Ko je od nas dvojice lud? [Tema: Čehov]

| July 2, 2017 | 0 Comments

Paviljon br. 6 (5)

XII

Poslije toga Andrej Jefimič je počeo primjećivati oko sebe neku tajanstvenost. Prilikom susreta su ga i bolničari, i bolničarke pa i bolesnici gledali nekako čudno, a onda su među sobom nešto šaputali. Djevojčica Maša, nadzornikova kći, s kojom je on volio da se nađe u bolničkoj bašči, sada je bježala od njega kada bi s osmijehom pošao prema njoj da je pomiluje po glavi. Sada, kada ga je slušao, upravnik pošte Mihail Averjanič više nije govorio: “Apsolutno tačno”, nego je nekako zbunjeno gunđao: “Da, da, da…” i gledao ga zamišljeno i tužno. Počeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo, ali on to, kao delikatan čovjek, nije govorio otvoreno, nego aludirajući i pričajući čas o nekom komandantu bataljona, divnom čovjeku, čas opet o simpatičnom pukovskom svešteniku, koji su pili, pa počeli da boluju, a kad su bacili piće, potpuno su ozdravili. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov; i on mu je savjetovao da se ostavi pića i bez ikakvog vidljivog povoda preporučivao mu da uzima brom.

U augustu je Andrej Jefimič dobio pismo od gradonačelnika u kome ga je on molio da dođe zbog neke važne stvari. Došavši u određeno vrijeme u gradsku upravu, Andrej Jefimič je tu našao komandanta grada, nadzornika sreskog učilišta, člana gradske uprave, Hobotova i još nekog ugojenog plavokosog gospodina, koga su mu predstavili kao ljekara. Taj ljekar sa poljskim prezimenom koje se teško izgovaralo radio je u ergeli, trideset vrsta daleko od grada, i sada se usputno našao u upravi.

  • Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vašu nadležnost – obratio se član uprave Andreju Jefimiču kad su se svi pozdravili i sjeli za sto. – Evo, Jevgenije Fjodorič veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. Naravno, nije to neki problem premjestiti apoteku, ali glavno je – treba izvršiti neke prepravke.
  • Da, bez opravke se neće moći – reče Andrej Jefimič razmislivši malo. – Ako bi se, recimo, desno krilo osposobljavalo za apoteku, bilo bi potrebno, mislim, najmanje pet stotina rubalja. Nerentabilna stvar.

Nastala je kratka šutnja.

  • Ja sam još prije deset godina imao čast da referišem – nastavi Andrej Jefimič tihim glasom – da je naša bolnica, onakva kakva je, finansijski luksuz za naš grad. Ona je građena četrdesetih godina, ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. Grad previše troši na nepotrebne građevine i suvišni personal. Ja smatram da bi se za taj novac, u drugim uslovima, mogle izdržavati dvije primjerne bolnice.
  • Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! – dočeka član uprave.
  • Ja sam već imao čast da referišem: medicinski sektor treba predati u nadležnost zemstva.
  • Da, predajte zemstvu novac, a ono će da ga pokrade – nasmija se plavokosi doktor.
  • Tako je – složi se s njim član uprave, pa se i on nasmija.

Andrej Jefimič hladno i sumorno pogleda u plavokosog doktora i reče:

  • Treba biti pravičan.

Opet je nastala šutnja. Poslužili su čaj. Komandant grada nekako veoma zbunjen, preko stola dotače raku Andreja Jefimiča i reče:

  • Doktore, vi ste nas sasvim zaboravili. Uostalom, vi ste pravi monah: za karte ne marite, žene ne volite. Vama je dosadno u našem društvu. I svi počeše razgovor o tome kako je čestitom čovjeku dosadno živjeti u ovom gradiću. Nema ni pozorišta, ni muzike, a na posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. Omladina ne pleše, nego se stalno gura oko bifea ili se, pak, karta. Ni u koga ne gledajući, polako i tiho, Andrej Jefimič poče govoriti o tome da je žalosno, veoma žalosno što građani traće svoje životne snage, svoje srce i um na kartanje i ogovaranje, a ne umiju ili neće da provode vrijeme u interesantnim razgovorima i u čitanju, neće da uživaju u zadovoljstvima koje pruža razum. Samo je razum zanimljiv i dostojan pažnje, a sve ostalo je beznačajno i vulgarno.

