Kataloniji u čast (14) [Tema: Orvel]

| August 18, 2014 | 0 Comments

cover

14

Kad čovjeka traži policija u gradu kakav je Barcelona, najgore je to što se sve otvara tako kasno. Ako spavate na otvorenom, uvijek ćete se probuditi negdje u zoru, a nijedna barcelonska kavana ne otvara se mnogo prije devet. Prošli su sati prije nego što sam se mogao obrijati ili dobiti šalicu kave. Bilo je neobično, u brijačnici, vidjeti na zidu još uvijek anarhističko upozorenje koje je objašnjavalo da su napojnice zabranjene. »Revolucija je prekinula naše lance«, pisalo je. Htio sam reći brijačima da će uskoro opet imati lance ako ne pripaze.

Otumarao sam natrag u središte grada. Sa zgrada POUM srušene su crvene zastave, na njihovu su mjestu lepršale republikanske zastave, a skupine naoružanih građanskih stražara lijeno su se povlačile u vežama. U centru za potporu na uglu Plaze de Cataluñe, policija se zabavljala razbijajući većinu prozora. Iz uličnih knjižara POUM uklonjene su knjige, a na oglasnoj ploči dalje niz Ramblas bila je nalijepljena antipoumovska karikatura – ona koja je prikazivala masku i fašističko lice ispod nje. U dnu Ramblasa, blizu pristaništa, naišao sam na neobičan prizor; red milicionara, jos poderanih i blatnih s fronte, ispruženih iscrpljeno na stolcima koji su tako bili postavljeni za čistače cipela. Znao sam tko su oni – zapravo sam prepoznao jednoga od njih. Bili su to milicionari POUM, koji su se prethodnog dana vratili s linije da bi saznali kako je POUM zabranjen, pa su morali provesti noć na ulicama jer je u njihovim domovima izvršena racija. Svaki milicionar POUM koji se vratio u Barcelonu u to vrijeme mogao je birati ili da ode ravno u ilegalu, ili u zatvor – ne baš ugodan doček poslije tri ili četiri mjeseca na liniji.

Nalazili smo se u neobičnoj situaciji. Noću je čovjek bio progonjeni bjegunac, ali danju je mogao živjeti gotovo normalnim životom. Svaka kuća za koju se znalo da pruža zaklonište pristalicama POUM bila je – ili je u svakom slučaju bilo vjerojatno da će biti – pod prismotrom, a bilo je nemoguće otići u hotel ili kakav pansion, zato što je postojao propis da, po dolasku nekog stranca, upravitelj mora smjesta obavijestiti policiju. Praktički je to značilo da se noć morala provoditi na otvorenom. Danju, s druge strane, u gradu velikom kao što je Barcelona bili ste prilično sigurni. Ulice su bile krcate građanskim stražarima, jurišnim stražarima, carabinerosima i običnom policijom, uz sam bog zna koliko špijuna u civilnim odijelima; ipak, oni nisu mogli zaustavljati svakoga tko bi prošao, pa ako ste izgledali obično, mogli ste izbjeći pažnji. Trebalo je izbjegavati zadržavanje oko zgrada POUM i zalaženje u kavane i restorane gdje su vas konobari poznavali po viđenju. Proveo sam dugo vremena toga dana, i idući dan, kupajući se u jednome od javnih kupališta. Učinilo mi se to dobrim načinom da utučem vrijeme i uklonim se s vidika. Nažalost, ista je ideja pala na um mnogim ljudima i nekoliko dana kasnije – nakon što sam napustio Barcelonu – policija je upala u jedno javno kupalište i uhapsila određen broj »trockista« golih golcatih.

Usred Ramblasa naletio sam na jednog od ranjenika iz sanatorija Maurín. Razmijenili smo neku vrstu nevidljiva namigivanja kakvo su ljudi razmjenjivali u to vrijeme i uspjeli se na nenametljiv način sastati u kavani nešto dalje u ulici. Umakao je hapšenju kad je izvršena racija na Maurín ali je, poput ostalih, istjeran na ulicu. Bio je samo u košulji – morao je pobjeći bez kaputa – i nije imao novca. Opisao mi je kako je jedan civilni stražar strgnuo sa zida veliki Maurínov portret u boji i izgazio ga na komadiće. Maurín (jedan od osnivača POUM) bio je zatvorenik u rukama fašista i tada se vjerovalo da su ga oni strijeljali.

Našao sam se sa ženom u britanskom konzulatu u deset sati. McNair i Cottman pojavili su se ubrzo poslije toga. Prvo što su mi rekli bilo je da je Bob Smillie mrtav. Umro je u zatvoru u Valenciji – od čega, nitko nije sigurno znao. Odmah je bio pokopan, a tamošnjem predstavniku ILP Davidu Murrayju nisu dopustili da vidi njegovo tijelo.

