničarki, možda zato što su prije rata taj posao obavljale uglavnom opatice. Nemam pritužbi na španjolske bolničarke, uvijek su sa mnom postupale s najvećom ljubaznošću, ali nema dvojbe da su bile strašne neznalice. Sve su znale izmjeriti temperaturu i neke su od njih znale staviti zavoje, no to je bilo otprilike sve. Kao posljedica toga, ljudi koji su bili toliko bolesni da se nisu mogli brinuti o sebi, često su bili sramotno zanemarivani. Bolničarke bi ostavljale čovjeka sa zatvorenom stolicom čitav tjedan i rijetko su prale one koji su bili preslabi da se sami peru. Sjećam se jednog jadnika smrskane ruke koji mi je rekao da već tri tjedna nije bio umiven. Čak bi i kreveti ostajali danima nepospremljeni. Hrana je u svim bolnicama bila vrlo dobra – zapravo predobra. Činilo se da je u Španjolskoj više nego drugdje tradicija natrpavati bolesne ljude teškom hranom. U Leridi su obroci bili sjajni. Doručak se, oko šest ujutro, sastojao od juhe, omleta, variva, kruha, bijelog vina i kave, a ručak je bio još obilniji – i to u vrijeme kad je većina civilnog stanovništva bila ozbiljno pothranjena. Čini se da Španjolci ne poznaju laganu hranu. Oni i bolesnicima i zdravim ljudima daju jednaku hranu – uvijek je to bogata, masna kuhinja, a sve je natopljeno maslinovim uljem.

Jednog je jutra objavljeno da će ljudi iz moje sobe taj dan biti otpremljeni u Barcelonu. Uspio sam poslati ženi telegram javljajući joj da dolazim i ubrzo su nas strpali u autobuse te odvezli na stanicu. Tek kad je vlak već polazio, bolnički ordonans koji je putovao s nama nehajno je izlanuo da uopće ne idemo u Barcelonu, već u Tarragonu. Pretpostavljam da se vlakovođa predomislio. »Prava Španjolska!« pomislio sam. Ali bilo je vrlo španjolski i to što su pristali da zadrže vlak dok ne pošaljem drugi telegram, a još španjolskije što telegram nikad nije stigao.

Smjestili su nas u obične odjeljke trećeg razreda s drvenim sjedalima, a mnogi su ljudi bili teško ranjeni i tog su jutra prvi put ustali iz kreveta. Ubrzo, što zbog vrućine i drmusanja, polovica je bila u stanju kolapsa, a nekolicina ih je povraćala na pod. Bolnički ordonans krčio je put između leševima sličnim likovima ispruženima posvuda uokolo, noseći veliku kozju mješinu punu vode koju bi štrcao u ova ili ona usta. Voda je bila grozna; još pamtim njezin okus. Stigli smo u Tarragonu kad se sunce spuštalo. Pruga vodi duž obale, vrlo blizu mora. Dok je naš vlak ulazio u stanicu, iz nje je izlazio vlak za prijevoz trupa pun ljudi iz internacionalnih brigada; s mosta im je mahala hrpa ljudi. Vlak je bio vrlo dugačak, natrpan ljudima kao da će se raspasti, s poljskim topovima privezanima za otvorene vagone oko kojih se rojilo još ljudi. Sjećam se neobično živo prizora toga vlaka kako prolazi u žutoj večernjoj svjetlosti; prozor za prozorom pun tamnih, nasmiješenih lica, dugačke nagnute cijevi topova, lepršanje skrletnih šalova – a sve je to polako klizilo pokraj nas nasuprot tirkiznome moru.

— Extranjeros – stranci — reče netko. — Talijani.

Očito su bili Talijani. Nijedan se drugi narod ne bi mogao skupiti na hrpu tako slikovito ili uzvraćati pozdrave gomili s toliko dražesti – dražesti koja nije bila ništa manja zbog toga što je polovica ljudi u vlaku pila iz prevrnutih vinskih boca. Čuli smo kasnije da je to bio dio trupa koje su osvojile veliku pobjedu kod Guadalajare u ožujku; bili su na odsustvu i sad su ih premještali na aragonsku frontu. Većina je od njih, bojim se, bila ubijena kod Huesce samo nekoliko tjedana kasnije. Ljudi koji su mogli ustati prešli su na drugu stranu vagona kako bi pozdravili Talijane u prolazu pokraj nas. Tedna štaka mahne kroz prozor; podlaktica u zavojima učini komunistički pozdrav. Bilo je to poput alegorične slike rata; vlak pun novih ljudi klizi ponosno prema liniji osakaćeni se ljudi polaku vuku s linije, a sve vrijeme topovi na otvorenim vagonima nagone čovjekovo srce da poskoči kao što to topovi uvijek čine, oživljavajući onaj poguban osjećaj, kojega se tako teško osloboditi, da rat ipak jest veličanstven.