Hobotov je pažljivo slušao svog kolegu, i najednom ga upita:

  • Andreja Jefimiču, koji je danas datum? Dobivši odgovor, i on i plavokosi doktor, tonom ispitivača koji i sami osjećaju svoje neznanje, počeše da mu postavljaju pitanja – koji je danas dan, koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. 6 živi nekakav prekrasan prorok. Odgovarajući na posljednje pitanje, Andrej Jefimič se zajapurio i rekao:

  • Da, to je bolesnik, ali vrlo interesantan čovjek.

Više mu nisu postavljali nikakva pitanja. Kada je u predsoblju oblačio kaput, komandant grada mu stavi ruku na rame i reče uzdahnuvši:

  • Vrijeme je da se, mi starci, odmorimo!

Kada je izašao iz uprave Andrej Jefimič je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duševnog stanja. Sjetio se pitanja koja su mu postavljali, i sav je pocrvenio – prvi put u životu bi mu žao, gorko žao medicine. “Bože moj”, razmišljao je sjećajući se kako su ga maločas ispitivali ti ljekari, “pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali ispite – pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!” I prvi put u životu on osjeti uvredu i gnjev. Tog istog dana uvečer njemu je došao Mihail Averjanič. I ne pozdravivši ga, upravnik pošte mu priđe, uze ga za obje ruke i reče uzbuđeno:

  • Dragi moj prijatelju, pokažite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem… Prijatelju moj! – i, ne dajući Andreju Jefimiču da dođe do riječi, nastavi uzbuđeno: – Ja vas volim zbog vaše obrazovanosti i plemenite duše. Slušajte šta ću vam reći, dragi moj. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu, ali ja ću vam na vojnički način otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi, dragi moj, ali to je istina, to su već odavno primijetili svi vaši poznanici. Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodorič rekao da vaše zdravstveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. To je apsolutno tačno! Odlično! Ovih dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh. Pokažite da ste mi prijatelj – hajdemo zajedno! Hajdemo, pa ćemo da se zabavimo kao u staro doba.

  • Ja se osjećam potpuno zdrav – porazmislivši malo, odgovori Andrej Jefimič. – A da putujem – ne mogu. Dopustite da vam na neki drugi način iskažem svoje prijateljstvo.

Da putuje negdje tek tako, bez knjiga, bez Darjuške, bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti način života koji traje već dvadeset godina – to mu je u prvom trenutku izgledalo besmisleno i fantastično. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i mučnog osjećanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave, njemu se dopala ideja da na kraće vrijeme ode iz grada, gdje ga glupaci smatraju luđakom.

  • A kuda vi, zapravo putujete? – upitao je prijatelja.
  • U Moskvu, Peterburg, Varšavu… U Varšavi sam proveo pet najsretnijih godina svog života. Divan je to grad! Hajdemo, dragi moj!

XIII

Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiču su predložili da se odmori, drugim riječima, da zatraži penziju, što je on primio sasvim ravnodušno, a sljedeće sedmice on i Mihail Averjanič već su sjedili u poštanskoj kočiji i vozili se u pravcu najbliže željezničke stanice. Dani su bili hladni, nebo vedro i plavo, a vazduh proziran nadaleko. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice prešli su za dva dana, i za vrijeme putovanja dvaput su noćivali. Kada su ih na poštanskim stanicama posluživali u slabo opranim čašama za čaj ili dugo uprezali konje, Mihail Averjanič bi se zajapurio, tresao se čitavim tijelom i vikao: “Tišina! Jezik za zube!” A kada je sjedio u kočiji, on je neprestano pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. Koliko je bilo raznih doživljaja i kakvih susreta! On je govorio tako glasno i uz to tako buljio oči da je čovjek mogao pomisliti kako je to sve laž. Pored toga, on je, pričajući, Andreju Jefimiču disao u lice i kikotao se na uho.