Naravno, smjesta sam zaključio da je Smillie bio strijeljan. U ono vrijeme svi su tako mislili, ali poslije sam pomišljao da možda nisam imao pravo. Kasnije je kao uzrok smrti navedena upala slijepog crijeva, a poslije smo čuli od jednog zatvorenika koji je bio oslobođen da je Smillie doista bio bolestan u zatvoru. Tako je možda priča o upali slijepog crijeva bila istinita. To što su odbili Murravju da vidi njegovo tijelo možda je bilo iz čistog prkosa. Moram, međutim, reći ovo. Bob Smillie imao je samo dvadeset i dvije godine i fizički je bio jedan od najotpornijih ljudi koje sam upoznao. Bio je, mislim, jedina osoba koju sam poznavao, Englez ili Španjolac, koja je provela tri mjeseca u rovovima a da nijedan jedini dan nije bila bolesna. Ljudi koji su tako otporni obično ne umiru od upale slijepog crijeva ako se o njima vodi odgovarajuća briga. Ali kad ste vidjeli kakvi su bili španjolski zatvori – provizorni zatvori samo za političke zatvorenike – shvatili biste kakvu je šansu imao bolestan čovjek da se o njemu propisno pobrinu. Ti su zatvori bili mjesta koja su se mogla opisati samo kao podzemne tamnice u tvrđavama. U Engleskoj biste se morali vratiti u osamnaesto stoljeće da biste pronašli nešto usporedivo. Ljudi su bili zbijeni u malim prostorijama gdje su jedva imali dovoljno mjesta da legnu, a često su ih držali u podrumima i drugim mračnim mjestima. To nije bila samo privremena mjera – bilo je slučajeva kad su ljude držali četiri i pet mjeseci a da gotovo i nisu vidjeli danje svjetlo. A hranili su ih ogavnom i nedostatnom hranom koja se sastojala od dva tanjura juhe i dva komada kruha na dan. (Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, hrana izgleda da se nešto popravila.) Ne pretjerujem; upitajte svakoga politički osumnjičena čovjeka koji je bio u zatvoru u Španjolskoj. Prikaze španjolskih zatvora dobio sam iz većeg broja različitih izvora i oni se isuviše podudaraju a da im se ne bi vjerovalo; osim toga, i sam sam nekoliko puta letimično vidio jedan španjolski zatvor. Jedan engleski prijatelj koji je kasnije bio zatvoren piše da njegovo iskustvo u zatvoru »olakšava razumijevanje Smilliejeva slučaja«. Smilliejeva smrt nije stvar koju mogu lako oprostiti. Bio je to odvažan i nadareni mladić koji je odbacio svoju karijeru na Glasgowskom sveučilištu da bi došao i borio se protiv fašizma i koji je, kao što sam sam vidio, obavljao svoj posao na fronti s besprijekornom hrabrošću i spremnošću; a oni nisu znali što bi drugo s njim već su ga strpali u zatvor i pustili ga da umre poput zapuštene životinje. Znam da usred velikoga i krvavog rata nema mnogo smisla dizati preveliku galamu zbog jedne pojedinačne smrti. Jedna avionska bomba na prenatrpanoj ulici izaziva više patnje od prilične količine političkih progona. Ali kod ovakve smrti čovjek se razgnjevi zbog njezine krajnje besmislenosti. Biti ubijen u borbi – da, to čovjek očekuje; ali biti bačen u zatvor, ne čak ni zbog nekakva prividnog prijestupa, već jednostavno zbog tupe, slijepe pakosti, i zatim ostavljen da umre u samoći – to je posve druga stvar. Nisam uspio shvatiti kako su takve stvari – a Smilliejev slučaj nije bio iznimka – imalo približile pobjedu.

Moja žena i ja tog smo poslijepodneva posjetili Koppa. Zatvorenici koji nisu bili incommunicado smjeli su se posjećivati, iako je bilo opasno učiniti to više od jedanput ili dva puta. Policija je promatrala ljude koji su dolazili i odlazili, pa ako biste prečesto posjećivali zatvore, ožigosali biste sebe kao prijatelja »trockista« i vjerojatno biste i sami završili u zatvoru. To se već dogodilo određenom broju ljudi.

Kopp nije bio incommunicado pa smo bez teškoća dobili dozvolu da ga posjetimo. Dok su nas uvodili kroz čelična vrata u zatvor, dva su građanska stražara izvodila jednog španjolskog milicionara kojeg sam poznavao s fronte. Pogledi nam se sretoše; i opet sablastan mig. A prva osoba koju smo vidjeli unutra bio je američki milicionar koji je nekoliko dana prije krenuo kući; dokumenti su mu bili u redu, ali ipak su ga na granici uhapsili, vjerojatno zato što je još nosio hlače do koljena od rebrasta baršuna pa ga se stoga moglo identificirati kao milicionara. Prošli smo jedan kraj drugoga kao da smo potpuni stranci. To je bilo grozno. Poznavao sam ga mjesecima, dijelio sam s njim zemunicu, on je pomagao kad su me nosili s linije pošto sam bio ranjen; ali to je bilo jedino što se moglo učiniti. Stražari odjeveni u plavo posvuda su njuškali. Bilo bi fatalno prepoznavati previše ljudi.

Takozvani zatvor bilo je zapravo prizemlje neke trgovine. U dvije sobe, svaka je imala oko šest četvornih metara, bilo je natrpano blizu sto ljudi. Mjesto je imalo izgled pravoga Newgate Calendara iz osamnaestog stoljeća, sa svojom usmrđenom prljavštinom, svojom zbrkom ljudskih tijela, nedostatkom namještaja – samo goli kameni pod, jedna klupa i nekoliko poderanih pokrivača – i tmurnim svjetlom, jer su preko prozora bili navučeni kapci od valovita lima. Na prljavim zidovima bile su načrčkane revolucionarne parole – »Visca POUM!« Viva la Revolucion!« i slične. Mjesto je posljednjih mjeseci služilo kao stovarište za političke zatvorenike. Vladala je zaglušujuća galama. Bilo je vrijeme posjeta pa je sve bilo toliko krcato ljudima da se bilo teško kretati. Gotovo svi su bili iz najsiromašnije populacije radničke klase. Vidjele su se žene kako otvaraju jadne pakete s hranom koje su donijele za svoje utamničene muškarce. Među zatvorenicima je bilo nekoliko ranjenika iz sanatorija Maurín. Dvojica su imala amputirane noge; jedan je od njih doveden u zatvor bez štake pa je poskakivao na jednoj nozi. Bio je tamo i jedan dječak ne stariji od dvanaest godina; hapsili su, očito, čak i djecu. Prostorije su imale odvratan smrad kakav uvijek nastaje kad su gomile ljudi natrpane zajedno bez odgovarajućih sanitarnih uređaja.

