Ptychoptera contaminata
Raspon krila im doseže i do osam centimetara. Imaju izvanredno uzana krila i duga tanka tijela i noge. Čak i nestručnjak koji o insektima ne zna ništa mora da se čudi kako ovaj komarac ne polomi noge. Isto misli i entomolog, jer čak su i najveće vrste poznate po krhkosti i teško ih je uhvatiti cijele i nepovrijeđene. Neki od većih dugonogih komaraca često zalutaju, slučajno i bezazleno, u kuće gdje mogu uznemiriti ljude, koji pogrešno smatraju da su to džinovski pravi komarci. Iako su bezazleni, njihove larve nijesu i čine velike štete korijenju biljaka. Smeđkaste su boje, tjelesni prekrivač im je čvrst i kožast, a žive u zemlji. Larve su karakteristične po tome što oko analnog otvora imaju zrakaste mesnate izraštaje.
Šta se desilo? To bih i ja volio da znam. Tek, mogu da kažem kako je počelo, kako se razvijalo, do čega je dovelo.
Ali, šta se desilo? – pitaju me, drmusaju, ja sliježem ramenima. Šta ima da se desi?
Ah, htio sam da kažem – igrajte vi vaše kladionice, igrajte, duh, duh, ostavite meni.
Ah, htio sam da im kažem posprdno – pricajte vi vaše priče o jebačinama i tuđim nesrećama, igru, igru, ostavite meni.
Bilo je to ovako:
Iznad grada kiša je krenula da pada, kondezovana voda, šta li, i dok je kap koja će me koji minut kasnije pogoditi u čelo, nastajala i kretala sa svojim padom, ah, svaki pad se završi, okonča, sem ovaj moj, užasni, nikada dno da dotaknem, nikada, godinama traje, a kraja nema, prvi put sam osjetio da krivim usta baš kao i ona.
Prodavačica me nešto pitala, ali je nijesam čuo. Razmišljao sam. U trenutku dok sam krivio usta osjetio sam – kako to da objasnim – da to nijesam ja, da to ona krivi usta, da eto ne znam zašto, ne nervira me to krivljenje, čak mi je i simpatično, ali nikako ne bih volio da ja krivim tako lice. Ali eto, za sve sam sam bio odgovoran, još odavno. Jer tada, u prodavnici, pred prodavačicom koja je gledala grimase na mom licu, shvatio sam da je za sve ona kriva, i da kada je počela ta igrarija sa glumcima i glumicama, da je trebalo da znam da kraj neće biti srećan, morao sam odustati ili pobjeći, jer i ova prodavačica, i baka, i ona, svi zajedno žele da me uvuku u igru po njihovim pravilima, žele da postanem kao oni, da se mijenjam po želji, da više ne budem čovjek nego prokleti kameleon!!
Počelo je sa Merilin Monro. Bilo mi je simpatično. Gledam njene filmove, sve redom, danima. Odem u kupatilo, pogledam u ogledalo, obrva podignuta baš kao što ona to radi. Original. I to mi bude simpatično.
Ili se na ulici nasmijem, odjednom, isto kao Orson Vels u onom filmu. Ljudi se okreću, meni malo smiješno.
Ili recitujem, u parku, teškim, slomljenim glasom Marlon Branda.
E onda se promijenilo. Nakon desetak dana, vidim podignutu obrvu Merlin Monro, na bakici koja živi prekoputa i svaki dan u podne sa praznom flašom, kada je najveća gužva, kreće na svoju odiseju do kante za staklene flaše. Dok prelazi ulicu redovno se desi, gledam kroz prozor i vidim – to se dešava baš u vrijeme moje pauze, oko 17.10, da zeleno opet zamijeni crveno i vozači trube, a mnogi sigurno i psuju samo se to ne čuje, dok bakica, korak po korak, prelazi ulicu. I tog dana, sasvim neuobičajeno, izašla je ranije (vrijeme kada kupujem sok, oko 13.30). Stojimo nas dvoje, tako, na dvije strane ulice i čekamo zeleno svjetlo. Kada smo dobili signal da nećemo biti pregaženi krećemo (mnogo sam brži i naš susret se dešava bliže njenoj strani ulice) diže glavu (koju nikada ne diže, čak ni kada sa velikim naporom ubacuje flašu u otvor kante) i podigne obrvu, baš kao Merilin, baš kao ja! Zateturao sam se. Zamalo pao. Nemoguće – rekao sam sebi. Nemoguće da i drugi ljudi imaju tu moć.
Ali, nešto mi je govorilo da to nije sve. Da to neće biti sve.
Sada kada sam stigao do dna dok me ispituju u policiji, naravno šta mogu da kažem, kao razlog mog pada, da kažem da sam na tuđim licima vidio grimase svog sopstvenog lica, a da sam nakon te faze počeo da ličim na nju, na nju koja se nakon više od deset godina vratila, ona zna zbog čega. Moje lice se mijenjalo, sve zavisi od filma koji sam gledao i od glumca koji mi je bio omiljen u to vrijeme. Kao Marlon sam osjetio da govorim kada sam nju sreo. Tu su se dvije stvari desile – kada sam rekao:
- Otkada te nijesam vidio – nasmiješio sam se jer sam čuo Marlonov glas, a morate priznati, nije mala stvar u nečemu ličiti na njega. Tada je trepnula, što me je malo poremetilo, jer sam u istom trenutku i ja trepnuo – baš tako, kao ona! U jednom trenutku sam bio i Marlon i ona i tada je počeo moj sunovrat. Nastao je haos.