To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmišlja i da se sabere. Radi štednje, željeznicom su putovali u trećem razredu, u vagonu za nepušače. Polovina putnika bila je uredno obučena. Mihail Averjanič se brzo upoznao sa svima i prelazeći s klupe na klupu, na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom željeznicom. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevališ sto vrsta, i onda se osjećaš zdrav i bodar. A nerodne godine su zaredale kod nas zato što su isušili Pinske močvare. Uopće, svuda je strahovit nered. On je padao u vatru, govorio gromko i nikome nije davao da dođe do riječi. To beskonačno ćeretanje, pomiješano s gromkim smijehom i izražajnim kretnjama, zamorilo je Andreja Jefimiča.

“Ko je od nas dvojice lud?” mislio je jedeći se. “Ja, koji nastojim da ničim ne uznemirujem putnike, ili taj egoist, koji misli da je ovdje najpametniji i najinteresantniji, i zato nikome ne da mira?” U Moskvi je Mihail Averjanič obukao vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Kad je izlazio, oblačio je oficirsku kapu i šinjel, pa su ga vojnici pozdravljali. Andreju Jefimiču sada se činilo da je to čovjek koji je od svega gospodskog što je nekad posjedovao profućkao sve što je valjalo i zadržao samo ono što ne valja. Volio je da ga poslužuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe, Šibica je ležala na stolu pred njim, i on je to vidio, ali je tražio da mu donesu šibicu; on se nije ženirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju; svojoj posluzi, pa i starijim ljudima, govorio je “ti”, a kad bi se naljutio, zvao ih je blesanima i budalama. To je, kako se činilo Andreju Jefimiču, bilo gospodski, ali odvratno. Prije svega, Mihail Averjanič je svog prijatelja odveo u Iversku. On se strastveno molio, do zemlje se klanjao i suze lio, a kada je završio s molitvom, duboko je uzdahnuo i rekao:

  • Iako ne vjeruješ u Boga, ipak je nekako lakše na duši kad se pomoliš. Poljubite ikonu, dragi moj. Andrej Jefimič se smeo i poljubio ikonu, a Mihail Averjanič je, napućivši usne i klimajući glavom, očitao molitvu i opet su mu udarile suze na oči. Zatim su otišli u Kremlj i gledali car-top i car-zvono, i čak su ih prstima dotakli; uživali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve, posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej. Ručali su kod Tjestova. Mihail Averjanič je, gladeći svoje zaliske, dugo gledao u jelovnik, a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjeća kao kod svoje kuće:

  • Vidjećemo, anđele moj, čime ćete nas danas nahraniti.

XIV

Doktor je hodao, razgledao, jeo, pio, ali je osjećao samo jedno – razdražljivost u društvu Mihaila Averjaniča. Htio je da se odmori od prijatelja, da ode nekud od njega i da se sakrije, a njegov prijatelj je opet smatrao svojim dugom da ga ni koraka ne pušta od sebe i da ga što više razonodi. Kad nije imalo šta da se gleda, on ga je zabavljao pričanjem. Dva dana je to trpio Andrej Jefimič, ali treći dan je rekao svom prijatelju da je bolestan i da hoće da čitav dan ostane kod kuće. Prijatelj mu je odgovorio da u tom slučaju i on ostaje. Stvarno, treba se odmoriti, inače i noge mogu otkazati poslušnost. Andrej Jefimič je legao na otoman i, okrenuvši se zidu, stisnutih zuba je slušao svog prijatelja, koji ga je vatreno uvjeravao da će Francuska prije ili kasnije sigurno potući Njemačku, da u Moskvi ima mnoštvo varalica i da se po izgledu konja ne mogu procjenjivati njegove dobre strane. Doktoru je već brujalo u ušima i srce tuklo, ali iz svoje delikatnosti on se nije mogao odlučiti da zamoli svog prijatelja da ga ostavi samog ili da prestane sa pričanjem.