Kopp se laktovima probio kroz gomilu do nas. Njegovo je bucmasto, jedro lice izgledalo uglavnom kao i obično, na tom je prljavom mjestu održao svoju uniformu urednom i čak se uspio obrijati. Među zatvorenicima je bio još jedan oficir u uniformi Narodne armije. On i Kopp su salutirali dok su se probijali jedan pokraj drugoga; taj je pokret na neki način bio patetičan. Činilo se da je Kopp izvrsno raspoložen. »Pa, mislim da će nas sve strijeljati«, rekao je veselo. Riječ »strijeljati« izazvala je u meni neku vrstu unutrašnjeg drhtaja. U moje je tijelo nedavno ušao metak i taj mi je osjećaj bio svjež u sjećanju; nije ugodno pomisliti da će se to dogoditi nekome koga dobro poznajete. U to sam vrijeme smatrao gotovom činjenicom da će sve važne ljude u POUM, a među njima i Koppa, doista strijeljati. Upravo su se bili probili prvi glasovi o Ninovoj smrti i znali smo da POUM optužuju zbog izdaje i špijunaže. Sve je ukazivalo na veliki namješteni proces iza kojeg će uslijediti masakr vodećih »trockista«. Grozno je vidjeti svojeg prijatelja u zatvoru i znati da ste nesposobni pomoći mu. Jer čovjek ništa nije mogao učiniti; bilo bi uzaludno obratiti se čak i belgijskim vlastima, jer je Kopp došavši ovamo prekršio zakone vlastite zemlje. Većinu razgovora morao sam prepustiti ženi; glas mi je bio skvičav pa me se nije moglo čuti u toj buci. Kopp nam je pričao o prijateljstvima koja je sklopio s drugim zatvorenicima, o stražarima od kojih su neki bili dobri momci, dok su drugi zlostavljali i tukli plašljivije zatvorenike, i o hrani koja je bila poput pomija. Srećom, sjetili smo se ponijeti paket hrane, a i cigarete. Zatim nam je Kopp počeo pričati o papirima koji su mu oduzeti kad je bio uhapšen. Među njima je bilo pismo Ministarstva rata upućeno pukovniku koji je zapovijedao inženjerskim operacijama u Istočnoj armiji. Policija ga je zaplijenila i nije ga htjela vratiti; govorili su da leži u uredu šefa policije. Ako bi se pismo dobilo natrag, sve bi moglo ispasti posve drukčije.

Smjesta sam shvatio koliko bi to moglo biti značajno. Službeno pismo takve vrste, s preporukom Ministarstva rata i generala Pozasa, potkrijepilo bi Koppovo poštenje. Teškoća je bila u tome kako dokazati da pismo postoji; ako bi bilo otvoreno u uredu šefa policije, moglo se biti sigurno da će ga kakav doušnik uništiti. Postojala je samo jedna osoba koja bi ga vjerojatno mogla dobiti natrag, a to je bio oficir na kojeg je adresirano. Kopp je već pomišljao na to pa je napisao pismo i htio je da ga ja kradomice iznesem iz zatvora i pošaljem. Ali očito je brže i sigurnije da se pismo odnese osobno. Ostavio sam ženu s Koppom, izjurio van i, poslije duge potrage, pronašao taksi. Znao sam da je vrijeme sad najvažnije. Bilo je oko pet i trideset, pukovnik vjerojatno odlazi iz ureda u šest, a do sutra pismo bi moglo biti sam bog zna gdje – možda uništeno, ili izgubljeno negdje u kaosu dokumenata koji su se vjerojatno gomilali kako su osumnjičeni za osumnjičenim bili hapšeni. Pukovnikov ured nalazio se u zgradi odjela za rat kod pristaništa. Dok sam žurio uza stube, jurišni stražar na dužnosti na ulazu prepriječi mi put svojom dugačkom bajonetom i zatraži »papire«. Mahnuo sam prema njemu svojom otpusnicom; očito nije umio čitati pa me je propustio, impresioniran maglovitom tajnom »papira«. Unutra, mjesto je bilo ogroman komplicirani kuničnjak oko središnjeg dvorišta, sa stotinama ureda na svakom katu; a kako je to bila Španjolska, nitko nije imao ni maglovita pojma o tome gdje je ured koji tražim. Stalno sam ponavljao: »El coronel – jefe de ingenieros, Ejercito de Este!« Ljudi su se smješkali i ljupko slijegali ramenima. Svatko tko je imao neko mišljenje slao bi me u drugom smjeru; uz ovo stubište, niz ono, duž beskonačnih hodnika koji bi se pretvarali u slijepe prolaze. Imao sam čudesan dojam da se nalazim u noćnoj mori: jurnjava nizovima stubišta, tajanstveni ljudi koji dolaze i odlaze, letimični pogledi kroz vrata kaotičnih ureda s papirima razasutim posvuda i lupkanjem pisaćih strojeva; a vrijeme umiče i jedan je život možda u neizvjesnosti.

