Mala Madelaine [Tema: Prust]

| July 2, 2019 | 0 Comments

 

Prošlo je već mnogo godina, a sve štogod u Combrayu nije bilo pozornica ili drama moga odlaska u krevet, za mene više nije postojalo, kadli nekog zimskog jutra, kad sam se vratio kući, majka vidje da mi je hladno, pa mi ponudi da protiv svoga običaja popijem malko čaja. Isprva odbih, a zatim, ne znam zašto, pristadoh. Ona posla po jedan od onih kratkih i punanih kolača, koje zovu Mala Madelaine, a koji imaju oblik, kao da su izliveni u ižljebanoj ljušturi s oklopa Svetog Jakova. I tako uskoro makinalno prinesoh usnama žličicu čaja, u koji sam stavio komadić madelaine, da se razmekša. Bio sam utučen i iznemogao od tog turobnog jutra i perspektive žalosne budućnosti. Ali u istom onom trenutku, kad je gutljaj čaja izmiješan s mrvicama kolača dotakao moje nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredna, što se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uživanje, koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo čime oko mene, ali mu nisam znao uzroka. Smjesta mi sve životne nedaće postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividnom. Bilo mi je, kao kad čovjeka opije ljubav, koja isto tako ispunja dragocjenim sadržajem; ili, još točnije, taj sadržaj nije bio u meni, on je bio istovjetan sa mnom. Prestao sam se osjećati slab, bespomoćan, smrtan. Odakle je u mene prodrla ta snažna radost? Osjećao sam, da je vezana na okus čaja i kolača, ali da je neizmjerno šira od njega i da je sigurno druge naravi. Odakle potječe? Što je značila? S koje strane da joj priđem? Popih drugi gutljaj i u njem ne nađoh ništa više, nego u prvome; treći mi dade još i nešto manje, negoli drugi. Vrijeme je, da prestanem: čini se, da moć napitka počinje slabiti. Jasno je, da istina, koju tražim, nije u njemu, nego u meni. On ju je u meni probudio, ali je sam ne pozna; on može samo beskonačno ponavljati, i to sa sve manje i manje djelovanja ono isto svjedočanstvo, koje ne znam protumačiti, ali o kome bih želio, da ga uvijek, kadgod hoću, mogu zapitati da ga vazda nađem neoštećena i da mi tada bude smjesta na raspoloženju radi konačnog razjašnjavanja. Odložih pladanj pa se obratih svome duhu. On mora naći istinu. Ali kako? Teška neizvjesnost, kao uvijek, kad duh osjeti, da je prostraniji od sama sebe; kad je onaj, koji traži, i sam cio neistražena zemlja, u kojoj mora tražiti i gdje mu sav njegov prtljag ne koristi ništa. Tražiti? Još više: stvoriti. On stoji licem u lice s nečim, čega još nema, što samo on može ostvariti i zatim izvesti ma vidik i obasjati svojim svijetlom.

I opet počeh sebe ispitivati, kakvo je to nepoznato stanje, koje sa sobom ne donosi nikakva logičnog svjedočanstva, nego samo nepobitnost svoje blaženosti, svoga stvarnog postojanja, pred kojim sve drugo iščezava. Pokušavam postići, da se opet pojavi. Vraćam se mišlju na trenutak, kad sam uzeo prvu žlicu čaja. Ponovo nalazim isto stanje, ali bez ikakva novog razjašnjenja. Zahtijevam od svoga duha nov napor da još jednom pred svijest izvede doživljaj koji izmiče. A da ništa ne oslabi polet, kojim će on pokušati da ga se ponovo dočepa, ja odstranjujem sve zapreke, svaku ovoj stvari stranu misao, zaklanjam svoje uši i svoju pažnju od buke, koja dopire iz susjedne sobe. Ali osjetivši da mi se duh bez uspjeha zamara, sad ga naprotiv primoravam, da se razonodi onim, što sam mu malo prije branio, da misli na nešto drugo, da se odmori prije konačnog pokušaja. Zatim po drugi puta opústim sve oko njega, postavim licem u lice pred njega još uvijek prisutni okus onog prvog gutljaja, i osjetim, kako u meni treperi nešto, što se pomiče sa svoga mjesta, što bi htjelo da se izdigne, kao kad bi se nešto u velikoj dubini otkinulo sa svog sidra; ne znam, što je to, ali to se polagano uspinje; osjećam otpor i čujem žamor prevaljenih daljina.

