Lijepo bi bilo umrijeti za pisaćom mašinom [Tema: Bukovski]

| January 15, 2013 | 0 Comments

Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju svoje živote, oni pišaju po njima…Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju…Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre.

Lijepo bi bilo umrijeti za pisaćom mašinom umjesto sa dupetom nabijenim u tvrdu gusku. Posjetio sam prijatelja pisca u bolnici koji je umirao, milimetar po milimetar, na najgori mogući način. Ipak mi je tokom svake posjete (kad je bio pri svijesti) nastavljao pričati o svom pisanju (ne kao o dostignuću već kao o magičnoj opsesiji) i nisu mu smetale moje posjete, jer je znao da tačno razumijem ono o čemu govori.

Na njegovom pogrebu očekivao sam da se digne iz kovčega i kaže: “Kinaski, bila je to dobra trka, vrijedilo je.” Nikada nije saznao kako izgledam, jer je oslijepio prije nego što sam ga upoznao, ali znao je da sam shvatio njegovu sporu i užasnu smrt. Rekao sam mu jednom da ga bogovi kažnjavaju zato što je tako dobro pisao.

Nadam se da nikada neću tako dobro pisati, želim da umrem nad ovom pisaćom mašinom, tri reda prije kraja stranice, s dogorjelom cigaretom među prstima, dok radio i dalje svira.
Hoću samo da pišem tek toliko dobro da završim tako.

Pisanje nikada nije bilo neki rad za mene. Bilo je, otkad pamtim, uvijek isto: uključim radio na stanicu klasične muzike, pripalim cigaretu ili tompus, i otvorim flašu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućavao mi je da nastavim i onda kada je sam život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horor-šou. Uvijek je postojala mašina da me utješi, da govori sa mnom, da me zabavi, da spasi moje dupe, da ga spasi od ludnice, od ulica, od sebe.

Jedna od mojih bivših žena vikala je na mene:
“Ti piješ samo da bi pobjegao od stvarnosti!”
“Naravno, draga.” – odgovarao sam.
Imao sam i flašu i mašinu. Volio sam pticu u svakoj ruci…..jebeš granu.

Kao što će vam već svako reći, nisam baš dobar čovjek. Ne znam baš kako da se izrazim. Ali oduvijek sam se divio lopovima, odmetnicima, kurvinim sinovima. Ne volim glatko izbrijane momke sa kravatom i dobrim poslićem. Volim očajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine. Takvi me interesuju. Puni su iznenađenjá i eksplozijá. Volim propale žene, pijane kurve što psuju pocijepanih čarapa i razmazane šminke. Zanimaju me perverznjaci, a ne sveci. Mogu da se opustim s klošarima, jer sam i sâm klošar. Ne volim zakone, morale, religije, pravila. Ne volim da me oblikuje društvo.

Čovjek mora da upozna mnogo žena kako bi našao onu pravu, i ako ima sreće on će i da je nađe. Muškarac koji se zadovolji prvom ili drugom ženom u svom životu neznalica je; on pojma nema šta je žena. Čovjek mora da prođe kroz tu školu, a to ne znači samo spavanje sa ženom, da ih povališ jednom ili dvaput, nego to življenje sa ženom, mjesecima ili godinama. Ne krivim ljude koji se boje da to učine – jer to znači izložiti dušu na pijacu. Naravno, neki se ljudi jednostavno uvale s jednom ženom, odustanu, kažu: to je to, to je najviše što mogu. Mnogo je takvih i, u suštini, većina se ljudi pomiri sa sudbinom: uviđaju da ne ide kako bi trebalo, ali nije važno, pretvarajmo se, nema svrhe da se ponovo prolazi kroz sve to, šta je na televiziji večeras? Ništa. Svejedno, gledajmo je. Jer, to je ipak bolje od gledanja jedno u drugo, bolje od razmišljanja o tome. Televizija drži više loših parova zajedno nego što to čine djeca ili crkva.

Praznina u mojoj glavi. Postajalo je hladnije. Pošto sam matori konj, pomislio sam da bi trebalo da uzmem sako. Spustio sam se pokretnim stepenicama sa četvrtog nivoa. Ko je uopšte izmislio pokretne stepenice? Ljudi idu gore-dolje pokretnim stepenicama, liftovima, voze automobile, otvaraju garaže dodirom na dugme. Onda odlaze u teretane da skidaju salo. Za četiri hiljade godina nećemo ni noge imati, puzaćemo naokolo na šupcima, ili ćemo se možda kotrljati kao lopte. Svaka vrsta uništava sebe. Dinosauruse je ubilo to što su pojeli sve oko sebe i onda morali da pojedu jedni druge, tako da je na kraju ostao samo jedan, i taj bijednik je crkao od gladi.

Prije neki dan razmišljao sam o svijetu bez mene. Svijet tjera i dalje po svome i radi ono što radi. A mene nema! Jako čudno. Zamisli kamion za smeće koji dolazi i kupi smeće, a mene nema. Ili novine bačene pred vrata, a mene nema da ih pokupim. Nemoguće! Ili još gore, kad prođe neko vrijeme poslije moje smrti, tada će me neko istinski otkriti. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzili dok sam bio živ, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje riječi. Stvoriće se klubovi i udruženja. Biće odvratno. O mom životu snimiće film. Predstaviće me daleko hrabrijim i talentovanijim nego što jesam. Daleko hrabrijim i talentovanijim. Biće tu dovoljno toga da i bogovi povrate. Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj. Kopilad! Eto, sad mi je bolje. Prokleti ljudski rod. Eto…..BOLJE MI JE.

Čarls Bukovski

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Lijepo bi bilo umrijeti za pisaćom mašinom [Tema: Bukovski]

by admin time to read: 4 min
0