London Calling

| April 30, 2012 | 0 Comments

Ode sve u tirinte. Opet se država zadužuje da vrati prošli dug. Živo me zanima đe ćemo stići za par godina. Sve je manje alternativnih scenarija ishoda ovog puta.
Empirijski, ishod bi mogao biti recimo ovakav:

2016. godina, septembar mjesec, organizuje se referendum o državno pravnom statusu domovine. Na glasačkom listiću pitanje:„Da li ste za to da država Crna Gora sa punim državnim i pravnim subjektivitetom pristupi Republici Srbiji i Republici Srpskoj u zajedničku državu Republiku Srbiju?“
U kampanji, DPS bije bitku za svesrpsko ujedinjenje. Jedini izlaz iz zagrljaja povjerilaca, inih međunarodnih banaka, je preliti dug u veću kasu. DPS glatko sa više od 70 % glasova za, prevodi zemlju u novi aranžman. Glasnogovornici partije objašnjavaju kako odgovorna vlast u svakom vremenu treba da donosi odluke u skladu sa kontekstom aktuelnog trenutka. Ideolozi, pragmatici se pozivaju na mantre. „Sve teče!“ „Promjena je jedina konstanta.“

Zalažem se za jednopartijski sistem u Crnoj Gori. U nekim lokalnim sredinama takav sistem već funkcioniše. DPS sa različitim demagoško-ideološkim frakcijama. Malo srpski DPS, malo crnogorski, malo i srpski i crnogorski, malo albanski i bošnjački, hrvatski. DPS! Socijalisti, demoktare, liberali, socijaldemokrate, nacionalisti, lijevi, desni, centralni. DPS! Legitimno, zašto da ne?! Da ne vozimo brigu. Oni će to.

Rekoh vam ja drugari kako navijam za Čelzi. Tako je to s golmanima, oni su k’o Mali Radojica, ako ga ima. Bolje jedan Mali Radojica nego druga dvojica. Ni Messi ni Ronaldo. Petr Čech!

U Budvi je kolač 3,5 eura, u Beranama isti takav 1 euro, pa kome je do kolača neka vidi đe će, na koju će stranu. Drugih vidljivih razlika nema previše. Jedno upozorenje samo. Goca Tržan je još u Budvi. Lično sam provjerio. Ko je makar jednom svratio u Budvu u zadnjih dva’es godina zna o čemu govorim. Vrlo neprijatna situacija. Sunce ogrijalo, ljudi i njihova paščad prošetali, miris mora-joda ti šarmira nozdrve, poneka kamenjarka raspali maštu ko jugovina mošnje i odjednom:
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA BU-ME-RANG..sa one istorijske montažne bine ispred Mogrena. Idi u pičku materinu..k’o AK-47 da te tretira. Žibje momak! Kakav transfer srama.

Sve ostalo u Crnoj Gori i ostatku svijeta ovih dana su pretpostavke. Ne bih se baš kladio na Hollande-a. Na Bajerna i Atletiko nikako. U Albaniji Albanci. Djevojke u Gvatemali vole da šetaju po kiši i da ne šetaju po kiši. Ružičasti proljećni dani. Crvena jabuka. Zetsko-malesijsko povrće na pijaci. Majkl Daglas i orhideje. Havana. Winston Churchill Memoirs. Jedna muštikla iz Berata. Sve, baš sve..

„Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.

I, vidiš, to uteši me.”

 

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Category: Jasan Pogled

Markić Rakočević

About the Author ()

Markić Rakočević, rođen proljeća 1980., nedugo nakon smrti Josipa Broza a pola godine prije ubistva Džona Lenona, što ništa konkretno o njemu ne govori. Diplomirao pa magistrirao ekonomiju u Podgorici. Voli fudbal, poeziju i novac. U slobodno vrijeme čita sve i svašta i ponekad napiše koju riječ, onako, bez neke ambicije. Antifašista i liberal, ipak, shodno sopstvenom iskustvu življenja zalaže se za jaku državu-institucije. Seksualno opredijeljen, na radost poneke dame. To je, međutim, istorijska kategorija izuzev jedne. Do daljnjeg..

Leave a Reply

London Calling

by Markić Rakočević time to read: 2 min
0