Stigao sam, međutim, na vrijeme i, pomalo iznenađen, dobio pristanak da me saslušaju. Nisam vidio pukovnika – već je njegov ađutant ili tajnik, oficirski mladac u elegantnoj uniformi, velikih i razrokih očiju, izašao u predsoblje da bi sa mnom razgovarao. Počeo sam sipati svoju priču. Došao sam u ime svoga pretpostavljenog oficira, majora Jorgea Koppa, koji je kretao na frontu u hitnoj misiji ali je zabunom uhapšen. Pismo pukovniku – bilo je povjerljive prirode i moralo se bez odgađanja dobiti natrag. Mjesecima sam služio s Koppom, on je bio oficir najodličnija karaktera, očito je njegovo hapšenje pogreška, policija ga je zamijenila s nekim drugim itd. itd. itd. Neprekidno sam pretjerivao o hitnosti Koppove misije na fronti, znajući da je to najjača točka. Ali ta priča je sigurno zvučala neobično, na mome dozlaboga lošem španjolskom koji bi kod svake krize prelazio na francuski. Najgore je bilo to što me je glas gotovo odmah izdao pa sam samo uz žestoki napor uspijevao proizvesti neku vrstu kreketanja. Silno sam se bojao da potpuno ne nestane i da oficirčiću ne dosadi slušati me. Često sam se pitao što je mislio o mome glasu – je li mislio da sam pijan ili da jednostavno imam nečistu savjest.

Međutim, on me je strpljivo slušao, mnogo puta kimnuo glavom i uzdržano je prihvatio ono što sam rekao. Da, zvuči kao da je mogla biti pogreška. Očito stvar treba ispitati. Mañana – pobunih se. Ne mañana! Stvar je hitna; Kopp je već morao biti na fronti. Činilo se da je oficir i opet suglasan. Tada je došlo pitanje kojeg sam se grozio:

— Taj major Kopp – u kojim je snagama služio?

Grozna je riječ morala biti izrečena: — U miliciji POUM.

— POUM!

Želio bih da vam mogu prenijeti zapanjenu uznemirenost u njegovu glasu. Morate se sjetiti kako se u tom trenutku gledalo na POUM. Strava od špijuna bila je na vrhuncu; vjerojatno su svi dobri republikanci doista vjerovali dan ili dva da je POUM uistinu bio golema špijunska organizacija koju su plaćali Nijemci. Morati reći takvu stvar jednom oficiru u Narodnoj armiji bilo je kao da ste odmah poslije »Crvenog pisma« otišli u Konjički klub i izjavili da ste komunist. Tamne su mu oči iskosa šetale mojim licem. Još jedna dugačka stanka, zatim polako kaza:

— I kažete da ste bili s njim na fronti. Znači da ste i sami služili u miliciji POUM?

— Jesam.

Okrenuo se i uronio u pukovnikovu sobu. Mogao sam čuti uzbuđeni razgovor. »Sve je gotovo«, pomislih. Nikad nećemo dobiti Koppovo pismo. Štoviše, morao sam priznati da sam i sam bio u POUM i nema sumnje da će nazvati policiju i dati me uhapsiti, samo da dodaju u vreću još jednog trockista. Ubrzo se, međutim, oficir ponovno pojavio popravljajući svoju kapu i strogo mi dao znak da ga slijedim. Išli smo u ured šefa policije. Put je bio dug, dvadeset minuta hoda. Mali je oficir ukočeno stupao ispred mene vojnim korakom. Čitavim putem nismo razmijenili nijednu jedinu riječ. Kad smo stigli do ureda šefa policije, ispred vanjskog ulaza vrzla se gomila hulja najodurnija izgleda, očito policijskih doušnika, dojavljivača i špijuna svih vrsta. Mali oficir uđe; vodio se dug, uzrujan razgovor. Moglo se čuti bijesno podizanje glasova; zamišljao sam silovite pokrete, slijeganje ramenima, lupanje po stolu. Policija je očito odbijala vratiti pismo. Konačno se, međutim, oficir pojavio, crvena lica, ali noseći veliku službenu omotnicu. Bilo je to Koppovo pismo. Osvojili smo sićušnu pobjedu – koja, kao što se pokazalo, nije baš ništa značila. Pismo je bilo propisno uručeno, ali Koppovi pretpostavljeni u vojsci nisu ga bili u stanju izvući iz zatvora.

Oficir mi je obećao da će pismo biti uručeno. Ali što je s Koppom? pitao sam. Zar ga ne bismo mogli osloboditi? Slegnuo je ramenima. To je bila druga stvar. Nisu znali zbog čega je Kopp uhapšen. Reći će mi samo to da će se provesti odgovarajuća istraga. Više se nije imalo što kazati; došlo je vrijeme za rastanak. Obojica se lagano naklonismo. A zatim se dogodila neobična i dirljiva stvar. Mali je oficir oklijevao trenutak, potom je zakoraknuo i rukovao se sa mnom.

