Anatomija Fenomena

Kratka životna povest odvažnog viteza i rodoljuba [Tema: Harms]

© Julia Gorban
© Julia Gorban

VITEZ

Aleksej Aleksejevič Aleksejev bio je istinski vitez. Tako, na primer, jedanput je, ugledavši iz tramvaja, kako se jedna dama spotakla o bankinu i ispustila iz zembilja stakleni poklopac za stonu lampu, koji se smesta razbio, želeći da pomogne toj dami, rešio da se žrtvuje i, iskočivši iz tramvaja u punoj brzini, pao je i do krvi rasekao o kamen celu njušku. Drugi put je, videći, kako se jedna dama, pentrajući se preko ograde, zakačila suknjom za ekser i ostala tako, da, sedeći s gornje strane na ogradi, nije mogla da se pokrene ni makac, počeo tako da se uzrujava, da je od uzbuđenja jezikom sebi slomio dva prednja zuba. Jednom rečju, Aleksej Aleksejevič je bio najistinskiji vitez, pa i to ne samo u pogledu dama. Sa nečuvenom lakoćom Aleksej Aleksejevič je mogao žrtvovati svoj život za Veru, Cara i Otadžbinu, što je i dokazao 14-te godine, početkom germanskog rata, bacivši se s uzvikom “Za Otadžbinu!” na ulicu kroz prozor drugog sprata. Nekakvim čudom Aleksej Aleksejevič je ostao živ, izvukavši se sa tek beznačajnim ozledama, i uskoro kao tako retko – revnostan rodoljub, bio je upućen na front.

Na frontu se Aleksej Aleksejevič odlikovao neviđeno uzvišenim osećanjima i svaki put, kada bi izgovarao reči “zastava”, “fanfara” ili čak prosto “epolete”, licem mu je jurila suza ganuća.

16-te godine Aleksej Aleksejevič je bio ranjen u krsta i udaljen sa fronta.

Kao Invalid I kategorije, Aleksej Aleksejevič nije radio i, koristeći se slobodnim vremenom, izlagao je na papiru svoja rodoljubiva osećanja. Jedanput je, razgovarajući sa Konstantinom Lebeđevom, Aleksej Aleksejevič rekao svoju omiljenu frazu: “Ja sam stradao za Otadžbinu i upropastio svoja krsta, ali živim od snage ubeđenja svoje krajnje podsvesti”.

– Ih budalo! – reče mu Konstantin Lebeđev. – Najveću uslugu otadžbini pruža samo LIBERAL.

Zbog nečega, te reči su se duboko urezale u dušu Alekseja Aleksejeviča, i eto, 17-te godine on sebe već proglašava liberalom, sa krstima žrtvovanim za otadžbinu.

Revoluciju je Aleksej Aleksejevič primio sa zanosom, bez obzira na to što je bio lišen penzije. Izvesno vreme Konstantin Lebeđev ga je snabdevao šećerom od šećerne trske, čokoladom, konzervisanom slaninom i prosom. Ali, kada je Konstantin Lebeđev neočekivano nekud nestao, Aleksej Aleksejevič je bio prinuđen da pođe na ulicu i da prosi. Iz početka je Aleksej Aleksejevič pružao ruku i govorio: “Udelite, Hrista radi, krstima za otadžbinu žrtvovanim”. Ali to nije imalo uspeha. Tada je Aleksej Aleksejevič reč “otadžbina” nadomestio rečju “revolucija”. Ali ni to nije imalo uspeha. Onda je Aleksej Aleksejevič sastavio revolucionarnu pesmu i, ugledavši na ulici čoveka, koji bi mogao, po njegovom mišljenju, da pruži milostinju, koraknuo bi napred i, ponosno, sa dostojanstvom, zabacivši nazad glavu, počeo da peva:

Na barikade
svi pođimo!
Za slobodu
se ubogaljimo i umrimo!

I bodro po-poljski trepnuvši petama, Aleksej Aleksejevič bi pružio šešir i govorio: “Udelite milostinju, Hrista radi”. To je pomagalo, i Aleksej Aleksejevič je retko ostajao bez hrane. Sve je išlo dobro, ali eto 22-e godine Aleksej Aleksejevič se upoznao s nekim Ivanom Ivanovičem Puzirjovom, koji je na Senskoj pijaci trgovao suncokretovim uljem. Puzirjov je pozvao Alekseja Aleksejeviča u kafe, počastio ga pravom kafom i mljackajući kolačićima, izložio mu nekakav komplikovan pothvat, od kojeg je Aleksej Aleksejevič razumeo samo to da i on treba nešto da radi, za šta će i dobijati od Puzirjova najvažnije prehrambene proizvode. Aleksej Aleksejevič se saglasio i Puzirjov mu je smesta, kao stimulaciju, ispod stola dao dva originalna pakovanja kineskog čaja i pakovanje cigareta “Radža”.

Od toga dana Aleksej Aleksejevič je svako jutro dolazio na pijacu k Puzirjovu i, dobivši od njega ko zna kakve papire sa kosim potpisima i nebrojenim pečatima, nosio je sanke, kada se to dešavalo zimi, ili kada se to dešavalo leti – kolica, obilazio, po uputstvu Puzirjova, razne kancelarije, gde je, pokazavši papire, dobijao nekakve sanduke, koje je tovario na svoje sanke ili kolica i uveče ih odvozio u Puzirjovljev stan. Ali jednom, kad je Aleksej Aleksejevič dovezao sanke do Puzirjovljevog stana, pristupila su mu dva čoveka, od kojih je jedan bio u vojničkom šinjelu, i upitali ga: “Prezivate se – Aleksejev?” Zatim su Alekseja Aleksejeviča posadili u automobil i odveli u zatvor.

Na saslušanjima Aleksej Aleksejevič ništa nije shvatio i samo je neprekidno govorio da je on stradao za revolucionarnu otadžbinu. Ali, i pored toga, bio je osuđen na deset godina progonstva u severni deo svoje otadžbine. Vrativši se 28-e godine nazad u Lenjingrad, Aleksej Aleksejevič se prihvatio nekadašnjeg zanata i, smestivši se na ugao Volodarskog prospekta, zabacivao je dostojanstveno glavu, trupnuo petom i zapevao:

Na barikade
svi pođimo!
Za slobodu
se ubogaljimo i umrimo!

Ali nije to uspeo zapevati ni dva puta, kada je natkrivenim automobilom, bio poveden nekuda u pravcu Admiraliteta. Nestao je bez traga i glasa.

To je kratka životna povest odvažnog viteza i rodoljuba Alekseja Aleksejeviča Aleksejeva.

(1934-1936)

Danil Harms
Slučajevi

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.