Laboratorija

| September 27, 2013 | 0 Comments

Sastaše se stari znanci, stari dugari, Milo i Ivica. Nekome bi više odgovaralo Ivan (da ne konstatujemo Grozni) i Miloica (umalo ne zucnuh – mali). Bili su zajedno mnoge bitke, kobajagi se malo i svađali uz bezopasno prangijanje, pa su, nakon svega, opet tamo gdje su i bili – u sedlu, na grbači. Aleksandar Vučić Veliki je ostao kod kuće svjestan da je odveć mali i ta svijest o sopstvenoj malenkosti daje mu dimenziju probuđene ljudskosti koja bi se, eventualno, mogla potvrditi i prometnuti u nešto dobro.
Ontološki – Alek bi mogao odista porasti, politički – njegov rast bi mogao biti pozitivan politički projekat. I tako, prolaze dani ovozemaljski i tako se ovaploćuju zapanjujuće metamorfoze, cinik bi rekao – moralne mimikrije. Elem, Ivica je prije nove ere bio veći Sloba od počivšeg Slobodana, Alek je bio šešeljastiji od samog Šešelja, a Toma Prepodobni se obeznanjuje i survava uz rakijski kazan (divnog li mu maštanija) u svojoj Bajčetini sjećajući se slavnih dana vojevanja i izgibenija zlosrećne zavedene Srbadije dok čežnjivo pogleduje kroz okna ničim nezasluženog predsjedničkog kabineta (zanemarimo li jednu sitnicu – ćudljivu pučku volju). Kojekude, Tomo, što pobježe od rakijice–mučenice, od kazandžija i kazana? Teška li si, nadolazeća neumitna starosti! Svi su, dakle, nekada bili nešto drugo, a naš Padišah je vavijek bio ono što i jeste – Padišah bez kraja i konca. Elem, Milo je veći od Mila!
Čudesna laboratorija vladanja čini našeg Vođu mlađim i poletnijim, snažnim i upornijim, ambicioznijim i žednijim, rekli bismo, tipični primjer Dorijana Greja…
Laboratorija i dalje radi. Istina, sve mučnije i teže, ali, i to je istina, sve nemilosrdnije i žešće. Vlast jeste težak porok, sjetimo li se Selimovića konstataciju ćemo potkrijepiti ubjedljivim argumentima, ali je održavanje na vlasti nešto blisko iskonskom i opasnom zlu. Dakle, izgubiti mjeru, često znači izgubiti druge i, na kraju, izgubiti sebe.
U tom i takvom odnosu svi su gubitnici, pa i oni koji se doživljavaju i predstavljaju kao neprikosnoveni pobjednici.
Stalna borba za vlast se u našoj maloj carevini sve očiglednije pretvara u surovu bitku za opstanak. Laboratorija vladanja neprestano izbaca nove pronalaske koji, po svim principima dijalektike, na koncu dovode do samouništenja, do potpunog ništavila.
Ako je neko, vođen vlastohlepnim ludilom, sebe poistovjetio sa državom, on će prije sopstvene političke propasti nastojati da uništi sopstvenu državu kako bi, na kraju, u egomanijačkom ushićenju, uskliknuo: Država propada sa mnom!
Očigledno je da se sve otelo kontroli i da se veoma teško može zaustaviti proces samouništenja. Šteta što niko građanima u našoj maloj carevini na vrijeme nije objasnio da je vlast smjenjiva i da je vlast u službi naroda. Propustili su pučani prve lekcije i sada aristotelovski možemo zaključiti – mala greška na početku postaje velika greška na kraju (na kraju naše male balade).
Montenegro-državica pretvorila se u laboratoriju vladanja, a pokorni građanin je pretvoren i sveden na nivo čovjekolike karikature. Laboranti su još onomad prognali jezik i samim tim, gle čuda za naivne, ubili duh. Duh naroda. Duh postojanja. Duh tradicije. Duh zajedništva. Duh progresa i, nadasve, duh građanskog postojanja. Stoga je prekjučerašnja borba za jezik naš nasušni bila borba za suštinu i smisao. A to je, ipak, nekome važno.
Takojevići i skorojevići su manipulacijom u laboratoriji vladanja dovedeni do usijanog apsurda. Njima se zombijevski upravlja svuda i svagda, i na radnom mjestu (politikom nesojskog zapošljavanja i napredovanja) i pred biračkim kutijama (sirovim metodama uslovljavanja i pritiska iz kamenog doba pseudodemokratije), u opozicionim klubovima koji sve više liče na klubove noćne i ponoćne, čak i u porodičnim odnosima (koje su laboranti zatrovali manipulativnom pričom o novočovjeku i novonarodu).
Logika i suština su u laboratoriji vladanja zamijenjeni prividom i paradoksom. Metamorfoze su užasavajuće, moralna mimikrija je zapanjujuća, a mjera podaništva je jeziva.
Vrlo brzo bi se, po zakonitostima naše laboratorije, umjesto tragikomičnog glupavog pokliča – viva Montenegro, moglo zaurlati: Živjela laboratorija!
Bojati se: Vladar je vječit iako mu je vlast odista dojadila. Privid njegovog budućeg odlaska suštinski znači i neminovnost povratka.
Svemu se, braćo, može nazdraviti.

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Laboratorija

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0