Ne znam mogu li vam predočiti koliko me je duboko taj postupak dirnuo. Zvuči kao nešto beznačajno, ali nije bilo. Morate shvatiti kakvo je bilo raspoloženje onog doba – grozna atmosfera sumnje i mržnje, laži i glasine kružile su posvuda, plakati su vrištali s ograda da je svatko poput mene fašistički špijun. I morate se sjetiti da smo stajali ispred ureda šefa policije, pred pokvarenom bandom tračera iagents provocateursa, od kojih je svaki mogao znati da me traži policija. Bilo je to kao da se javno rukujete s nekim Nijemcem za vrijeme Velikog rata. Pretpostavljam kako je na neki način zaključio da ja zapravo nisam fašistički špijun; ipak, bilo je lijepo od njega što se rukovao.

Bilježim to, ma koliko moglo djelovati trivijalno, zato što je to na neki način tipično za Španjolsku – za bljeskove velikodušnosti koje vam pružaju Španjolci u najgorim situacijama. Moje uspomene na Španjolsku su krajnje loše, ali vrlo su rijetke loše uspomene na Španjolce. Sjećam se da sam se samo dva puta ozbiljno naljutio na nekog Španjolca, ali oba puta, kad promislim o tome, vjerujem da sam ja pogriješio. Oni, nema dvojbe, posjeduju velikodušnost, jednu vrstu plemenitosti koja zapravo ne pripada dvadesetom stoljeću. Upravo to pruža nadu da bi u Španjolskoj čak i fašizam mogao poprimiti razmjerno manje krut i podnošljiv oblik. Rijetki Španjolci posjeduju zgražanja vrijednu djelotvornost i čvrstoću kakve su potrebne suvremenoj totalitarnoj državi. Nekoliko noći prije toga, kad je policija pretraživala sobu moje žene, tu je činjenicu ilustriralo neobično malo očitanje. Ta je pretraga zapravo bila vrlo zanimljiva i bilo bi mi drago da sam je promatrao, iako je možda itekako dobro što nisam, jer se možda ne bih mogao svladati.

Policija je vodila pretragu u poznatom stilu Ogpua i Gestapa. U sitne jutarnje sate čulo se lupanje na vratima, upalo je šest ljudi, upalili su svjetlo i smjesta zauzeli razna mjesta u sobi, očito prema prethodnom dogovoru. Zatim su pretražili obje prostorije (postojala je i kupaonica) nezamislivo temeljito. Kuckali su po zidovima, dizali sagove, pretražili pod, opipali zavjese, pipali ispod kade i radijatora, ispraznili svaku ladicu i kovčeg, opipali svaki komad odjeće i pregledali ga prema svjetlu. Zaplijenili su sve papire, uključujući i sadržaj koša za papir, i sve naše knjige k tome. Dospjeli su u ekstazu sumnje kad su otkrili da imamo francuski prijevod Hitlerova Mein Kampfa. Da je to bila jedina knjiga koju su pronašli, naša bi sudbina bila zapečaćena. Očito je da osoba koja čita Mein Kampf mora biti fašist. U idućem su trenutku, međutim, naišli na primjerak Staljinove brošure Načini likvidiranja trockista i ostalih dvoličnjaka, što ih je donekle umirilo. U jednoj je ladici bilo nekoliko paketića cigaretnog papira. Raščerupali su svaki paketić i pregledali svaki papirić posebno, za slučaj da na njima nije zapisana kakva poruka. Ukupno su bili na poslu gotovo dva sata. Pa ipak za čitavo to vrijeme nisu uopće pretražili krevet. Moja je žena cijelo vrijeme ležala u krevetu; očito je ispod madraca moglo biti pol tuceta automata, a da se ne spominje biblioteka trockističkih dokumenata ispod jastuka. Pa ipak detektivi nisu ni pokušali dotaknuti krevet, nisu čak pogledali ni ispod njega. Ne mogu povjerovati da je to redovito obilježje ogpuovskog načina rada. Moramo se prisjetiti da je policija bila gotovo potpuno pod komunističkom kontrolom i da su ti ljudi vjerojatno i sami bili članovi Komunističke partije. Ali oni su bili također Španjolci i za njih je bilo ipak previše istjerati ženu iz kreveta. Taj dio posla šutke je izostavljen, čime je čitava pretraga postala besmislena.

Te smo noći McNair, Cottman i ja spavali u visokoj travi uz rub nekog napuštenog gradilišta. Sjećam se dugih, turobnih sati bazanja prije nego što se mogla dobiti šalica kave. Prvi put otkako sam došao u Barcelonu, pošao sam pogledati jednu katedralu – suvremenu katedralu, i jednu od najodvratnijih građevina na svijetu. Ima četiri tornja s kruništima, točno u obliku vinskih boca. Za razliku od većine crkava u Barceloni, ta nije bila uništena za vrijeme revolucije – pošteđena je zbog svoje »umjetničke vrijednosti«, govorili su ljudi. Mislim da su anarhisti pokazali loš ukus zato što je nisu dignuli u zrak kad su imali priliku, iako su objesili crveni i crni barjak između njezinih tornjeva. Tog smo poslijepodneva žena i ja pošli posjetiti Koppa posljednji put. Nismo mogli za njega ništa učiniti, apsolutno ništa, osim da se pozdravimo i ostavimo novac kod španjolskih prijatelja koji će mu odnositi hranu i cigarete. Nešto kasnije, međutim, pošto smo napustili Barcelonu, on je postao incommunicado pa mu se nije smjela slati čak ni hrana. Te večeri, hodajući Ramblasom, prošli smo pokraj kavane Moka koju je još čuvao velik broj građanskih stražara. Ne razmislivši, ušao sam i obratio se dvojici od njih koji su se naslanjali na šank, pušaka prebačenih preko ramena. Upitao sam ih znaju li koji su od njihovih drugova bili tu na dužnosti za vrijeme svibanjskih borbi. Nisu znali i, uz uobičajenu španjolsku neodređenost, nisu znali ni kako bi se moglo saznati. Rekao sam da je moj prijatelj Jorge Kopp u zatvoru i da će mu se vjerojatno suditi zbog nečega u vezi sa svibanjskim borbama; da će ljudi koji su bili na dužnosti znati kako je on spriječio borbu i spasio nekoliko njihovih života; moraju se javiti i posvjedočiti o tome. Jedan od ljudi s kojima sam razgovarao bio je mrk čovjek tupa izgleda koji je stalno tresao glavom zato što nije mogao čuti moj glas od buke prometa. Ali drugi se razlikovao. On je rekao da je čuo za Koppov postupak od nekih svojih drugova; Kopp je bio buen chico (dobar momak). No još sam tada znao da je sve to beskorisno. Bude li se Koppu ikad sudilo, to će se, kao i na svim takvim procesima, obaviti s lažnim dokazima. Ako je strijeljan (a bojim se da je to vjerojatno), neka to bude njegov epitaf: buen chico od ubogog građanskog stražara, koji je bio dio prljavog sistema, ali koji je ostao dovoljno čovjek da prepozna častan postupak ako naiđe na nj.