Nijesam je vidio više od deset godina, i na njenom licu zapažam samo tragove djevojke koju sam nekada volio, koja je mene voljela. I pored mog uvjeravanja da ostane, otišla je u inostranstvo, naravno, rekla sve će biti u redu, pa ćemo se čuti, pa ćemo se vidjeti, doći ću, dolaziće, i to o čemu je pričala trajalo je tri mjeseca, onda izvini, dešava se i ostale gluposti. Sada, ništa. Gledam je, zbunjen jer trepćem kao ona – a nije ni glumica, ni neka poznata ličnost. Nemam pojma ni čime se bavi.
Da, dogovorili smo sastanak, ali tog je dana baba skoro na sredini ulice, na pješačkom prelazu, podigla obrvu i morao sam ozbiljno sam sa sobom sjesti i donijeti neke odluke u vezi svog života. Jer ako mi se lice na taj način mijenja da volšebno počinju i drugi ljudi da reaguju na isti način, tu nešto nije u redu. Nijesam otišao na sastanak, nijesam se ni javio da neću doći. Čekaće i misliće da je posrijedi osveta. A možda se i ona pokolebala pa nije krenula. Tako ćemo oboje biti u zabludi da smo mi ti koji smo povrijedili. Jer, bolje je povrijediti nego biti…zgažen. Da, tako sam se osjećao kada je otišla.
Bijes, čisti bijes sam osjetio prije izlaska, spremala se kiša, u kupatilu u ogledalu pogledam i u očima vidim njen izraz. Ne znam kako da to objasnim ali moje oči su u trenutku postale njene, da bi se sve vratilo kao što je bilo. Nijesam vjerovao i ne vjerujem u vradžbine, ipak moje transformacije u glumce, počele su onog dana kada mi je rekla da je avion koji je sa ostalim putnicima nosio i nju i njenu ćerku, sletio. Kako da ne pomislim da su te stvari povezane, i da ko zna zbog čega želi da postanem kao ona. Ili ih možda ima i više. Da, nijesam vjerovao u teorije zavjere, ali vjerujte – da vi vidite sebe kako u trenutku postajete druga osoba ne bi vam bilo svejedno. Ali, kako objasniti policiji? I dok se u ogledalu moje lice mijenja ugledam komarca sa ogromnim, dugačkim nogama kako upada u paukovu mrežu. Priđem, zagledam se, pauk je izašao na mrežu i čeka da se komarac dobro upetlja. Zatim će ga obaviti lepljivom mrežom, poslije ga isisati, sadržinu njegovog tijela, gledam i ja ponekad TV, od komarca će ostati samo ljuštura. Mogao sam da ga spasim. Mogao sam da pokidam mrežu, pauk bi pobjegao, komarac bi poletio. Nijesam ništa uradio. Izašao sam iz kupatila sa još uvijek nejasnom namjerom.
Iznad grada kiša je krenula da pada, kondezovana voda, šta li, i dok je kap koja će me koji minut kasnije pogoditi u čelo, nastajala i kretala sa svojim padom, ah, svaki pad se završi, okonča, sem ovaj moj, užasni, nikada dno da dotaknem, nikada, prvi put sam osjetio da krivim usta baš kao i ona. Kada sam vidio prodavačicu, riješio sam da djelujem. Rekao sam prodavačici:
- Samo da znaš da sve znam – i izašao iz prodavnice. Pozvao sam je, rekao:
-
Izvini, nijesam onog dana mogao da dođem, ali baš sada želim da te vidim.
-
Mislila sam da mi se svetiš – rekla je, nije bilo ljutnje u njenom glasu – I, važi, možemo da se vidimo, evo za desetak minuta ću biti u gradu. Gdje ćeš me čekati?
Gdje ću je čekati! Kako je samo dobro lagala. Stigao sam u bar, naručio kafu, pomislio da odem do kupatila i pogledam se u ogledalu. Ko zna šta bih vidio, njen nos, njenu kosu. U prozoru vidim svoj obris i učini mi se da mi je kosa porasla. Govorim sebi: samo mirno, samo mirno, samo je lijepo pitaj, šta želi poslije ovoliko vremena od tebe, šta hoće. Zna li šta se sve u međuvremenu desilo, zna li. Samo je mirno pitaj šta hoće..
- Kako šta hoću od tebe? – rekla je praveći se zbunjena – Ništa posebno, da te vidim, da te pitam kako si, znaš, često se sjetim onog vremena, vjeruj mi, nikada mi u životu nije bilo tako lijepo. I mislim da neće ni biti.
Trepnula je. I ja sam trepnuo. Kao neki signal.
Skočio sam i uhvatio je za kosu, i dok je vrištala, tako sam je jako povukao, da je pala preko stola oborivši i kafu i čašu sa sokom od narandže.
- Zašto to radiš, zašto, zbog čega si se vratila, zašto me ne ostavite na miru i ti i ona baba, i prodavačica, šta hoćete od mene!! – da, to sam joj govorio, vikao, a ona je vrisnula, a ljudi su navalili na mene, neko me je udario po leđima, drugi su me oborili, ali nijesam ispuštao njenu kosu iz ruku, zajedno smo pali, zajedno smo plakali, tu, na podu kafane u centru, dok su se ljudska lica oko nas mijenjala i postajala uplašena i bijesna u isti mah.
Iz zbrike priča Heroji
