Anatomija Fenomena

Magia sutra – Čovekova egzistencija znači biti u stalnom prisustvu i zrelosti celovite egzistencije [Tema: Hamvaš]

© Boris Savelev

Magija sutra 6

Egzistencija je stalno u punoj celovitosti dozrela u svakom čoveku

Čovek, kaže Bader, nije mikrokosmos, nego, mikroteos. U čovekovom bivstvu udobno može da se smesti bivstvo minerala i kamenova i metala i elemenata. Kako to razumeti? Tako što čovek upozna i razume minerale i kamenove i metale i elemente, i koristi ih, i vlada njima. Ali u čovekovom bivstvu udobno može da se smesti bivstvo bilja i životinja. Čak i više od toga, u čovekovo bivstvo može da se smesti celokupno čovečanstvo sa svim svojim jezicima, običajima, zakonima i istorijom. Kad ne bi bilo tako, ne bismo mogli da naučimo jezike, ne bismo razumeli zakone, i ne bismo mogli da preživimo istoriju.

Ali još više od toga, u čovekovo bivstvo udobno može da se smesti i celokupan kosmos. Kad ne bi bilo tako, ne bismo imali zvezdoznanstvo i kosmologiju.

Međutim, u čovekovo bivstvo mogu da se smeste nastanak i prolaznost, početak i kraj, vrednosti i dobra i mitovi i brojevi, i može da se smesti celo carstvo duše i duha, i cela hijerarhija.

Odnosno u čovekovo bivstvo može da stane celokupan stvoreni svet, i to vidljivi kosmos i natčulni duša i duh. Zato čovek ima svoj moral i metafiziku i religiju. I zato čovek nije mali svet (mikrokosmos), nego malo Bog (mikroteos).

Time je zapravo svako već razumeo stav da je bivstvo u čoveku dozrelo u potpunoj celini. Sada, ako.se u smaljenoj situaciji egzistencije (koju Berđajev naziva socijalnom svakodnevicom) prosuđujemo međusobno i sami sebe prema svojim sposobnostima i svojstvima i jednostranostima i razlomljenostima tako što ove razlomljenosti žive samo u određenim delovima i vide samo određenu parčad – u žaru egzistencije ipak znamo ovi će se razlomci dopuljavati, iskrsavaće neprimećena svojstva, naše sposobnosti se umnožavaju, a jednostranost postaje univerzalna.

Čovek nema okolinu, nego svet.

Čovekov svet nije neko geografsko mesto ili narod ili klasa ili rasa ili religija ili shvatanje sveta, nego celokupni stvoreni kosmos, i to zajedno sa svetom duše i duha, odnosno celokupna priroda.

Čovek je uvek celovit.

U socijalnoj svakodnevici, u temperaturi održavanja života, častoljublja, uspeha, strasti, instinkata, ideje,  čopora, prinuda, kompromisa, prilagođavanja, ova celovitost nema načina, ni prilike da se razvije.

Ali: u žaru egzistencije (stvaranja) svaki se čovek ponaša kao celina i tako misli i sudi i vrednuje i govori i radi, cela ličnost je u posedu celovitosti, odnosno ne okolina ograničena svojstvima, nego svet.

I kada čovek stvara životni plan, bez obzira na njegove sposobnosti, obrazovanje, znanje, rasu, pol, starost, religiju, mesto, on gradi na celovitoj bazi.

Prisustvo celovitosti egzistencije u čoveku nije izuzetak i nije izuzetnost, i ne zavisi ni od kakve spoljne okolnosti. Okolnost može imati ili ima jedino uticaja na to kako će se razviti svest o prisustvu celovitosti, da ili ne, kako i kada. Celovitost je stalno prisutna, i to neprekidno i u svakom trenutku. Nju ne pojačava ni čovekov talenat, niti njegovo obrazovanje, i nije njegov isključivi posed, i nije pitanje znanja.

Čovekova egzistencija znači biti u stalnom prisustvu i zrelosti celovite egzistencije.

Bela Hamvaš

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.