Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
(III nastavak)
SAVREMENA ISTRAŽIVANJA
U prozoru neke uredske zgrade njujorškog Times Squared, potamnjelog od prašine i smoga, odražavala se kao u kakvom ogledalu slika neobičnog kutka Zemlje Čudesa.
Samo, u ovoj čudesnoj zemlji nije bilo nikakvog Bijelog Zeca u fraku s lancem za sat. Tu se nalazio samo momak s imenom Backster, zatim sprava nazvana galvanometar i kućna biljka zmajevac poznata pod latinskim nazivom Dracaena massangeana. Galvanometar je bio tu zato jer je Cleve Backster u to vrijeme slovio kao najbolji američki stručnjak za policijska i druga preslušavanja pomoću detektora laži; Dracaena se tu našla samo zato jer je Backsterova tajnica zaključila da je u njegovoj praznoj i goloj kancelariji, lišenoj svakog ukrasa, potrebno barem malo zelenila.
Backster se našao ovdje zbog svog sudbonosnog doživljaja tih šezdesetih godina, doživljaja koji je korjenito izmijenio njegov život i koji će možda jednom izmijeniti budućnost čitave naše planete.
Backsterove majstorije s biljkama o kojima je kao o senzaciji prvoga reda pisala na naslovnim stranama čitava svjetska štampa, postat će i predmet bezbrojnih šala, karikatura i satiričkih napisa, ali se Pandorina kutija (»dar koji uzrokuje nevolje i svađe«) koju je on otvorio za nauku neće možda nikada zatvoriti. Backsterovo otkriće da i biljke, po svoj prilici, imaju osjetila i emocije pobudilo je snažnu reakciju u čitavom svijetu. Ta je reakcija bila raznovrsna, ali uvijek snažna, unatoč činjenici što sam Backster nije nikada tvrdio da je izvršio bilo kakvo otkriće, da je pronašao nešto novo, nego samo da je ponovo otkrio nešto što se nekad znalo, ali se zaboravilo. On je razborito odlučio da se kloni svakog publiciteta, a sva je svoja javna istupanja, u koja bi se ipak upustio, usredotočio na to da dokaže, in bona fide, autentičnost pojave koja je dobila naziv »Backsterov efekt«.
Backstcrova pustolovina započela je 1966. godine. Neke večeri ostao je do kasno u noć u Školi za preslušavanje pomoću poligrafa, gdje je učio policajce i kontraobavještajce iz čitavog svijeta kako se upotrebljava »detektor laži«. Kad su polaznici tečaja najzad otišli, Backster je sasvim impulzivno odlučio, a da nije imao nikakve određene namjere, da pričvrsti elektrode jednog detektora laži na list svoga zmajevca (Dracaenae).
Zmajevac (Dracaena massangeana) je tropska biljka slična palmi, s velikim listovima i gustim skupinama malih cvjetova. Poznata je kao »zmajevo drvo« (zmajevac) – na latinskom je zmaj draco, – i to zbog pučkog vjerovanja da se iz njene smole stvara zmajeva krv. Backster je htio saznati hoće li na list zmajevca djelovati voda koju će izliti na njezino korijenje, i ako bude djelovala, kako će se to odraziti i nakon koliko će se vremena pojaviti djelovanje.
Dok je biljka lakomo srkala vodu kroz svoju stabljiku, Backster je doživio veliko iznenađenje. Pisaljka galvanometra nije pokazivala da se električna otpornost lista smanjila, što bi mogli očekivati zbog pretpostavke da će električka vodljivost biti veča što će biljka biti vlažnija. Umjesto da se pomiče prema gore, pisaljka se pomicala sve niže ostavljajući na poligrafskoj traci mnogo silaznih cik-cak linija.
Galvanometar je naziv onog dijela »detektora laži« koji, kad se pričvrsti na ljudsko tijelo pomoću žica kroz koje prolazi slaba struja, izaziva gibanja, pomake igle ili pisaljke, te to ostavlja trag na pokretnoj traci papira, i to reagirajući na mentalne slike, pa čak i na najmanje pojave emocija. Galvanometar je krajem 18. stoljeća izumio bečki svećenik otac Maximilian Hell, dvorski astronom carice Marije Terezije, a nazvao ga je tako po talijanskom fizičaru i fiziologu Luigiju Galvaniju, koji je bio otkrio »animalni elektricitet«. Danas se galvanometar upotrebljava s električnim strujnim krugom koji nosi naziv »Wheatstoneov most«, po engleskom fizičaru siru Charlesu Wheatstonu.
Jednostavno govoreći, Wheatstoneov most izravnava električnu otpornost pa se tako može mjeriti električni potencijal ljudskog tijela – njegov osnovni naboj – a mogu se, naravno, mjeriti i njegove fluktuacije koje nastaju zbog djelovanja misli ili emocija na taj naboj. Standardni policijski postupak upotrebe poligrafa sastoji se u tome da se osobi koja se saslušava postavljaju »pomno strukturirana« pitanja i onda se pazi koja će od njih izazvati skok igle. Veterani ovog posla, a jedan je od njih i Backster, tvrde da po obliku poligrama mogu ustanoviti govori li osoba koju saslušavaju istinu ili laže.
