Ludilo, bre!

| December 4, 2015 | 0 Comments

ludilo
Među slučajeve koji u ludnici ludački glume mudrace, mesije i spasitelje. Ako kojim slučajem ostanete van ludnice, proglasiće vas za ludake za koje naravno nema mjesta u ludnici. A teško je i sve teže biti izopštenik. A teško je i sve teže biti normalan u ludnici. Ostati van ludnice, opet, je prokletstvo i usud koji miriše na daleki miris građanske vrline.
Najlakše i najjednostavnije, jakako i najpoželjnije, je pridružiti se ludoj bratiji, iliti terminološki-demokratskoj većini, i zakoračiti u ludnicu prepuštajući se čarima milostivog krda i štapu ludoga pastira koji nas poznatim putem vodi. Poznati put je, sasvim logično po zakonitostima ludačkog pravila, put neizvjesnosti sa izvjesnim ciljem koji se, po usudu logike, zove kratko, jednostavno i zamamno-totalna propast ili, po zakonitostima ludačke volje i gvozdenog determinizma-apsolutni pičvajz…
Dakle, ne pitaj se zdravorazumni zemljače, najrjeđa zvjeri ovoga i onoga svijeta, zašto je sve ovako i da li je moguće da je sve ovo jeziva java koja je nadjezila najjezivije snove. Besmisleno je postaviti zdravoumno pitanjce ukoliko znaš da smo u ludnici i da su najmudriji među nama zapravo-najluđi. A ako imamo posla sa ludačićima i ludacima teško je držati se logike kao bijelog štapa. Jer ovdje, u našim državicama, ne pomaže ni logika, ni bijeli štap. Eventualno bi pomogao sakriveni ključić i skrajnuta turpijica kako bi oni koji još imaju poneko zrnce pameti u glavurdi i damar hrabrosti u grudima pokušali da zauvijek i bez osvrtanja pobjegnu što dalje odavde.
Naravno, da budemo još optimističniji, uvijek se iz jedne ludnice može pobjeći u drugu ludnicu. A i sasvim je moguće da su se svi, ama baš svi razbojnički zabrani koji se državama i državetinama kazuju, odavno već pretvorili u ludaje. Elem, ostala je neodoljiva baš tako slatka hamletovska dilemica: da li ostati u svojoj rođenoj ludničici ili spas potražiti u nekoj većoj i komfornijoj demokratskoj ludnici, u nekom dalekom ludom svijetu? Ova zlatna kapija dileme rastvara se osobito pred mlađim generacijama koje kroz rešetkice gledaju u druge rešetke, odnosno u, kako se to pastoralno grca— svijetlu budućnost.
Davno je već rečeno da je ovaj ludi svijet umobolnica svemira. Rečenica iskazana u trenucima crnog pjesnikovog porinuća postala je u vremenima našim neoboriva dijagnoza i sociopsihološkopolitički aksiom od koga se ne može pobjeći sem, kao što je narečeno, u drugu ludnicu.
Jeste. Prvo su nas šibali strahom, a uskoro će nas kao roblje šibati bičevima. Jeste. Baš oni koji su ovo i napravili od nas. Jeste. Prestrašeno ludo roblje. Jeste. Tačka.
Jeste. Ako se svaka kritika jednog režima u recimo premiloj nam i bratskoj Serbiji proglašava za ni manje ni više, nego državni udar i ako se urlici novinarskih suludnika i pokvarenjaka proglašavaju za nebozemne dokaze i argumente, onda je po srijedi pomračenje svijesti ili ludilo koje uzima maha i cvjeta milionima boja u dražesnoj nam baštici koju Serbijom zovu. Zemlja koja se takvim mamlaz- metodama uvodi u permanentno stanje straha ne može biti normalna zemlja. Građani koji žive u toj zemlji teško mogu ostati normalni građani jer je strašan teret koji nose i strašno je đubre kojim ih zatrpavaju. Zdrav razum u takvoj atmosferi zaista postaje najveća i najrjeđa dragocjenost, ali i istovremeno krvavi trag po kojem vas uhode rijaliti zvjeri željne vaše krvi iliti tog istog zdravog razuma koji će vam oteti i ubaciti u neku ludačku, ovaj, biračku kutiju. U mračnoj kreaciji među sluđenom većinom proglašava se ludim jedino onaj čija se pamet ne poklapa sa ludošću većine. Tako se brzinom japanskog voza urušavaju temeljna načela na kojima je nekada počivao sistem koji je stvarao makar privid normalnog života. Više, dakle, nije ideal živjeti dobro, sada je, avaj, ideal ostati normalan! Istrgnuti se iz ludačkog zagrljaja, pobjeći iz ludnice ili se u istoj pritajiti skrivajući svoju zdravu pamet kao iskricu u nekoj mračnoj komori nutrine.
Rijetki pojedinci obdareni zdravorazumljem su veoma brzo shvatili šta je po srijedi kada đavo dođe po svoje. Ukoliko tražite đavola demokratskim ili nasilnim sredstvima, sasvim svejedno, đavo će sigurno doći. Na početku će vam naravno zavući dlakavu ručicu u džep i to će vas svakako unesrećiti. I to će naravno trajati. I trajati. I trajati. U Crnoj Gorici đavo ne mijenja obličje niti lice, jer za tim nema potrebe. Đavolak je vječito isti. Dosadno neponovljiv. U Serbiji đavolko samo mijenja svoje prnjice, ali ne mijenja svoju đavolju prirodu. Nekada je neodoljiv lijep, takoreći bezopasan, a nekada je neodoljivo grozan, takoreći pravi-pravcati đavo.
To što vam je đavolak ili đavolko istresao džepove-najmanja je briga. Shvatili ste to upravo sada. I to nijeste, o jada, shvatili u školi! To ste naučili u ludničici obučeni u prikladnu uniformu koja vam najbolje pristaje. Elem, i u ludnici se uči. Samo što to nije pamet, nego-ludilo.
I sada je ključarima i vlasnicima ludničica lako gromoglasiti: gladna usta ne traže hleba, gladna srca ne traže pravdu. Usta i srca traže državni udar. I ta usta treba zatvoriti. I ta srca treba zaustaviti. I nije najgore što oni tako govore. Najgore je što većina tako i misli. A još je gore što se ne može pobjeći. Jer ukoliko se pobjegne iz ludnice ludilo se neće izliječiti. I to je najgore od svega. I tako nam prolaze lude godine, a mi se kanda nadamo da je to samo nestašluk koji će proći, kao i život sav…

Tags: , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Ludilo, bre!

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0