Kućica

| June 29, 2012 | 0 Comments

Kad sam u njoj, trudim se da iz nje izađem, da se razbatrgam i rasanim, da živnem i ozdravim, da pobjegnem od memle i pepelišta, da se rastrijeznim od crnog vina u crnjim noćima, da na nekom drugom mjestu dosnim ono što sam u njoj zasnovao…

I nije teško otvoriti njena vrata, bez škripe i nemira prekorači se njen prag, nikad manji za one koji othode i nikad veći za dohodnike, ali prije nego se osvrnem pobjedonosno i osjetim okrepu oslobođenja, ošine me vjetrometina i opauči sunčanik, gotovo da se zacereka neko drugo nebo…

I tako, i suviše brzo i zbog žurbe postiđeno, vratim se sa pustopoljine nadanja na pelinpoljanče…

U kućici raskrilim prozore pa odleti moj zanebesani san i uleti nečiji odnebesani odjek…
Kad zastudi, propirim vatricu i neki se na njoj zgriju…
Nikad u kućici nije potpuno svježe i nikada nije dovoljno toplo. Uvijek je sparno ili prohladno, i pitaju se neki dobri ukućani, a njima se pridodaje i moja pitalica: kad će biti onako kako bi trebalo da bude? Baš onako- po mjeri čovjeka i razmjeri kuće…

I sve je zbrda-zdola, navrat-nanos, brzo-kuso, nestalno i veretizno…

Oni koji su kućici poljuljali temelj sad su na krovu, navodno-mijenjaju crijep. Oni koji se pitaju kako neko ko raslabi temelj može popraviti krov, čame u podrumu…

Neki razbijaju zidove i prave nove prozore, drugi zaziđuju i one nekadanje. I pjevaju akcijaški i jedni i drugi i ne vide, sluđeni poletom ka ambisu, da su zidovi od silnoga čekićanja odavno prozukli…

Postoje i ukućani koji se upinju da sruše kućicu, da je strovale u ništavnost nigdine ne bi li dožudnije čeznuli za nekom većom i ljepšom, a ne znaju da niko ne dariva ni okućnicu, a kamoli kuću…

Neki pijani raskućnici, nekim sluđenim ukućanima nude da budu podstanari u sopstvenoj kućici jer je došlo i ovako vrijeme: raskućnik je vlasnik kućice, a ukućanin- kućna pomoćnica…

I kućica se, usamljena među metežnicima, stidi zbog ovakvih bezobraznika i oplakuje sebe zbog ovakvih raskućnika koji su i nebeske tapije kanda prisvojili…

Kad se pokatkad poizdaljim jasnije vidim i kućicu i njih u njoj. I ništa mi pod milim Bogom nije jasno sem jednog: treba ih optužiti za krivokletstvo, jer je njihova lažiljubav prema kućici od njih napravila lažiplemstvo, od plemenika sirotinju, od koljenovića tuđijance, od kućića kućerkoviće, a od kuće- kućicu…

I još naslutim: nikoga nije briga što je kućica razljuljana i raskrovljena, a svi naplaćuju svoju lažibrigu o njoj…

Mravi su glavni neprijatelji, kažu termiti…

Mogla je, ipak, biti po mjeri. Nije velika kada zastudi, niti je premala kad podjari…

Želio bih da me ovi koji ne poštuju kućni red ostave na miru kada namjerim da prinesem srce tinjajućoj vatrici koja je zaognjila i prije ovakve kućice i prije ovih kućevlasnika…

Gledam je poizdalje i mislim: mnogo je ljepše snijevati o njoj, nego u njoj bivstvovati…

Kao da to već nije rečeno…

 

 

 

Tags: , , , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Kućica

by Boris Jovanović time to read: 2 min
0