Anatomija Fenomena

Loza Raičkovića – opčinjenost prošlošću i poreklom [Tema: Raičković]

stevan

(drugi nastavak)

Raičkovići, moja familija po ocu, potiču iz Crne Gore…gde je opčinjenost prošlošću i poreklom, ta pomenuta “pasioniranost” ne samo urođena nego i na visokoj ceni, čak i dan-danas…Tako se i jedan (savremeni) Raičković – a svi koji nosimo ovo prezime smo bliski i dalji rođaci – po imenu Miodrag – Drago, odavno, pasionirano bavi našim rodoslovom. Kada sam proletos na Cetinju primao “Njegoševu nagradu”, došao je iz Podgorice i predao mi čitav jedan fotokopirani spis, u kojem je u posebnom poglavlju sadržana i hronologija naše kuće, od njenog rodonačelnika, po imenu Raičko, do mene i mog sina Miloša…

Evo kako se iz “mračne” (Vulf) i “Crne” (Breht) vremenske jame, duboke između 300 i 350 godina, polako izvija i penje nagore naša loza – i to samo jednog ogranka Raičkoviča interno nazvanog Mašovići – do ovog dana u kojem vodimo ovaj razgovor: Raičko, Rade, Vuko, Petar, čukundeda Mašo, pradeda Petar, deda Stevan, otac Milan, Stevan (ovaj sa kojim vodite razgovor), moj sin Miloš..

Kakav samo vremenski dijapazon..a da još napomenem – kakav tek geografski raspon: osnivač prezimena  Raičko, živi i umire u selu Gradac (ili Parci), raštrkanoj i gotovo mimikrijski neraznatljivoj naseobini u jednom od kamenjara Lješanske nahije, rasprostrte uz put između Podgorice i Cetinja, negde na uzvišenijoj paraleli sa nevidljivim Skadarskim jezerom ispred Rijeke Crnojevića…a za sada poslednji direktni izdanak tog istog pretka ( I to samo jednog njegovog ogranka, interno nazvanog Mašovići, po onom mom čukundedi) – moj sin Miloš, koji je rođen u Beogradu…živi u lavirintima Bruklina, udaljenog samo pola časa, podzemnim vozom, od njujorškog centra, Menhetna, najvišeg kvarta na svetu…čiji se vrhovi oblakodera, zaista, to sam i lično osetio, nalaze (baš i bukvalno) u samim oblacima..(Ne mogu a da se na ovom mestu ne prisetim još jednog podatka iz literature, koji, bar za mene, ima – to ćete i sami osetiti – opet jedan nezaobilazni asocijativni, čak ovog puta i simbolički , prizvuk: to je naslov onog američkog romana koji je svojevremeno bio preveden i kod nas – Jedno drvo raste u Bruklinu..)

Verovatno, niste očekivali od mene jednu ovakvu priču, ovoliko otiskivanje u vremensku dubinu i udaljenost u prostoru..Ali, verujte,nisam ni ja to, od samog sebe, očekivao..Ovo je prvi put da o svemu ovome ovako glasno razmišljam.I ja sam se na neki način, u svojim mislima, uklapao u onu, spretno formulisanu, šemu Miloša Crnjanskog, onu njegovu poznatu  autobiografsku krilaticu da je on sam sebi predak..Pa, ipak, pretpostavljam: u osećanju nailaska starosti, čiji se početak kod Crnjanskog tako nesrećno poklopio i sa dugotrajnom izolacijom i velikom samoćom, u emigraciji, u Londonu, on je – tražeći valjda bilo kakvog čvršćeg oslonca – uveliko krenuo u svojim Komentarima da čeprka, pa da kopa, po svom banatskom, bolje reći panonskom poreklu, izvlačeći iz tame vremena na svetlost dana sijaset svojih srodnika – predaka, geografskih imena, prohujalih okolnosti, situacija i zgoda..A ona pomenuta krilatica, da je on sam sebi predak, bila je samo inkorporirana u tu šumu podataka, tako mi se čini, isključivo kao jedna od onih njegovih ekscentričnih metafora…bez kakvih ovaj liričar ( i u poeziji i u prozi) ne bi bio ono što mi nazivamo: Miloš Crnjanski.

