Anatomija Fenomena

I ljudski rod je kao lišće, koje opada i koje vetar raznosi [Tema: Crnjanski]

 the-nyhavn-in-copenhagen-1936-cpjexc

 

Kod Hiperborejaca I

Rimske noći i dani (4)

 

Međutim, taj nered u stvarnosti, i mislima, dok se svlačim i ležem u postelju, nije samo moj doživljaj i moja fantazmagorija. U trenutku, kad me hvata prvi san, ja se sećam, da su mi, u poslednje vreme, o tome, pričali i drugi, mnogi, moji poznanici. Osećaj stvamosti počinje da iščezava i kod mnogih mojih prijatelja, koji mi pišu pisma. Kad mi pišu pismo, vele, nikad nisu sigurni iz kog će mesta pisati iduće, a nisu sigurni ni otkud će slati svoj odgovor. Menjaju se, ne samo naše adrese, nego i mesta u kojima živimo, pa i kraljevstva gde smo se zatekli. Sećam se da mi je žena, pre polaska, rekla, da je umoma već od tog neprekidnog seljakanja i da je željna da fiksiramo naše prebivalište već jed- nom. Ona mi, sasvim ozbiljno, kaže, da bi trebalo da odemo da živimo u jednoj kuli svetilji, u Bretagni, gde smo bili u mladosti. Na ostrvu Ouessant. Veli, da se već smirimo jednom. Meni onda pada na pamet reče- nica na španskom: da se smiruju samo mrtvi — se quedan solo los muertos. Kao što je to običaj muževa, koji sebe smatraju uvek pametnijim od svojih žena, i ja sam se smejao toj ideji moje žene. Sad se ne smejem više. Ne valja ovako, kako živim. Trebalo bi tražiti spasa, iz te vrtoglavice sna. Trebalo bi pozvati Ijude da stanu, da se ne rastaju, da ne nanose bola, da se opet sretnu.

Da, voleo bih da opet vidim te Ijude, sa kojima sam razgovarao o ratu i nepravdi u svetu. Da vidim, kao neke sestre, još jednom, i te žene, sa kojima sam igrao i pevao tamo, na Severu. Eto, neke među njima mi i sad još pišu. Jedna mi se javlja iz Aarhusa, u Danskoj, dve iz Švedske, a jedna mi piše redovno iz Salamanke. Jedna Amerikanka iz Čikaga, javlja mi se o Novoj godini, kablom, i, što je najlepše, sa zado- cnjenjem od četrnaest dana, jer nije zaboravila da ja slavim Novu godinu po starom kalendaru. To je zato — javlja se jedan glas u meni — što sam je, sa njenom majkom, prokrijumčario na prijem kod Azanje i predsednika republike Zamorre. To nije zaboravila.

Ali i ja pokušavam, katkad, da sačuvam takve veze i mučio sam se dugo, iz Nemačke, da pošaljem, poštom, s vremena na vreme, malo burmuta, za dva rudara, koje sam upoznao na Spitsbergenu. Tako sam zavoleo neke ljude, koji me se inače ništa ne tiču, i u Švedskoj. Pa se pitam gde su sada?

Zavoleo sam, na primer, bibliotekara u Nobelovoj akademiji, koji se interesovao za Srbiju. Bio je to čudan, mladi čovek. Kad se povela reč o ženama, rekao mi je da ne valja što se za njima, po Švedskoj trči. Veli, žene su kao tramvaj. One prolaze, kao tramvaj. Kad jedna prođe, druga se već pojavljuje, treba samo malo pričekati. Sad se toga — kad tramvaji u Rimu prolaze i šknpe — često setim. On je lud — velim samom sebi.

Ali svi me ti moji mili i dragi uzalud čekaju sad. Kto, rat je, i ja imam da sedim tu u Rimu i da preko- dan, u poslanstvu, radim. Sva ta putovanja čine mi se, sad, luda. Trebalo je ostati u svojoj zemlji. Ne treba ići dalje od svoga rodnog kraja.

Pri prelazu Tibra, kod kafane ,,Esperia“, koja je zatvorena, zamiriše i u noći, kafa. Nije daleko sad od moje postelje. Sedam kod jednog praznog stola, na ulici, pored zida, i posmatram žuti, mutni, Tibar. Tiberis flavus — kažem sebi, latinski, kao u detinjstvu.

I dok tako tu sedim, ili sanjam da sedim, sećam se da je tundra na Spitsbergenu, kad cveta,_ mnogo šarenija, nego Pincio, koji preko Tibra vidim. U beskrajnom ledu i pustoši, tundra je tamo bila tako dirljiva. Videću je dakle, i na svom samrtnom času, i, sa njom, i ledeni vrh ostrva Jan Majen. U magli, kad mi se to ostrvo bude javilo, proletaće skoro nevidljivi kormorani, koji tamo lete.

Sećam se kako mi je, pri rastanku, večeras, onaj novinar, moj prijatelj, prebacivao, što u Rimu nisam zadovoljan. Veli, ima informacije da će Francuzi bombardovati Rim i Italiju. A Italija je tako lepa (la povera bella). Tačno je, veli, da je na Severu, po kućama, lepo, ognjište, i vatra, ali su ljudi tamo tromi, a i žene. Italija je tako vedra. Rim ima najbolju odbranu od bombardovanja iz vazduha. To je, kaže, Papa. Nema čega da se bojim, a ta moja melanholija, to je znak starosti, zamor od života — taedium vitae — kaže latinski.