Na sreću, Mihailu Averjaniču je dosadilo da sjedi u hotelskoj sobi, i on je poslije ručka izišao da prošeta. Ostavši sam, Andrej Jefimič se predao osjećanju zadovoljstva. Kako je prijatno nepokretno ležati na otomanu i znati da si sam u sobi! Istinska sreća je nemoguća bez usamljenosti. Po svoj prilici, pali anđeo je iznevjerio Boga zato što se zaželio samoće za koju anđeli nisu znali. Andrej Jefimič je htio da porazmisli o svemu što je posljednjih dana vidio i čuo, ali mu Mihail Averjanič nikako nije izlazio iz glave. “Ali on je uzeo dopust i pošao sa mnom iz prijateljstva, iz velikodušnosti”, razmišljao je doktor srdeći se. “Nema ništa gore od tog prijateljskog tutorstva. Eto, izgleda da je i dobar, i velikodušan i veseljak, ali je dosadan. Nepodnošljivo dosadan. Tako isto ima ljudi koji uvijek upotrebljavaju samo pametne i lijepe riječi, ali osjećaš da su tupoglavci.”

Sljedećih dana Andrej Jefimič se pretvarao da je bolestan i nije izlazio iz sobe. On je ležao okrenut naslonu otomana i jedio se kad ga je prijatelj zabavljao svojim razgovorima, ili bi se odmarao kad bi prijatelj otišao. Ljutio se na sebe što je pošao na put, a i na prijatelja, koji je svaki dan postajao sve govorljiviji i sve nametljiviji, i nikako mu nije polazilo za rukom da svoje misli usmjeri u pravcu nečeg ozbiljnog i uzvišenog. “To na mene djeluje stvarnost o kojoj je govorio Ivan Dmitrič”, razmišljao je srdeći se na svoju sitničavost. “Uostalom, sve su to gluposti… Kad se vratim kući, sve će poći po starom…” I u Peterburgu je bilo isto: po čitave dane on nije izlazio iz sobe, stalno je ležao na otomanu i ustajao samo da pije pivo. Mihail Averjanič je stalno nastojao da što prije putuje u Varšavu.

  • Dragi moj, šta ću ja tamo? – Andrej Jefimič je govorio molećivim glasom. – Putujte vi sami, a mene pustite da se vratim kući! Molim vas!
  • Ni u kom slučaju! – protestovao je Mihail Averjanič. – To je prekrasan grad. U njemu sam ja proveo pet najsretnijih godina svog života!

Andrej Jefimič nije imao snage da ostane pri svom, i on se, protiv svoje volje, našao u Varšavi. Tu on uopće nije izlazio iz hotelske sobe, stalno je ležao na otomanu i ljutio se i na sebe, i na prijatelja i na poslugu, koja nikako nije htjela da razumije ruske riječi, a Mihail Averjanič, kao i uvijek, zdrav, bodar i veseo, od jutra do mraka je šetao po gradu i tražio svoje stare poznanike. Nekoliko puta nije noćio kod kuće. Poslije jedne takve noći, koju je proveo ko zna gdje, on se rano ujutru vratio jako uzbuđen, zajapuren i neočešljan. Dugo je šetkao po sobi i nešto gunđao za sebe, a onda se zaustavio i rekao:

  • Čast prije svega! Šetkao je još malo, a onda se uhvati za glavu i reče tragičnim glasom: – Da, čast prije svega! Neka je proklet čas kad mi je prvi put došlo u glavu da dođem u ovaj Vavilon! Dragi moj – sada se obrati doktoru – možete me prezirati: izgubio sam na kartama! Dajte mi petsto rubalja!

Andrej Jefimič izbroja petsto rubalja i šutke ih dade svom prijatelju, a on, još uvijek zajapuren od stida i gnjeva, progunđa nekakvu nepotrebnu kletvu, obuče kapu i izađe. Kada se vratio dva sata kasnije, on se zavalio u naslonjaču i teško uzdahnuo:

  • Čast je spašena! Odlazimo, prijatelju moj! Ni trenutka više ne želim da ostanem u ovom prokletom gradu. Lupeži! Austrijski špijuni!

