Ljudi – jeftine i bijedne igračke u tuđim rukama [Tema: Krleža]

| January 6, 2016 | 0 Comments

klaun

Iz knjige Na rubu pameti

Vjetar nad malim gradom (2)

Nije da nisam već i otprije naslućivao kako to zapravo stoji s ljudima. Znao sam da državni statističari koji objavljuju debele knjižurine o stanju činjenica kod nas i u svijetu, da ta gospoda učenjaci češljaju i soigniraju svoje podatke u smislu viših, administrativnih naloga, pak da zahodi (kanalizacija uopće, melioracija močvarnih područja), brodogradnja, parostrojevi, tračnice, sve to da je u tim knjigama (koje uostalom nitko ne čita i ne uzima ozbiljno) u porastu, jer je takav međunarodni običaj da građanima izgleda da je na svijetu bolje ako su zahodi, kanali, puške, topovi i uopće strojevi u porastu. S takvom gospodom i uglednim šefovima naše statistike mogao sam da lumpujem, da pijem i bratimstvo, da igram šah, da razgovaram o pitanju Dalekog Istoka, ali problem je u ovome: kakav stav da zauzme čovjek spram takvog statističara koji hoće da te, kao običnu cifru jednog društvenog stanja, svrsta u svoje rubrike, i to, na primjer, uzmimo, u rubriku kažnjenika: toliko i toliko plus jedan, a to sam lično ja, ili u rubriku umobolnih: toliko i toliko plus jedan, a to sam opet ja! Da se kod povjesničara može naručiti historija po mjeri, po potrebama (“po liniji oportuniteta”), to mi je bilo poznato, da se kod liječnika može kupiti svjedodžba, kod kritičara recenzija, kod žene ljubav, kod dobre večere viši čin i uopće promaknuće, sve sam to dobro znao, u toj sam predstavi pomalo i lično glumio i na tom krabuljnom plesu bio sam osobno jedna od žalosnih, slaboumnih krabulja.

Postupajući s ljudima kao s ranjenicima ili bijednim patuljcima, imao sam svoju vlastitu metodu, metodu samilosti i simpatije za jadnike koji nemaju izgrađene lične, originalne, svoje pameti pa prema tome ne mogu imati ni svog vlastitog morala ni svoje vlastite volje, a nisu krivi što su u našoj domaćoj hladetini moluskna, skuhana, prosječna, siva smjesa sveopće nepismenosti, neobrazovanosti i paralize.

Ja sam, dakle, žalio svoje bližnje, i moj vlastiti način mišljenja bio je otprilike ovakav: slikaš, a nemaš ukusa, zapravo si samouk, pak ne znaš kako bi zapravo trebalo slikati, nemaš pretjerano mnogo dara i moglo bi se dogoditi da stradaš kao brodolomac i žrtva jedne više strasti, dakle kupujem tvoju slabu sliku protiv svog vlastitog uvjerenja, jer tvojih slika ne kupuje nitko, na izložbi ti je prazno, tamo miriše po mrtvačnici, i lovori u loncima i umorno odjekivanje koraka kakvog zalutalog prolaznika, sve to izgleda žalosno, kao da tu negdje iza paravana doista leži mrtvac! Ili: pišeš knjige, neuredan si, površan, priglup, pojma nemaš ni o čemu, javljaju se već prvi znaci staračkog umora, a igraš ulogu nekakve lokalne veličine, propovijedaš najispraznije ideje, vičeš, ne vjeruješ samome sebi, širiš zbrku i u samoobrani obmanjuješ ljude oko sebe! A zašto? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nađe kakav naivan pojedinac te razlistatu tvoju čudestvenu artičoku, zaboljet će ga glava. Od takvog štampanog prikaza tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane, dakle zašto, čemu?