Ja se trudim, i tako sam, da mu protivrečim. Velim, neću da sutra ujutru opet gledam tu sirotinju kako drhti od zime. Sigurno je da je i Marinetti gleda. Bolje da svratim noćas u Bellmanov podrum, u starom kvartu Štokholma i da slušam violinu i pevam i pijem. Da dočekam zoru, tamo, između mostova, napit kao i drugi ljudi, ali veseo i sretan. A ne da sedim ovde u Rimu i da znam da mi vrhovi prstiju na nogama počinju da trunu. Rim, Roma locuta, ne može da pođe sa mnom, moram otići sam. Ovđe će se Sunce rasprskavati nad Rimom, kao bomba, u hiljadu varnica, u hiIjadu vrsta toplote, vrućine, žege. Ja ću tamo, u Kopenhagenu odsesti u „Hotel d’Angleterre” i sići da kupim novine, kod onog starog Rusa, pred hotelom, koji tvrdi da je nekad bio general. Sećam se da sam ga pitao da li zna ko je bio Sokrat. I da je dokazao da je čitao suđenje Sokratu. A živi od prodaje novina i ljubi u ruku svoju babu, kao da je carica.

Imam ja tamo i drugih poznanika, Danaca i Dankinja, ali možda će me opet pomešati sa Čehoslovakom? Treba sutra da im se javim kartom, inače, kakvi su, mogu pomisliti da, u Pragu, umirem.

Imam, na primer, poznanicu, igračicu Johansson. To je vrlo lepa devojka, koja je još dan dva, pre toga, igrala u Barceloni. Posle ručka mora da obilazi sa mnom riblju pijacu, jer ja to mesto volim, jer je tamo dolazio i Andersen. Igračica Johansson je poreklom Šveđanka i ima lepotu švedsku, snega, granita, i vatre. Sunce tamo do zore sija. Njena mi mati telefonira u hotel. Veli: Moja kći još spava, ali mi je rekla, da je čekate, posle podne, u pet, kod konja.

Gde da je čekam ?

Kažem vam. Kod konja!

Ja onda mislim da se sinoć valjda i baba bila napila, pa sad trabunja. Pričam to konzulu zemlje iz koje sam, a on mi kaže da je ,,konj“: spomenik Kralja Kristijana V, pred „Hotel d’Angleterre”.

Kralj sedi na konju i Danci zovu spomenik prosto ,,konj“ (heste). Spomenik je od olova i leti, kad Sunce upeče, konj ne može da izdrži kralja, nego se malo skljoka.

Sedim dakle pred hotelom i čekam i posmatram kako opada lišće, koje na tom trgu, pred tim hotelom, naročito lepo opada, u Danskoj. Ili možda ja to samo uobražavam?

,,I ljudski rod je kao lišće, koje opada i koje vetar raznosi”, kaže Omir.

Međutim, nisam ja, tako često, trčkarao u Dansku, ni radi tog konja, ni, radi tog lišća. Išao sam ja u Dansku i radi jednog sata i njenih kula, svetiljaka.

Godinama u svojoj mladosti, pri skijanju, u Sloveniji, na Pokljuki, mi smo tražili muziku za igru, noću, na radiju, sa stanice Kalundborg, u Danskoj. Toulouse i Kalundborg imali su tih godina, najlepšu muziku za igru. A najlepše je odbijao ponoć sat Opštine u Kopenhagenu. To odbijanje slušao sam, godinama, sa uživanjem.

Kad sam bio u Nemačkoj, prvo mi je bilo, da prekonoć otputujem u Kopenhagen, da čujem taj sat, izbliza. Odseo sam u hotelu pored Opštine. Pred ponoć odveo sam kući igračicu Johansson i vratio se u svoj hotel, da čujem sat, kako odbija, na Opštini, ponoć.

Sat koji sam toliko voleo, odbijao je ne samo dva- naest, nego i tri četvrti, polovine i četvrti. Pucao je nad mojom glavom, kao prangije. Nisam mogao, od tog glupog topa, da zaspim.

Pobegao sam brzo, zato, iz Kopenhagena, i počeo da obilazim kule, svetionike, i išao sam za njima u Fanoe, Esbjerg, a zatim, obalom, sve do Hirtshalsa i, u Skagen.

Dabogme i u Skandinaviji ima sirotinje, koja zebe, i ja ne mislim da to treba da zataškavam. Ima i tamo nepravde, laži, zlobe, pakosti i podlaca, ali te kule svetiljke svetle tako lepo, u noći. Tamo ima Sunca, i noću. A onda, i vatra, kao što rekoh, tako je lepa u Skandinaviji. Panjevi dime i bukte i u siromašnoj kući. Mirišu. Svaki tamo ustaje i leže u svetlosti vatre.

Sad bilo kako bilo, ali sećam se, kad se vratih od tog stola kod kafane ,,Esperia“, na Tibru, pored svojih prozora, u mraku, vidim da kod mog komšije, Marinettija, još gori lampa. Njegovi su prozori otvoreni.

Kod konja! — dovikujem mu ja, sa ulice.

Niko se ne odaziva. Ceo Rim već spava.

 

Miloš Crnjanski

Nastaviće se

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.