A kad su se prijatelji vratili u svoj grad, bio je već novembar i dubok snijeg je prekrivao ulice. Dužnost Andreja Jefimiča sada je vršio doktor Hobotov. On je još stanovao u starom stanu očekujući da se vrati Andrej Jefimič i isprazni bolnički stan. Ona ružna žena, koju je on predstavljao kao svoju kuharicu, već je stanovala u jednom krilu bolnice. Po gradu su se već širile nove spletke o bolnici. Pričalo se da se ta ružna žena posvađala sa nadzornikom i da je on na koljenima molio da mu oprosti. A Andrej Jefimič je istog dana kad je stigao morao da potraži sebi drugi stan.

  • Prijatelju moj – neodlučno ga upita upravnik pošte – oprostite za neskromno pitanje: kakvim sredstvima vi raspolažete? Andrej Jefimič je šutke prebrojao svoj novac i odgovorio:
  • Imam osamdeset i šest rubalja.
  • Ne pitam vas ja za to – ne razumijevši doktora, zbunjeno reče Mihail Averjanič. – Ja vas pitam kakvim sredstvima uopće raspolažete?
  • Pa ja vam i kažem: imama osamdeset i šest rubalja… Više nemam.

Mihail Averjanič je smatrao doktora za poštenog i plemenitog čovjeka, ali ipak je pretpostavljao da ima kapital od najmanje dvadesetak hiljada rubalja. A sada, kada je saznao da je Andrej Jefimič sirotinja i da nema od čega živjeti, on najednom zaplaka i zagrli svoga prijatelja.

XV

Andrej Jefimič je stanovao u kući sa tri prozora koja je pripadala mještanki Bjelovoj. Ne računajući kuhinju, ta kuća je imala samo tri sobe. Dvije od njih, čiji su prozori gledali na ulicu, zauzeo je doktor, a u trećoj i u kuhinji stanovali su Darjuška i gazdarica sa svoje troje djece. Ponekad je gazdarici dolazio na spavanje njen ljubavnik, pijanica mužik, koji je noću tako larmao da su i djeca i Darjuška stalno strahovali. Kada bi došao, on bi se razbaškario u kuhinji, tražio je votku, i tada bi za sve bilo tijesno, pa je doktor iz sažaljenja uzimao rasplakanu djecu sebi i smještao ih da spavaju na podu, što mu je činilo veliko zadovoljstvo.

Kao i ranije, on je ustajao u osam sati i poslije čaja sjedao da čita svoje stare knjige i časopise. Za nove knjige sada više nije imao novca. Da li zato što su to već bile stare knjige ili, možda, zato što su se izmijenile prilike, ali čitanje ne samo da ga više nije tako zanosilo nego ga je i zamaralo. Da ne bi besposličario, on je sastavljao detaljni katalog svojih knjiga i lijepio na njih brojeve, i taj mehanički, pipavi posao sada mu se činio interesantnijim od čitanja. Taj jednoliki i pipavi posao nekako je uspavljivao njegove misli, pa ni o čemu nije razmišljao, i vrijeme mu je brzo prolazilo. Čak mu se činilo interesantno da sjedi u kuhinji i da s Darjuškom guli krompire ili da prebire heljdu.