Backster je ostao zapanjen kad je vidio da njegov zmajevac reagira slično kao i čovjek podvrgnut kratkotrajnom emocionalnom podražaju. Je li moguće da ova biljka zapravo očituje emociju, zapitao se?
Ono što je Backster doživio u slijedećih deset minuta izvrnulo je naglavce čitav njegov život i iz osnova ga izmijenilo.
Najdjelotvorniji način da se u ljudskom biću pokrene reakcija koja je dovoljno snažna da izazove trzaj igle galvanometra jest da ugrozite njegov život. Backster je zato odlučio da upravo tako postupi sa svojom biljkom, a to je uradio tako da je jedan njezin list uronio u čašu vruće kave koju je upravo držao u ruci. Na galvanometru se nije pojavila nikakva reakcija koja bi bila vrijedna spomena. Backster je nekoliko minuta razmišljao o problemu s kojim se suočio, a onda je smislio mnogo goru prijetnju: spržit će plamenom list na koji su bile pričvršćene elektrode. U istom trenutku kad mu se u mislima pojavila slika plamena, prije nego što je i posegnuo za šibicom da ostvari svoj naum, nastala je dramatična promjena na krivulji poligrama – pisaljka se naglo pomakla prema gore ostavivši iza sebe dugu uzlaznu liniju. Dok se to događalo, Backster se nije bio pomaknuo ni prema biljci ni prema detektoru laži. Je li moguće da biljka »čita« moje misli, da ih pogađa? – zapitao se.
Izašao je iz sobe da potraži šibice. Kad se malo kasnije vratio u sobu, opazio je da se na poligramu pojavio novi nagli skok, očito izazvan njegovom čvrstom nakanom da ostvari prijetnju. Backster je tada preko volje izvršio svoju prijetnju i opržio list plamenom šibice. Ovaj put je poligraf reagirao slabije, a kasnije, kad se Backster samo pretvarao da će spržiti list, nije se pojavila nikakva reakcija. Bilo je to upravo tako kao da biljka može razlikovati stvarnu od tobožnje namjere.
Backsteru je u tom času došlo da izjuri na ulicu i da stane vikati: »Ljudi! Biljke su sposobne da misle!«, ali to nije uradio. Umjesto toga počeo je najpomnije izučavati pojavu koju je otkrio. Stavio je sebi u zadatak da ustanovi kako zapravo biljka reagira na njegove misli i kojim se medijem ili mehanizmom u tome služi.
Prvo sto je uradio bilo je da provjeri nije li kojim slučajem previdio kakvo razumno objašnjenje onoga što se dogodilo. Ima li nešto posebno što bi se odnosilo na ovu biljku? Ili možda na njega, Backstera? Ili možda nešto nije u redu s poligrafom?
Kad su Backster i njegovi suradnici, i to sada upotrebivši druge biljke u drugim gradovima Amerike, postigli slične rezultate odnosno izvršili slična promatranja, postalo je jasno da se radi o nečem što vrijedi dublje istražiti. Ispitivanja su bila izvršena na preko dvadeset i pet različitih vrsta biljaka, među kojima su se nalazile i naranče, banane, luk i salata. Rezultati pokusa, slični jedan drugom, bili su takvi da su nalagali potpuno novo gledanje na život, i to takvo gledanje za koje je bilo sigurno da će imati eksplozivne reperkusije u nauci. Sve do Backsterovih pokusa, polemika koja se vodila između učenjaka i parapsihologa o postojanju izvanosjetilnog zapažanja bila je veoma burna i žestoka, i to ponajviše zbog toga što je u svakom pojedinom slučaju bilo teško nedvosmisleno ustanoviti kada se ovaj fenomen dogodio a kada nije i je li se uopće dogodio. Zapravo je najviše što se u tome postiglo bilo ono do čega je došao američki pionir parapsihologije dr J. B. Rhine, koji je vršio pokuse na Dukeovom sveučilištu. On je pokusima ustanovio da se, po svemu sudeći, takvi fenomeni pojavljuju kod ljudi češće nego što bi se po matematičkom računu vjerojatnosti pojavljivali da su plod puke slučajnosti.
U početku je Backster smatrao da je sposobnost biljaka da »hvataju« njegove namjere nekakav oblik izvanosjetilnog zapažanja, ali je onda odlučio da odbaci taj termin. Radi se o tome da se izvanosjetilnim zapažanjem smatra percepcija koja se odvija izvan i iznad običnih pet osjetila: dodira, vida, njuha, sluha i okusa, a budući da biljke ničim ne pokazuju da bi imale oči, uši, nos ili usta i budući da su botaničari od Darwinovih vremena smatrali da biljke nemaju živčani sistem, Backster je zaključio da je osjetilo što ga posjeduju biljke mnogo bazičnije, iskonskije.
Takva razmišljanja dovela su Backstera do postavke da su možda pet osjetila što ih imaju ljudi nešto što zapravo ograničava, sputava naše osjetilne sposobnosti, nešto što pokriva i tako prigušuje neku »primarnu percepciju«, koja je možda zajednička čitavoj prirodi. »Možda biljke vide bolje bez očiju«, nagađao je Backster. »Možda one vide bolje bez očiju negoli ljudi s očima.«
Nastaviće se