Naše je življenje bilo neobično i suludo. Noću smo bili kriminalci, ali danju smo bili imućni engleski gosti – takva je barem bila naša poza. Čak i poslije noći provedene na otvorenom, brijanje, kupanje i čišćenje cipela čine čuda za čovjekov izgled. Trenutačno je najsigurnija stvar bila izgledati što se buržoaskije moglo. Često smo posjećivali otmjenu stambenu četvrt grada gdje naša lica nisu bila poznata, odlazili u skupe restorane i ponašali se vrlo engleski s konobarima. Prvi sam se put u životu odao pisanju po zidovima. Pasaži nekolikih otmjenih restorana imali su naškrabano »Visca POUM!« velikim slovima kakva sam samo uspio napisati. Cijelo vrijeme, iako sam se tehnički skrivao, nisam osjećao da se nalazim u opasnosti. Sve se to činilo previše apsurdnim. Imao sam neiskorjenjivo englesko uvjerenje da vas »oni« ne mogu uhapsiti ako niste prekršili zakon. Takvo je uvjerenje krajnje opasno u vrijeme kakva političkog pogroma. Postojao je nalog za McNairovo hapšenje pa smo vjerojatno i mi ostali bili na popisu. Hapšenja, racije i premetačine nastavljali su se bez stanke; praktički svi koje smo poznavali, osim onih koji su još bili na fronti, do tada su se već nalazili u zatvoru. Policija se čak penjala na francuske brodove koji su povremeno odvozili izbjeglice te odvodila osumnjičene »trockiste«.

Zahvaljujući ljubaznosti britanskoga konzula koji je u toku tog tjedna morao prolaziti tegobne trenutke, uspjeli smo srediti pasoše. Sto prije odemo, to bolje. Postojao je vlak koji je trebao kretati za Portbou u sedam i trideset navečer i koji je, kako se moglo normalno očekivati, polazio oko osam i trideset. Dogovorili smo se da moja žena unaprijed naruči taksi i zatim spakira stvari, plati račun i napusti hotel u posljednjem mogućem trenutku. Ako bi previše obavještavala hotelske ljude, oni bi sigurno poslali po policiju. Ja sam stigao na stanicu oko sedam i otkrio da je vlak već otišao – krenuo je u deset do sedam. Vlakovođa se predomislio, kao i obično. Srećom, uspjeli smo na vrijeme upozoriti moju ženu. Postojao je još jedan vlak rano idućeg jutra. McNair, Cottman i ja večerali smo u malom restoranu blizu stanice i opreznim smo ispitivanjem saznali da je upravitelj restorana član CNT i prijateljski raspoložen. Iznajmio nam je trokrevetnu sobu i zaboravio upozoriti policiju. Tada sam prvi put u pet noći mogao spavati skinuvši odjeću.

Idućeg se jutra moja žena uspješno iskrala iz hotela. Vlak je u polasku kasnio oko jedan sat. Ispunio sam vrijeme pišući dugo pismo Ministarstvu rata, iznoseći im Koppov slučaj – da je bez dvojbe uhapšen pogreškom, da je hitno potreban na fronti, da će bezbrojni ljudi posvjedočiti kako nije kriv ni zbog kakva prekršaja itd. itd. itd. Pitam se je li itko pročitao to pismo, napisano na stranicama istrgnutima iz bilježnice klimavim rukopisom (prsti su mi još bili djelomično uzeti) i još klimavijim španjolskim. U svakom slučaju, ni to pismo niti išta drugo nije imalo djelovanja. Dok ovo pišem, šest mjeseci poslije tih događaja, Kopp je (ako nije strijeljan) još u zatvoru, bez suđenja i podizanja optužnice. U početku smo dobili od njega dva ili tri pisma koja su prokrijumčarili oslobođeni zatvorenici i poslali poštom iz Francuske. Sva su kazivala istu priču – tamnovanje u prljavim mračnim brlozima, loša i nedovoljna hrana, ozbiljna bolest prouzročena uvjetima utamničenja i odbijanjem da se pruži liječnička pomoć. Sve mi je to potvrđeno iz nekoliko drugih izvora, engleskih i francuskih. Nedavno je bio nestao u jedan od onih »tajnih zatvora« s kojima se čini nemogućim uspostaviti ikakvu vezu. Njegov slučaj je slučaj mnogih stotina stranaca i nitko ne zna kolikih tisuća Španjolaca.