(Ali, da se mi vratimo našoj, zapravo, mojoj temi o poreklu, koja, eto, tek što je načeta – kao što to biva u gotovo svakom slobodnom govoru – uzmiče pred digresijama..Uostalom: možda će i poneke digresije u ovom našem razgovoru – koji je ipak kako-tako krenuo – biti za nekog od naših eventualnih čitalaca zanimljivije od same osnovne priče isključivo o jednom pesniku…Koliko li sam puta nailazio na knjige u kojima su fusnote, složene onim sitnijim slogom, pri dnu stranice, ispod crte, bile daleko rečitije i kondezovanije, životnije, pa često i poetski uzbudljivije, nego li sve ono što je daleko krupnijim slovima bilo naštampano iznad tih istih crta…)

Ja ne znam čime je u svom svakodnevnom životu – za koji ne znam ni koliko je potrajao – mogao da se bavi naš najstariji predak Raičko..i njegov sin Rade..ogrnuti u kostret i vunu..kako ih zamišljam? Svi su izgledi, nekakvim najednostavnijim i najdirektnijim poslovima oko ishrane svojih porodica: oskudnim stočarstvom i još oskudnijom zemljoradnjom..ukoliko bi se rad u malenim i plitkim vrtačama i mogao nazvati tim regularnim imenom…Samo jedanput ili dvaput, gotovo u prolazu, na proputovanju, mestimično sam osmotrio taj kraj, poznat poi menu Lješanska nahija: raštrkana sela Gradac i Parci, među stenovitim utrinama, jamama i uzvišenjima, prošaranim onim najzakržljalijim zelenilom, i ponekim mestimičnim i neodmaklim drvetom, grobom i divljim narom..i sa poluleglim i oburdanim kućama prekrivenim tankim kamenim pločama..Odozdo kamen i odozgo kamen..Pa ipak, moji su preci jednu od tih, samo nekoliko svojih ubogih i zavijanih naseobina, krstili tako izdašnim i zahvalnim imenom: Gradačka župa..Zamislite, župa u kamenu..Kamena župa..Kao ona nesrećna Kamena uspavanka koju je jedan od njihovih odocnelih potomaka..ni sa čim i ni u čemu..obdelovao gotovo čitavu drugu polovinu dvadesetog veka…

A zamislite tek sledeću moju asocijaciju, koja mi se prosto nameće posle predhodne: kako li tek samo izgleda, na samom vrhu piramide ovog apsurda, život onog najokasnelijeg potomka – izdanka ove iste loze..mog sina Miloša..koji se u poslednjoj deceniji dvadesetog veka (maltene i bukvalno) drži zubima za najtananiju moguću nit..za najizmišljeniji zvuk svoje minimalističke muzike..nad otvorenim ambisima najmnogoljudnije svetske metropole.

Već na samom početku ovog našeg razgovora, zapravo, ispovesti o Vašem životu, svaku stvar koju dotaknete rečima pretvarate u pesničku sliku ili čak viziju koja se polako i neosetno odvaja od realnog tla..

I Vi ste pesnik…Samo, Vi ste ovde i u ulozi onoga koji bi trebalo da me s vremena na vreme…kada se tako “odvojim” od naše realne teme..spusti na zemlju.

U redu. Iako vidim da će to sa Vama biti malo teže. A možda je i moja primedba suvišna..Pa, dobro, recite nam kako je izgledao najuži rođački krug koji ste vi dospeli da zateknete I kako-tako zapamtite?

Poneke stvari su mi se duboko urezale u pamćenje, do današnjeg dana…Čini mi se da ne bih o njima govorio – niti ikoga opterećivao jednom sasvim privatnom porodičnom istorijom – kada ne bih imao i osećanje da bi to mogla, istovremeno, da bude i malo uopštenija priča o tome kako je izgledala jedna naša kuća, u ne baš toliko udaljenoj prošlosti..tek nekoliko pokoljenja pre nas koji danas živmo.. Ta kuća je možda intresantna i po tome što je u njoj rođen i živeo..( pa tek kasnije otiskivan “u svet”)..i jedan, za naše današnje pojmove, zaista enormni broj žitelja..najbliskijih i najrođenijih članova iste porodice…

Nastaviće se

Jedan Komentar

  1. RANKO ALEKSIC

    pozdrav za rodjaka,majka mi je raickovic,od oca dragutina iz sela parci,koji se upokojio u jagodini,ja sam jagodinac i pored mene u jagodini zivi velika familija raickovica sve od moga djeda dragutina,sina petrovog.jos jednom puno pozdrava i zivi mi bili.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.