Ličnost Bude bi mi bila najbliža [Tema: Sioran]

| August 21, 2013 | 0 Comments

Fransoa Bondi: To je čudno: vaša djela su duboko pesimistička, ali im je stil veseo, živahan, pun jetkog humora. U razgovoru, takođe, vaše ideje ulivaju strah, ali je ton pun duha, ohrabrujući. Kako objašnjavate taj kontrast?

Sioran: To mora da sam naslijedio od svojih roditelja, koji su imali potpuno suprotne temperamente. Nikada nijesam mogao da pišem drugačije osim u melanholiji besanih noći, a  tokom sedam godina jedva da sam spavao. Potrebna mi je ta melanholija, pa i danas prije nego što počnem da pišem, ja stavim jednu ploču sa mađarskom ciganskom muzikom. Istovremeno sam imao jaku vitalnost, koju sam sačuvao i koju okrećem protiv nje same. Nije riječ da budeš više ili manje utučen, treba biti melanholičan do krajnosti, izuzetno tužan. Tek tada dolazi do jedne spasonosne biološke reakcije. Između užasa i ekstaze, ja praktikujem aktivnu tugu. Dugo sam smatrao da je Kafka deprimirajući.

Fransoa Bondi: Volite li da pišete?

Sioran: Mrzim to, i vrlo sam malo napisao. Najveći dio vremena ne radim ništa. Ja sam najbesposleniji čovjek u Parizu. Jedino prostitutka bez klijenata radi manje od mene.

Fransoa Bondi: Od čega živite?

Sioran: Sa četrdeset godina još sam bio upisan na Sorbonu, jeo sam u studentskoj menzi i nadao se da će to trajati do kraja života. A onda je došao zakon koji zabranjuje upis poslije dvadeset sedme godine, i koji me je istjerao iz raja. Kada sam stigao u Pariz, obavezao sam se kod Francuskog instituta da napišem jednu tezu, za koju sam čak bio dostavio i temu – nešto o Ničeovoj etici – ali uopšte nijesam namjeravao da je pišem. Umjesto toga, obilazio sam Francusku biciklom. Konačno su mi ostavili stipendiju, jer su smatrali da obići Francusku na taj način nije bez zasluge. Ali, mnogo čitam i neprestano ponovo pročitavam. Pročitao sam cijelog Dostojevskog pet ili šest puta. Ne bi trebalo pisati o onome što nijeste ponovo pročitali. U Francuskoj postoji ritual „godišnje knjige“. Treba svake godine napisati knjigu, inače „vas zaborave“. To je obavezan čin prisustva. Treba samo da izračunate. Ako autor ima osamdeset godina, znate da je objavio šezdeset knjiga. Kakvu su sreću imali Marko Aurelije i autor Imitacije da im je bila dovoljna samo jedna.

…..

Fransoa Bondi: U kojoj se tradicionalnoj ličnosti prepoznajete?

Sioran: Ličnost Bude bi mi bila najbliža. On je shvatio pravi problem. Ali suviše sam temperamentan da bih dogurao do kraja na njegov način. Uvijek će postojati sukob između onoga što znam i onoga što osjećam.

Fransoa Bondi: Nijeste nikada pokušali, kao vaš prijatelj Jonesko, da te sukobe postavite na scenu?

Sioran: Nemoguće. Moja misao se ne stvara kao proces već kao talog, rezultat, ostatak. To je ono što ostaje poslije vrenja, otpaci, talog.

 

Razgovor je objavljen u djelu Fransoa Bondija Razgovori sa Džejmsom Boldvinom, Karlom Burkartom, Meri Makarti, E.M.Sioranom, Vitoldom Gombrovičem, Eženom Joneskom, Karlom Jaspersom, Hansom Majerom, S. Mrožekom, N.Sarot, I. Siloneom, Žanom Starobinskim, Europa Verlag, Beč, 1970.

S njemačkog preveo, Žan Lone.

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ličnost Bude bi mi bila najbliža [Tema: Sioran]

by admin time to read: 2 min
0