Na kraju smo prešli granicu bez incidenta. Vlak je imao prvi razred i vagon-restoran, prvi koji sam vidio u Španjolskoj. Sve donedavno postojao je samo jedan razred u vlakovima u Kataloniji. Dva su detektiva obilazila vlak ispitujući imena stranaca, ali kad su nas vidjeli u vagon-restoranu činilo se da ih je to uvjerilo kako smo vrijedni poštovanja. Bilo je čudesno kako se sve promijenilo. Samo šest mjeseci prije, kad su još vladali anarhisti, čovjek je stjecao poštovanje ako je izgledao proleterski. Dok sam putovao od Perpignana za Cerberes, jedan mi je francuski trgovački putnik u mojem odjeljku rekao vrlo ozbiljno: »Ne smijete ići u Španjolsku ovakva izgleda. Skinite ovratnik i kravatu. U Barceloni će to zderati s vas.« Pretjerivao je, ali to je pokazalo kakvom se smatrala Katalonija. A na granici su anarhisti odbili nekog elegantno odjevena Francuza i njegovu ženu, samo zato – mislim – što su izgledali previše buržoaski. Sad je bilo obratno: izgledati buržoaski bio je jedini spas. U pasoškom uredu potražili su nas u kartoteci osumnjičenih, ali zahvaljujući nedjelotvornosti policije naša imena nisu bila na popisu, čak ni McNairovo. Pretražili su nas od glave do pete, ali nismo imali ništa inkriminirajuće osim mojih otpusnih dokumenata, a carinski stražar koji me je pretraživao nije znao da je 29. divizija bila jedinica POUM. I tako smo umakli preko rampe i poslije točno šest mjeseci opet sam se nalazio na francuskom tlu. Moji jedini suveniri iz Španjolske bili su kozja mješina za vodu i jedna od onih malih željeznih svjetiljki u kojima aragonski seljaci pale maslinovo ulje – svjetiljki gotovo potpuno jednaka oblika kao i svjetiljke od terakote kakve su Rimljani upotrebljavali prije dvije tisuće godina – što sam je pokupio u nekoj srušenoj kolibi i koja se nekako zadržala među mojom prtljagom.

Na kraju, pokazalo se da nismo otišli nimalo prerano. Prve novine koje smo vidjeli objavljivale su vijest o McNairovu hapšenju zbog špijunaže. Španjolske vlasti nešto su preuranile s tom objavom. Srećom, »trockizam« ne podliježe izručenju.

Pitam se što je primjereni prvi postupak kad čovjek izađe iz neke zaraćene zemlje i zakorači na mirno tlo. Moj je bio da odjurim do kioska s duhanom i kupim onoliko cigara i cigareta koliko sam samo mogao potrpati u džepove. Potom smo svi pošli u kolodvorski restoran i popili šalicu čaja, prvi čaj sa svježim mlijekom nakon mnogo mjeseci. Prošlo je nekoliko dana dok se nisam navikao na ideju da čovjek može kupiti cigarete kad god ih poželi. Stalno sam napola očekivao da ću vidjeti zatvorena vrata trafike i odbojnu obavijest »No hay tobaco« u izlogu.

McNair i Cottman odlazili su dalje za Pariz. Žena i ja sišli smo s vlaka u Banyulsu, prvoj stanici na toj pruzi, osjećajući da nam je potreban odmor. U Banyulsu nas nisu baš najbolje primili kad su saznali da dolazimo iz Barcelone. Priličan sam broj puta bio uključen u jednak razgovor: »Dolazite iz Španjolske? Na čijoj ste se strani borili? Na vladinoj? Oh!« – i zatim izrazita hladnoća. Činilo se da je gradić jednoglasno za Franca, nedvojbeno zbog raznih španjolskih fašističkih izbjeglica koji su stizali od vremena do vremena. Konobar u kavani koju sam često pohađao bio je profrankovski Španjolac i upućivao bi mi ponižavajuće poglede dok mi je posluživao aperitive. Drukčije je bilo u Perpignanu koji je postojano bio uz pristaše vlade i gdje su sve različite frakcije spletkarile jedna protiv druge gotovo kao i u Barceloni. Postojala je jedna kavana u kojoj bi vam riječ »POUM« smjesta pribavila francuske prijatelje i smiješak konobara.

