Mali brav

| September 20, 2018 | 0 Comments

„Ljudi koji glasaju za lažove, lopove, prevarante i kriminalce koji po dolasku na vlast opljačkaju i unište državu, nisu njihove žrtve, nego njihovi saučesnici”. (Džordž Orvel)

Ima i onaj mali mrav, poznati super-heroj iz brdsko-erotskih pjesama, ali on, iako je mali, nema ništa s ovim iz naslova. Mali mrav, opet, i nije neka politička ličnost, već je čuveni istraživač najljepše i najuzbudljivije geografije, makar kad je muški rod u pitanju. Sjetimo se samo: mali mrav, mali mrav, u njedrima nest‘o…da se zaustavim na vrijeme, inače napuštamo teren politikologije i sociopsihologije sa natruhama psihopatologije i biheviorizma i survavamo se u magične erotomanske bezdane…
Mali brav je, da se naslutiti, više prilagođen autohtonoj, što će reći montenegrinskoj, a vaistinu i serbskoj vrsti homopolitikusa, dakle neka je vrsta čeljadeta na kojem počiva naš politički sistem. Kad kažem naš, mislim na jedinstveni serbski politički prostor u šta ubrajam neizostavne krajeve trenutno smućenog i smušenog montenegrinskog naprednog i euroatlantskog tamnog vilajeta. Umalo ne rekoh: izostaviti Čarnu Goru iz bilo koje vrste pričalaštva o sveukupnom Srpstvu bilo bi kao ćevapčićima oduzeti luk ili dobroj ribi sa gradelah zamamne gutljaje dobroga vina. Jedno bez drugoga ne ide makar kad je u pitanju historijska iliti povijesna vrsta kulinarstva u našem propućkanom karakazanu sa kojega se svi, htjeli to ili ne, zalažemo od rođenja pa do…no nećemo o ozbiljnim temama i o teološkim mantrama i matracima…
Mali brav kao osnov i aksiom naše političko-patološke stvarnosti je neko ko održava postojeće neodrživo političko-patološko stanje koje u svojoj neodrživosti decenijama unazad traje, a postoje i ozbiljne naznake da će još toliko i potrajati. S obzirom na to da je mali brav na dnu ili na početku svake priče, da se naslutiti kakvi su oni koje pomenuti mali brav održava na čelu ovog i ovakvog sistema. Zapravo, koliko veliki mogu biti glavni akteri naših bravljih priča. No, o glavnim i velikim, ovoga puta nećemo. Tema su, ipak, mali bravi bez kojih bi sve ovo što nas je snašlo bilo potpuno nezamislivo…
Mali brav se rodi kao mali, što je, gle čuda, prirodna i logična okolnost. Međutim, mali brav vremenom ne postaje veliki, ali ne prestaje ni da bude ono što jeste: dakle, najobičniji brav. To najobičniji brav ne lišava ga prava da shodno svojoj mudrosti i svojim biološkim potrebama s punim bravljim pravom kreira politički sistem u kojem obitava. Dakle, mali brav nikako nije autsajder već kreator postojećeg sistema i njemu je manje-više sve prilagođeno. Mali je jer ima male potrebe, a zašto je brav, pitajte one koji su ga odmalena tome učili. Budi mali i neprimjetan i prilagođavaj velike i primjetne svojoj bravljoj pameti. Otprilike tako. Ili, prilagođeno bravljoj metodologiji: strpljen, spašen. Samo strpljivo, do novih bravljih pobjeda…
Mali brav, kao svako slično političko živinče, traži sebe u svijetu, kad već svijet ne može da pronađe u sebi. Odmah po rođenju su ga naučili da nikada ne reskira jer jedino tako može da profitira. Profit mu je mali, i nadasve bravlji, ali njemu više i ne treba, jer su ga naučili da treba biti skroman i poslušan, pravi-pravcati bravlji vojnik. Mali brav je uvijek na strani pobjednika jer su i pobjednici na njegovoj strani. On dobro zna da je politička zakonitost u davanju i uzimanju i zbog toga daje malo da bi uzeo malo. Njegov bravlji glas sam po sebi ne vrijedi mnogo, ali vrijedi tačno onoliko koliko mu je dovoljno. Svijet dovoljnosti i samodovoljnosti je njegov ideal. Ne treba mi mnogo. Neću dobiti mnogo, ali nikada i nikome neću dati mnogo. Dovoljno je da zaključimo da mali brav nikada i nije spoznao ljubav, koja je sva u pretjerivanjima, ali je zauvijek spoznao sudbonosnu i bespogovornu bravlju lojalnost, koja je sva u podaništvu. Ljubav, naučen je da razmišlja mali brav, nikome ne donosi dobro. Podaništvo, zaključuje mali brav, uvijek donosi izvjestan slatki kapitalčić-zalogajčić…
Omiljena poslovica malog brava, koju su mu usadili u malu bravlju glavu još u adolescentnom bravljem dobu je: Ne može šut sa rogatim. Mali brav zna da su rogovi primjereniji nekim većim i važnijim glavama i da je njegova šuta sudbina zapravo pravi-pravcati blagoslov za njegov bravlji usud. Ako nešto ne može, znači ne treba ni pokušavati, jer svaki pokušaj donosi nesrećnu sudbinu svim šutavcima na ovome svijetu… tom istinom se hrani mali brav u trenucima bravlje meditacije…
Iako je mali, brav zna ponešto i o bijelim vranama, pa kako onda ne bi znao sve i o crnim ovcama o kojima se krišom priča na zatvorenim bravljim sastancima. Bolje mi je da ostanem mali, mislucka mali brav, nego da porastem. Ako ostanem mali neće mi ništa usfaliti jer su mi i potrebice malecne. Ako bih, kojim nesrećnim slučajem porastao, svega će mi biti malo, a naročito slobode, pravde i istine. A to nije nešto što treba srećnom malom bravu…
I tako, mali brav, uživa u svom malom bravljem stadu potpuno siguran da nikada neće porasti i da treba uvijek ići za čobanima koji mu uvijek daju malo, ali sasvim dovoljno…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Mali brav

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0