Mario Vargas Ljosa – govor prilikom primanja Nobelove nagrade [Tema: Nobelovci]

| February 22, 2016 | 0 Comments

vargas_llosa_mario_literature_0

 

Naučio sam da čitam kada sam imao pet godina. To je najznačajnija stvar koja mi se u životu desila. Bezmalo sedamdeset godina kasnije jasno se sjećam kako je ta magija, prenošenje reči iz knjige u slike, obogatilo moj život, probijajući granice vremena i prostora i omogućivši mi da putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispod mora, da se borim s d’Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki koje ugrožavaju kraljicu u vremenima smutljivca Rišeljea, ili da se vučem po mračnim ulicama Pariza, pretvoren u Žana Valžana, s gotovo beživotnim Marijusovim tijelom na leđima.
Čitanje je pretvaralo san u život i život u san, i meni, tada još dječaku, približavalo književni univerzum. Majka mi je pričala da su prve stvari koje sam napisao bile nastavci priča koje sam čitao jer mi je bilo žao da se završe ili sam želio da im izmijenim kraj. I možda sam upravo to radio cijelog života, a da nisam ni znao: produžavao u vremenu, dok sam rastao, sazrijevao i stario, priče koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuđenjem i avanturama.

Volio bih da je moja majka sada ovdje, žena koja je do suza bila dirnuta dok je čitala pjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa svojim velikim nosom i sjajnom ćelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i čika Lucho, koji me je tako zdušno hrabrio da se predam i dušom i tijelom pisanju, uprkos tome što je književnost u to vrijeme i na tom mjestu bijedno nagrađivala svoje poklonike. Kroz cijeli život sam imao takve ljude pored sebe, ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao. Zahvaljujući njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i nešto sreće, mogao sam posvetiti većinu svog vremena strasti, poroku, čudu pisanja, stvarajući paralelni život u kojem možemo naći utočište od nevolje, život koji nevjerovatne stvari čini prirodnim, a prirodne nevjerovatnim, koji uređuje haos, uljepšava ružnoću, ovjekovječuje trenutak, i pretvara smrt u prolazni spektakl.

Nije bilo lako pisati priče. Pretvorene u riječi, ideje i slike bi izblijedjele. Kako ih oživjeti? Srećom, imao sam učitelje od kojih sam mogao učiti i čiji primjer sam mogao slijediti. Flober me je učio da je talenat nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner, da forma – pisanje i struktura – izdiže ili uništava temu. Martorel, Servantes, Dikens, Balzak, Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako važni za jedan roman koliko i stilska vještina i narativna strategija. Sartr, da su riječi djela, da roman, drama, ili esej koji se bave sadašnjim trenutkom i boljim opcijama mogu izmijeniti tok istorije. Kami i Orvel, da je književnost bez morala nehumana, a Malro da su herojstvo i epovi mogući danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade i Odiseje.

Kada bih u ovom govoru htio pomenuti sve pisce kojima dugujem nešto, ili nešto više, njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih bezbroj. Pored toga što su mi otkrili tajne pripovjedačkog zanata, obavezali su me da istražim bezdane dubine čovječanstva, da se divim herojskim djelima, i da se zgrozim nad divljaštvom. Oni su mi bili najodaniji prijetelji, koji su udahnuli život u moj poziv i u čijim sam knjigama otkrio da postoji nada čak i u najgorim okolnostima, da je život vrijedan trudan ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog toga što bez života ne bismo mogli čitati ili smišljati priče.

Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo solipstistički luksuz u zemljama kao što je moja, gdje je bilo malo čitalaca, a toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni, toliko nepravde, i gdje je kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, međutim, nikada nisu utišale moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati čak i tokom perioda kada je zarađivanje za život oduzimalo većinu mog vremena. Vjerujem da sam učinio pravu stvar, jer ako je, da bi književnost cvjetala, prvo neophodno da društvo dostigne visoku kulturu, slobodu, prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni postojala. Ali zahvaljujući književnosti, svijesti koju ona oblikuje, željama i čežnjama koje ona inspiriše, i našem razočarenju u realnost kada se vratimo sa putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutna od vremena kada su pripovjedači tek počinjali da humanizuju život svojim pričama. Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, čitanje je protest protiv manjkavosti života. Kada u fikciji tražimo ono što nam nedostaje u životu, mi govorimo, bez potrebe da to kažemo ili čak da toga budemo svjesni, da život takav kakav jeste ne gasi našu žeđ za apsolutnim – temeljem svega što nas čini ljudima – i da treba da bude bolji. Mi izmišljamo fikcije kako bi na neki način živjeli mnogim životima kojima bismo željeli da živimo kada jedva da na raspolaganju imamo i ovaj jedan.