Bolnica u Tarragoni bila je vrlo velika i puna ranjenika sa svih fronta. Kakve su se tamo vidjele rane! Neke su rane liječili na način koji je, pretpostavljam, bio u skladu s najnovijom medicinskom praksom, ali za pogled je to bilo grozno. Način se sastojao u tome da se rana ostavi potpuno otvorenom i bez zavoja, ali zaštićena od muha mrežom od muslina razapetom na žicu. Ispod muslina biste vidjeli crvenu hladetinu poluzacijeljene rane. Bio je tamo jedan čovjek ranjen u lice i vrat kojem se glava nalazila ispod neke vrste okrugle kacige od muslina; usta su mu bila zatvorena, a disao je kroz cjevčicu koja mu je bila učvršćena između usnica. Jadnik, izgledao je tako osamljeno, tumarajući uokolo i gledajući vas kroz svoj muslinski kavez, nesposoban da govori. Bio sam u Tarragoni tri ili četiri dana. Snaga mi se vraćala i jednog sam dana, polako hodajući, uspio sići čak do plaže. Bilo je neobično vidjeti da se život uz more odvija gotovo kao i obično; lijepe kavane duž šetališta i debeli lokalni buržuji koji se kupaju i sunčaju u ležaljkama kao da na tisuću milja nema rata. No, kako se slučilo, vidio sam kako se jedan kupač utopio, što bi čovjek smatrao nemogućim u tome plitkom i mlakom moru. Napokon, osam ili devet dana pošto sam napustio rrontu, moja je rana pregledana. U ordinaciji gdje su se pregledavali novopristigli slučajevi, liječnici su velikim škarama rezali prsne gipsane oklope u koje su ljudi sa slomljenim rebrima, ključnim kostima i slično bili ukalupljeni u previjalištima iza linija; vidjeli biste kako iz vratne rupe na velikom, nespretnom prsnom oklopu proviruje uznemireno, prljavo lice, obraslo u jednotjednu bradu. Liječnik, žustar zgodan čovjek tridesetih godina, posjeo me u stolac, uhvatio mi jezik komadom grube gaze, izvukao ga koliko se moglo, ugurao mi u grlo zubarsko ogledalo i rekao mi neka kažem »Aa!« Radeći to sve dok mi jezik nije prokrvario a na oči mi navrle suze, reče da mi je jedna glasnica umrtvljena.

— Kad će mi se vratiti glas? — kazah.

— Vaš glas? Oh, nikad vam se neće vratiti glas — reče veselo.

Međutim, nije imao pravo, kao što se pokazalo. Otprilike dva mjeseca nisam mogao govoriti mnogo glasnije od šapta, ali poslije toga glas mi je dosta naglo postao normalan, jer je druga glasnica »kompenzirala« prvu. Bol u ruci potjecala je otuda što je metak probio skupinu živaca na stražnjem dijelu vrata. Bol je bila oštro trganje kao neuralgija i neprestano me je mučila oko mjesec dana, osobito noću, tako da nisam mnogo spavao. Prsti na desnoj ruci bili su mi također napola ukočeni. Čak i sad, pet mjeseci kasnije, kažiprst mi je još ukočen – neobično djelovanje za jednu ranu u vrat.

Ta je rana bila mali kuriozitet i pregledali su je razni liječnici, uz mnogo pucketanja jezikom i »Que suerte! Que suerte!« Jedan mi je od njih rekao, autoritativna držanja, da je metak promašio arteriju za »oko milimetar« . Ne znam kako je to znao. Nitko koga sam susretao u to vrijeme – liječnici, bolničarke, practicantes ili drugi pacijenti – ne bi propustio priliku da me uvjeri kako je čovjek koji je pogođen u vrat i ostane živ – najsretniji stvor na svijetu. Nisam mogao a da ne pomislim kako bi bilo još veća sreća – uopće ne biti pogođen.

Džordž Orvel

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.