Subotom i nedeljom je išao u crkvu. Stojeći pored zida i zatvorivši oči, slušao je pjevanje i razmišljao o svom ocu i materi, o univerzitetu i religiji; osjećao je spokojstvo i neku tugu i, odlazeći iz crkve, žalio je što se služba tako brzo završila. Dva puta je išao u bolnicu da porazgovara sa Ivanom Dmitričem. Ali oba puta Ivan Dmitrič je bio neobično uzbuđen i ljut; molio je da ga ostavi na miru, jer da mu je već odavno dodijalo jalovo naklapanje, i govorio je da on od prokletih i podlih ljudi za sve svoje muke traži samo jedno – da ga zatvore u samicu. Zar mu čak ni tu želju neće ispuniti? Oba puta, kada se Andrej Jefimič opraštao s njim i zaželio mu laku noć, on se obrecnuo: – K vragu! I Andrej Jefimič sada više nije znao da li da pođe do njega i treći put ili da više ne ide. A želio je da se opet nađe s njim. Prije je Andrej Jefimič poslije ručka šetkao po sobama i razmišljao, a sada je sve od ručka pa do večernjeg čaja ležao na otomanu i, okrenut naslonu, predavao se beznačajnim mislima, kojih se više nije mogao osloboditi. Bio je uvrijeđen što mu za njegovu više nego dvadesetogodišnju službu nisu dali ni penziju ni jednokratnu novčanu pomoć. Doduše, on se nije pošteno odnosio prema službi, ali penziju dobijaju svi službenici, bez obzira da li su pošteni ili ne. Sadašnja pravičnost i sastoji se baš u tome da se činovi, ordeni i penzije daju ne za vrline i sposobnosti, nego za službu uopće, bez obzira o kakvoj se službi radi. Zašto bi onda trebalo da samo on predstavlja neki izuzetak? Novaca više nije bilo. Stid ga je bilo da prolazi pored bakalnice i gleda gazdarici u oči. Za pivo je dužan već trideset i dva rublja. I gazdarici Bjelovoj je također dužan. Darjuška polako prodaje stara odijela i knjige i laže gazdarici da će doktor uskoro dobiti velike pare.

Sada se ljutio na sebe što je na putovanje potrošio ušteđenih hiljadu rubalja. Kako bi mu sada dobro došlo tih hiljadu rubalja! Jedilo ga je i to što ga ljudi ne ostavljaju na miru. Hobotov je smatrao svojim dugom da s vremena na vrijeme posjeti bolesnog kolegu. Sve na njemu je Andreju Jefimiču bilo odvratno: i njegovo gojazno lice, i njegov mrski snishodljivi ton, i riječ “kolega”, pa i njegove visoke čizme, ali najodvratnije mu je bilo to što je on smatrao svojom obavezom da liječi Andreja Jefimiča i što je mislio da ga stvarno liječi. Svaki put mu je donosio po bočicu broma i pilule od raveda. I Mihail Averjanič je također smatrao svojim dugom da obilazi prijatelja i da ga zabavlja. Svaki put je dolazio praveći se nehajnim, usiljeno se smijao i uvjeravao Andreja Jefimiča kako danas odlično izgleda i kako stvar, hvala Bogu, ide nabolje, a iz toga se moglo zaključiti da on smatra da se njegov prijatelj nalazi u beznadnom stanju. On još nije isplatio svoj varšavski dug, zato je bio utučen i potišten, i zato je nastojao da se smije što glasnije i da priča što smješnije viceve, sada je izgledalo da njegovim vicevima i pričama nema kraja, i već su se pretvorile u napast i za Andreja Jefimiča, a i za njega samog. Kad bi on došao, Andrej Jefimič bi legao na divan i, okrenut naslonu, slušao ga stisnutih zuba; u njegovoj duši su se stvarale čitave naslage neprijatnog taloga, i poslije svake posjete prijatelja, on je osjećao da taj talog sve više raste i kao da mu se već guši približava. Da bi ugušio ta sitničava osjećanja, on se žurio da misli o tome kako će i on, i Hobotov i Mihail Averjanič, prije ili kasnije umrijeti ne ostavivši u prirodi čak ni najmanji trag. Ako zamislimo da će nakon milion godina pored Zemljine kugle preletjeti neki duh, on će vidjeti samo ilovaču i gole stijene. Sve će – i kultura i moralni zakon – nestati bez traga i ni od korova ih neće biti.

Šta znači nekakav stid od bakalina, pa ništavni Hobotov i nesnosno prijateljstvo s Mihailom Averjaničem? Sve su to gluposti i trice. Ali takva rezonovanja više nisu pomagala. Tek što bi zamislio Zemaljsku kuglu nakon milion godina, iza gole stijene bi se pojavio Hobotov u svojim visokim čizmama ili usiljeno nasmijani Mihail Averjanič, pa je čak čuo i njegov sramežljivi šapat: “Prijatelju moj, varšavski dug ću vam ovih dana vratiti… Sigurno.”

Anton Pavlovič Čehov

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ko je od nas dvojice lud? [Tema: Čehov]

by admin time to read: 17 min
0