Nema sumnje, ono, što tako trepti na dnu moga bića, mora da je neka slika, neka zorna uspomena, koja je vezana o taj okus i sad pokušava da ga slijedi i tako dopre do mene. Ali ona se bori negdje predaleko i preneodređeno; Jedva zamjećujem njezin nejasni odsjaj, s kojim se isprepliće i stapa cio nedokučiv vrtlog uzburkanih boja; ali joj ne mogu razabrati oblik niti je, kao jedinog mogućeg tumača, zatražiti, da mi na razumljiv jezik prevede svjedočanstvo svoga suvremenika, svoga neodvojivoga druga: onog okusa; ne mogu je zamoliti, da me pouči, o kojim se posebnim okolnostima, o kojem se razdoblju prošlosti radi.

Hoće li ikad stići na površinu moje jasne svijesti ta uspomena, taj davni trenutak, koji je privlačna sila jednog istovjetnog trenutka pomakla u takvoj nedoglednoj daljini pokrenula i digla s najvećih dubina cijelog moga bića? Ne znam. Sad više ništa ne osjećam; zaustavila se, a možda i opet pala u dubine; tko zna, da li će se ikad opet uzdići iz svoga mraka? Deset puta moram iznova otpočinjati i sagibati se nad nju. A svaki me puta kukavičluk, koji nas odvraća od svakog teškog nastojanja, od svakog važnog djela, nagovara, da se svega okanim, da popijem svoj čaj i da mislim naprosto na svoje današnje brige, na svoje sutrašnje želje, koje se bez napora i lako daju prežvakavati.

I tad mi odjednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madelaine, koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro (toga dana naime nisam izlazio sve do početka mise) davala tetka Léonie, kad bih došao u njezinu sobu, da je pozdravim; namočila bi ga u običan ili lipov čaj, i tada mi ga dala. Izgled male madelaine nije me ničega sjetio, sve dok je nisam okusio; možda zato, što sam ih odonda često viđao na slastičarskim policama, ali ih nisam jeo, pa je njihova slika napustila one combrayske dane te se vezala uz druge, novije; možda zato, što više ništa od tih napuštenih uspomena, koje su tako dugo ostale izvan moga sjećanja, nije živjelo, i sve se raspalo; njihovi su oblici (pa i oblik one male slastičarske, pod onim strogim i bogobojaznim naborima tako tuste i čulne školjkice) propali, ili su bili samo uspavani, pa su izgubili ekspanzivnu snagu, koja bi im omogućila da dopru do svijesti. Ali kad od neke davne prošlosti, poslije smrti bića, poslije razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su tvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, u sebi čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

I čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madelaine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Léonie (tada još doduše nisam znao razlog, zbog koga me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to otkriće morao odgoditi za mnogo poslije), odmah se pojavi i stara, siva kuća na ulicu, u kojoj je bila njezina soba, pa se kao kazališni dekor pridruži malom paviljonu, koji je gledao na vrt, a koji su na njezinoj stražnjoj strani nadogradili za moje roditelje (i baš to je bio onaj krnji komad, koji sam dosad jedini vidio); a s kućom se pojavi i grad. Trg, kamo su me slali prije ručka, ulice, kojima sam trčao od jutra do večeri, po svakom vremenu, i šetnje, na koje smo odlazili, kad je bilo lijepo vrijeme. I kao što se dešava u onoj igri, kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće dotad bezlična papira, koji se, tek što je umočen, isteže, savija, bojadiše, diferencira, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe, koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našega vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje čaše čaja.

 

Marsel Prust

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mala Madelaine [Tema: Prust]

by admin time to read: 6 min
0