Pretvorljiv patos laži. Bog je u crkvama isto tako drven kao i sveci po oltarima, pak je prema tome drvena i svaka riječ što je čujemo s propovjedaonice: slabo plaćeno, drveno građansko zanimanje i klepetanje vještačkim zubalom. Ali sve što se zbiva oko crkve, pred njom ili protiv nje isto je tako drveno. Pomodni fratri novih pogleda na svijet poriču feudalnim fratrima pravo na egzistenciju, i razgovarati se sa suvremenim građanskim nevjernicima o bogu nije ništa manje dosadno nego dati se gnjaviti od feudalnih vjernika u franjevačkom suknu. Mnogo je kompliciranije, uostalom, biti bezbožnik na duhovitoj visini ove misli nego fratarski glupan koji, kada čuje ime Lutherovo, triput pljune kao ortodoksni Izraelićanin kada se rukovao s gojem. U bolnicama, oko operacionih stolova, gospoda mesari u bijelim pregačama isto su tako tašti kao i glumice u kazalištu: važan je i iznad svega najvažniji pojam uspjeha. Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima, a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a jedina je mjera uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne šiljaste švedske cipele, ispeglane hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš, osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne misliš da život zapravo ne bi trebao da bude to što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u novinama, i evo u čemu je ključ za razumijevanje moje situacije u ovom našem zabitnom zakutku, poslije takozvanog događaja u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog: do onog momenta ja sam s izvjesne visine, možda ne pretjerano visoko, možda čak s visine svoga prvospratnog balkona, promatrao taj bal pod maskama što je zamorio dolje na ulici pod mojim nogama, a nisam imao stvarno svijesti o tome kako ni ja lično nisam ništa drugo do obična maska u tom kolopletu naše kratkovidne gluposti a pomalo i sramote. Ali kad sam se našao u obezglavljenoj gužvi, odnosi su se izmijenili: od šutljivca koji pasivno promatra postao sam čovjek koji je prestao da glumi prosto zato jer je osjetio kako glumi krivo, onako otprilike kako se to kaže za glumca kada glumi falš. Prestao sam – dakle – glumiti samaritanca, samilosnika, koji je zaokupljen isključivo tuđim brigama, pak se brzo pokazalo da je život u ovim novim, izmijenjenim okolnostima postao za mene mnogo zapleteniji nego što se to činilo u prvi mah. Za trideset godina moje kakve-takve glume, ljudi su stvorili o mojoj ličnosti predodžbu kao o čovjeku šutljivcu, pasivnom, dobroćudnom, dakle, o priglupom gospodinu doktoru koji nas može pozvati na večeru, kupiti nam sliku ili potpisati mjenicu, ali da bi taj sivi i bezlični tip, kućevlasnik s balkonom i apotekarski zet, mogao imati svoje lično mišljenje, i to još takvo koje se ni u čemu ne podudara s našim, to je prešlo granicu njihove ne pretjerano velike fantazije, to ih je neočekivano zbunilo i u tome se može zapravo naći onaj, na prvi pogled neshvatljivi motiv, da su se uglavnom svi složili kako mi se nešto poremetilo u mozgu i kako sa mnom ne stoji baš najbolje ni najnormalnije: bit će da sam poludio kad sam prestao misliti njihovom logikom. “Njihova logika” je neka vrsta konvencionalne društvene igre koja se igra po pravilu. Pravilo je ovo: svijet je takav kakav jeste i ne treba ga popravljati. Domino se igra da bi se igra dobila, a sve ostalo zove se “filozofiranje”.

Nikada nisam filozofirao pro foro externo i bio sam samozatajno konvencionalan, a to mi se onda i osvetilo. Čitavog svog života žalio sam ljude, bio sam spram njih učtivo blagonaklon, jer sam ih poznavao pod kožom i jer mi je (trajno) bilo žao što su tako beznadno sivi, tako tupo drveni, tako jeftine i bijedne igračke u tuđim rukama, tako sudbonosno izobličeni svojom vlastitom glupošću. Ja sam, dakle, mogao da sudjelujem u njihovim brigama, da gubim vrijeme na njihove parnice, da žalim te naše nazovitalente promatrajući ih kako žive po vlažnim sobama, kako gladuju u maglama, kako nemaju nikakvih naročitih sposobnosti osim posve slabe, gotovo neznatne vještine prstiju: za glinu, za tipke, za dvije-tri rime, ali kad se taj svijet malih vrapčjih čeprkala uznemirio nad mojim “patološkim” slučajem, kada su se ti trgovci delikatesa, burzovni senzali, umirovljeni docenti, nenadarena mazala, pjesnici, svi ti kratkovidni ćoravci, po zakonu svoje zečje naravi, pobunili protiv mene kao protiv “moralnobolesne pojave”, kad su s indignacijom počeli da prelaze preko mene na dnevni red svojih gluposti, onda sam i ja prestao glumiti dobroćudnog šutIjivca, i tako je došlo do toga te sam svojim znancima počeo odgovarati vlastitim mislima, a na njihove drskosti okretati im leđa bez komentara:

  • Moj naklon, zbogom, klanjam se! Jer što da kažem takvom jednom intelektualnom gitaristu, takvoj jednoj umišljenoj veličini pod lupom našeg domaćeg kulturnog povećala (koja slika zlatne ribice ili piše pjesme o jabukama na tanjiru), kad mi pristupa sa svojom bućoglavom tikvurinom (nepravilnom kao nogometna lopta) i kad me s fantastične visine svoje vlastite megalomanije tapša tobože dobroćudno po ramenu, kao da sve to nije ništa, što se ja zbog toga toliko uzrujavam:

  • No, dragi doktore, nije to ništa! Izgubili ste malko živce, odmorit ćete se negdje u inostranstvu, sve će se dobro svršiti!

  • Gdje sam ja izgubio živce? Kada? Gdje ću se ja odmoriti u inostranstvu? Zašto?

Zato što sam rekao jednom Domaćinskom da je kriminalan tip? Pa on jeste stvarno kriminalan tip! Oprostite, to je, poslije onog što se dogodilo, doista moje uvjerenje!

  • E, pa nemojte tako, molim vas, gospodine doktore! Vi ipak malko pretjerujete! Ne mogu se davati takve važne izjave samo ovako. Generalizacija je uvijek opasna!

  • Kako “ovako”? Kakva generalizacija?

  • Pa ovako moralno neodgovorno! Nije život dječje zabavište! Nismo mi djeca!

Stoji preda mnom krezubo, kovrčavo potucalo, antipatičan, neokupan tip lirskog pjesnika, smrdi mu iz usta, znoje mu se ruke, siše nervozno svoju cigaretu, upravitelj je nekakvog dječjeg sušičavog skloništa, a bio je za vrijeme rata računarski narednik I nakrao se novaca i tako postao kućevlasnik, te i sam sudjeluje “na izgrađivanju naše mlade privrede”, surađujući kao lirik egzaltator u veličanju našeg privrednog razvoja (odatle ga i znam, što sam mu štampao pjesme u komorinim publikacijama), i sad što da mu odgovorim? Najinteligentnije je skinuti šešir, pokloniti se i bez riječi nestati:

  • Moj naklon! Sluga sam pokoran!

U svijetu malograđanskih bluna oko mene nastala je nevjerojatna uzbuna. Ovi ljekarnici, književnici, kućevlasnici, ti kavanari i upravitelji dječjih skloništa i sirotišta, ti trubači i internisti, koji svi mile jedni preko drugih, koji se svi svrdlaju jedni u druge, koji se tove kao trakavice u tuđim crijevima i vrve kao crvi po trulim lubanjama, sva ta djeca kišobranara i muzikanata, ti troimeni i tropridjevni glupani u sjeni naših velikih imena, zvjezdoznanci koji kradu drugim zvjezdoznancima tekstove, krijumčari kokaina, krivotvoritelji radničkog osiguranja, ciglari, vlasuljari, umirovljeni vojni suci, svi su se oni uznemirili od pomisli da među njima živi i diše jedan njihov najprosječniji sugrađanin i koji umije da ih prekine u pola rečenice, da im skine šešir i da ih ostavi nasred ulice pošto im je izazovno okrenuo leđa i otplovio niz drvored kao lađa pod svojom vlastitom zastavom. Primijetio sam da ljude naročito draži logika. Spram logike svi su alergični!

Miroslav Krleža

Nastaviće se

 

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ljudi – jeftine i bijedne igračke u tuđim rukama [Tema: Krleža]

by admin time to read: 8 min
0