Mislim da smo u Banyulsu ostali tri dana. To je vrijeme bilo čudno nemirno. U tome mirnom ribarskom gradu, udaljenom od bombi, mitraljeza, redova za hranu, propagande i intriga bili bismo se morali osjećati krajnje opušteno i zahvalno. Nismo osjećali ništa takva. Stvari koje smo vidjeli u Španjolskoj nisu se izgubile niti su im se smanjile proporcije sad kad smo bili daleko od njih; umjesto toga, nahrupile su ponovno na nas i bile su daleko življe nego prije. Bez prestanka smo razmišljali, razgovarali i sanjali o Španjolskoj. Proteklih smo mjeseci govorili sebi da ćemo, »kad izađemo iz Španjolske«, poći nekamo pokraj Sredozemnog mora i smiriti se za neko vrijeme, možda malo ribariti; ali sad kad smo bili tu, osjetili smo samo dosadu i razočaranje. Vrijeme je bilo studeno, s mora je puhao uporan vjetar, voda je bila tmurna i uzburkana, uz rub luke pjena od smeća, pluta i riblje utrobe lelujala se na stijenju. Djelovalo je kao budalaština, ali ono što smo oboje željeli bilo je da se vratimo u Španjolsku. Iako to nikome ne bi moglo donijeti nikakvo dobro, iako bi zapravo moglo samo ozbiljno naškoditi, oboje bismo željeli da smo ostali tamo i bili zatvoreni s drugima. Vjerujem da sam uspio izraziti samo mali dio značenja koje su ti mjeseci u Španjolskoj imali za me. Zabilježio sam neke vanjske događaje, ali ne mogu zabilježiti osjećaj koji su oni u meni ostavili. Sve je to povezano s prizorima, mirisima i zvukovima koji se ne mogu pismeno prenijeti: miris rovova, planinske zore koje se protežu do nezamislivih daljina, ledeno pucketanje metaka, rikanje i blještanje bombi; jasna hladna svjetlost barcelonskih jutra i toptanje čizama u dvorištu kasarne, tamo u prosincu kad su ljudi još vjerovali u revoluciju; i redovi za hranu i crvene i crne zastave i lica španjolskih milicionara; iznad svega lica milicionara – ljudi koje sam poznavao na liniji i koji su sad raspršeni Gospod zna gdje sve, neki ubijeni u borbi, neki osakaćeni, neki u zatvoru – većina od njih, nadam se, još zdrava i čitava. Želim im svima sreću; nadam se da će dobiti svoj rat i istjerati sve strance iz Španjolske, Nijemce, Ruse i Talijane podjednako. Taj rat, u kojem sam odigrao tako traljavu ulogu, ostavio mi je sjećanja koja su uglavnom neugodna, pa ipak ne bih želio da sam ga propustio. Kad je čovjek stekao uvid u takvu jednu katastrofu kakva je ova – jer ma kako završio, pokazat će se da je španjolski rat bio strašna katastrofa, posve neovisno o pokolju i fizičkoj patnji – rezultat nije nužno razočaranje i cinizam. Začudo, iz tog sam iskustva izašao ne s manje, već s više vjere u čestitost ljudskih bića. I nadam se da moj prikaz nije suviše varav. Vjerujem da kod takvog jednog pitanja nitko nije ili ne može biti potpuno vjerodostojan. Teško je biti siguran u bilo što osim u ono što ste vidjeli vlastitim očima, a svjesno ili nesvjesno svatko piše kao privrženik. Ako to dosad nisam rekao negdje u knjizi, reći ću sada: pripazite na moje privrženištvo, moje činjenične pogreške i iskrivljavanja koja je neminovno prouzročila činjenica što sam vidio samo jedan kut zbivanja. I pripazite na točno iste te stvari kad budete čitali svaku drugu knjigu o tom razdoblju španjolskog rata.

Zbog osjećaja da bismo morali nešto učiniti, iako zapravo nismo mogli učiniti ništa, otišli smo iz Banyulsa prije no što smo namjeravali. Sa svakim kilometrom dalje prema sjeveru, Francuska je postajala zelenija i prijaznija. Dalje od planina i vinograda, opet prema livadama i brijestovima. Kad sam prošao kroz Pariz na putu za Španjolsku, učinio mi se propalim i tmurnim, vrlo različitim od Pariza što sam ga poznavao osam godina prije, kad se živjelo jeftino i kad se još nije znalo za Hitlera. Pola kavana koje sam poznavao bilo je zatvoreno zbog pomanjkanja gostiju i svi su bili opsjednuti visokim troškovima života i strahom od rata. Sada, poslije nesretne Španjolske, čak se i Pariz doimao veselim i bogatim. A Izložba je bila u punom zamahu, iako smo uspjeli izbjeći odlazak na nju.

A zatim Engleska – južna Engleska, vjerojatno najljupkiji krajobraz na svijetu. Kad čovjek prolazi tim putem, osobito ako se mirno oporavlja od morske bolesti s plišanim jastucima odjeljka brodskog vlaka pod stražnjicom, teško je povjerovati da se bilo gdje zapravo nešto događa. Potresi u Japanu, glad u Kini, revolucije u Meksiku? Nemojte se zabrinjavati, mlijeko će biti na pragu sutra ujutro, New Statesman će izaći u petak. Industrijski su gradovi bili daleko, mrlje dima i bijede skrivala je zakrivljenost površine Zemlje. Tu dolje još je bila Engleska koju sam poznavao u svome djetinjstvu: željeznički usjeci prekriveni divljim cvijećem, sočne livade gdje pasu i meditiraju veliki blistavi konji, tromi potoci obrubljeni vrbama, zelena njedra brijestova, kokoti ći u vrtovima seoskih kuća; a zatim ogromna mirna površina rubnoga dijela Londona, teglenjaci na muljevitoj rijeci, poznate ulice, plakati koji govore o utakmicama kriketa i kraljevskim vjenčanjima, muškarci u polucilindrima, golubovi na Trafalgar Squareu, crveni autobusi, modri policajci – sve to spava dubokim, dubokim snom Engleske iz kojega se, plašim se ponekad, nećemo nikad probuditi dok nas ne prene iz njega urlik bombi.

Džordž Orvel

1938.

Kraj

 

Tags: , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Kataloniji u čast (14) [Tema: Orvel]

by admin time to read: 27 min
0