Bez fikcije, bili bismo manje svjesni značaja slobode da bi se moglo živjeti, pakla u koji se život pretvara kada ga gazi tiranin, ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju u to da nas književnost ne samo uranja u san o ljepoti i sreći već nam ukazuje na svaku vrstu represije, zapitaju zašto se svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana od kolijevke do groba toliko plaše književnosti da uspostavljaju sisteme cenzure kako bi je kontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to čine jer znaju koliki je rizik dozvoliti mašti da slobodno luta u knjigama, znaju kako fikcija može biti subverzivna kada čitalac poredi slobodu koja je čini mogućom i koja se u njoj uživa sa zatajom i strahom koji vrebaju u stvarnom životu. Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše napravljen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice. Ova činjenica, ako pusti klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, čini građane težim za manipulisanje, manje spremnim da prihvate laži isljednika i tamničara koji bi htjeli da ih natjeraju da vjeruju da iza rešetaka vode sigurnije i bolje živote.

Dobra književnost gradi mostove među različitim ljudima, i omogućavajući nam da uživamo, patimo ili budemo izneneđeni, ujedinjuje nas pod jezicima, uvjerenjima, navikama, običajima i predrasudama koje nas razdvajaju. Kada veliki bijeli kit povuče kapetana Ahaba u more, srca čitalaca osjete strah na potpuno isti način u Tokiju, Limi, ili Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kada se Žilijen Sorel popne na vješala, drhtaj jednako prožme čitaoca koji vjeruje u Budu, Konfučija, Hrista, Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ili bombachas. Književnost stvara bratstvo među različitim ljudima i ruši brane koje su među muškarcima i ženama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.

Pošto svaki period ima svoje strahote, naše doba je doba fanatika, terorista samoubica, drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem zaslužuje raj, da krv nevinih pere kolektivne uvrede, ispravlja nepravde, i nameće istinu umjesto pogrešnih uvjerenja. Svaki dan, širom svijeta, nebrojene žrtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sa padom totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati zajednički život, mir, pluralizam, i ljudska prava  i da će svijet ostaviti u prošlosti holokauste, genocide, invazije, i ratove za istrebljenje. Ništa od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizma cvjetaju, vođeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ne možemo previdjeti činjenicu da bilo koja šačica zaluđenih osvetnika može jednog dana izazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemogućiti, suprotstaviti im se i poraziti ih. Njih nema mnogo, iako njihovi zločini gromoglasno odjekuju širom planete i noćne more koje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo dozvoliti da nas zastraše oni koji žele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali tokom duge istorije civilizacije. Hajde da branimo liberalnu demokratiju koja, sa svim svojim ograničenjima, i dalje znači politički pluralizam, koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvažavanje kritike, legalnost, slobodne izbore, smjenu vlasti, sve što nas je izvlačilo iz divljaštva i vodilo nas bliže – iako to nikad nećemo dostići – lijepom, savršenom životu koji je izumila književnost, onom koji možemo zaslužiti samo tako što ćemo ga izmisliti, napisati ili pročitati. Suprotstavljajući se krvožednim fanaticima mi branimo naše pravo da sanjamo i da ostvarimo naše snove.

U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio marksista i vjerovao sam da bi socijalizam bio lijek za eksploataciju i socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraženiji u mojoj zemlji, Latinskoj Americi, i u ostalim zemljama Trećeg svijeta. Moje razočarenje u etatizam i kolektivizam i moje preobraćenje u demokratu i liberala – što nastojim biti – je bilo dugo i teško i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput pretvaranja kubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastičan, u autoritarni vertikalni model Sovjetskog Saveza; svjedočenja disidenata koji su uspjeli da se provuku kroz ograde od bodljikave žice i pobjegnu iz gulaga; invazije na Čehoslovačku od strane nacija Varšavskog pakta; i zbog mislilaca poput Rejmonda Arona, Žan Fransoa Revela, Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture i otvorenih društava. Ovi učitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada se činilo da je inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla činima sovjetskog socijalizma ili, još gore, krvavom vještičjem piru kineske kulturne revolucije.

Kao dječak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam, očaran francuskom književnošću, vjerovao da bi mi, da živim tamo i udišem vazduh koji su udisali Balzak, Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da postanem pravi pisac, i da ću ako ne napustim Peru biti kvazi-pisac koji piše samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujem Francuskoj i njenoj kulturi nezaboravne lekcije, na primjer da je književnost poziv isto koliko i disciplina, rad i upornost. Tamo sam živio dok su Sartr i Kami još bili živi i pisali, u vrijeme Joneska, Beketa, otkrića Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana, pozorišta National Populaire Žana Vilara i Odéon Žan-Lui Baroa, Nouvelle Vague i Nouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, André Malroa, i onog što je možda bilo najveći pozorišni spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija i olimpijskih gromova Generala de Gola. Ali možda sam najzahvalniji Francuskoj na otkriću Latinske Amerike. Tamo sam naučio da je Peru dio široke zajednice ujedinjene istorijom, geografijom, društvenim i političkim problemima, specifičnim načinom života, i prelijepim jezikom kojim se govori i piše. I upravo tih godina je proizvodio novu, snažnu književnost. Tamo sam čitao Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, Kabrera Infantea, Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge čija djela su revolucionalizovala narativu na španskom jeziku, i zahvaljujući kojima su Evropa i dobar dio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent prevrata, operetskih despota, bradatih gerila, mambe i ča-ča-ča već i ideja, umjetničkih formi i literarnih fantazija koje su nadilazile specifičnosti i govorile univerzalnim jezikom.

Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i grešaka, Latinska Amerika je napredovala iako je, kao što je César Vallejo rekao u svojoj pjesmi, Hay, hermanos, muchísimo que hacer [Braćo, još uvijek ima puno da se radi]. Imamo manje manje diktatorskih režima nego ranije, samo Kuba i njen imenovani nasljednik, Venecuela, i neke pseudo populističke demokratije kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugim dijelovima kontinenta demokratija funkcioniše, podržana širokim narodnim konsenzusom, i po prvi put u našoj istoriji, kao u Brazilu, Čileu, Urugvaju, Peruu, Kolumbiji i Dominikanskoj Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi, imamo i desnicu i ljevicu koje poštuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti. To je ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloćudnom korupcijom i nastavi integraciju sa svijetom, Latinska Amerika će konačno prestati biti kontinent budućnosti i postaće kontinent sadašnjosti.
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje drugo. U svim mjestima u kojima sam živio, u Parizu, Londonu, Barseloni, Madridu, Berlinu, Vašingtonu, Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici, osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek bih našao kutak gdje sam mogao živjeti u miru, raditi, učiti, gajiti snove, i nalaziti prijetelje, dobre knjige za čitanje i teme za pisanje. Ne čini mi se da sam time što sam nehotice postao građanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer da je tako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne bi se uvijek javljalo u mojim pričama čak i kada se čini da su se one desile daleko od Perua. Upravo suprotno, ja vjerujem da je to što sam tako dugo živio van zemlje u kojoj sam rođen učvrstilo tu vezu, dodajući joj lucidniju perspektivu, i nostalgiju koja može razlučiti između bitnog i nebitnog i koja održava sjećanja živim. Ljubav prema zemlji gdje si rođen ne smije biti obavezna, već kao i svaka druga ljubav mora biti spontan čin srca, kao onaj koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.

Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu rođen, odrastao, tu sam formiran i doživio iskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju ličnost i moj poziv, i tamo sam volio, mrzio, uživao, patio i sanjao. Ono što se tamo desi više me pogađa, pokreće i frustrira nego nešto što se desi bilo gdje drugo. Ja to nisam želio ili nametnuo sebi; to je jednostavno tako. Neki sunarodnici su me optužili da sam izdajnik i zamalo sam izgubio državljanstvo kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog režima, tražio od demokratskih vlada svijeta da kazne režim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao što sam uvijek činio sa diktatorskim režimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinočeu, Fidelu Castru, Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Južnoj Africi, uniformisanim satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to učinio sutra kada bi – neka sudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole – Peru opet bio žrtva prevrata koji bi poništio našu krhku demokratiju. To nije bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeđenog čovjeka, kako su neka piskarala napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastite nebitnosti. Taj čin je bio u skladu sa mojim ubjeđenjem da diktatorski režim predstavlja apsolutno zlo za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo da zarastu, da truje budućnost nacije, i stvara štetne navike koje traju generacijama i odlažu demokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv diktatorskih režima mora boriti bez oklijevanja, svim raspoloživim sredstvima, uključujući ekonomske sankcije. Tužno je što demokratske vlade, umjesto da budu primjer tako što će se boriti za zajednički cilj sa onima koji se hrabro suprotstavljaju diktatorskom režimu koji trpe, često stanu ne na njihovu stranu, već na stranu njihovih mučiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za svoju slobodu, se takođe bore za našu.

Moj sunarodnik, José María Arguedas, nazvao je Peru zemljom “svake krvi”. Ne vjerujem da ga ni jedna formula bolje definiše: to smo mi i to je ono što svi Peruanci nose u sebi, sviđalo nam se to ili ne: ukupnost tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proističe iz naše četiri ključne tačke. Ponosan sam što se osjećam nasljednikom prehispanskih kultura koje su proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku  ili keramiku Inka koja je izložena u najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Maču Piču, Gran Chimú, Chan Chan, Kuelap, Sipán, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i Španaca koji su, u svojim vrećama za sedlom, mačevima i konjima, donijeli u Peru Grčku, Rim, judeohrišćansku tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Góngora, i grubi jezik Kastilje zaslađen Andima. A sa Španijom je došla Afrika sa svojom snagom, svojom muzikom, i živom maštom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo malo istražimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom. Kakva izvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!

Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva osvajanja, naravno, i to treba kritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo zaboraviti da su oni koji su počinili pljačku i zločine bili, najvećim dijelom, naši pradjedovi i čukundjedovi, Španci koji su došli u Ameriku i usvojili američki način života, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takva kritika, da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost od Španije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivšim kolonijama, umjesto da oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili su da ih eksploatišu sa jednakom pohlepom i okrutnošću kao i osvajači i, u nekim zemljama, da ih uništavaju i istrebljuju. Hajde da to kažemo sasvim jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnog stanovništva je bila isključivo naša odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i dalje neriješeno pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu bruku i sramotu.

Ja volim Španiju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik koliko i moja zahvalnost. Da nije Španije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum ili postao poznat pisac i možda bih, kao toliko nesretnih kolega pisaca, lutao u limbu pisaca bez sreće, izdavača, nagrada ili čitalaca, koje će – slabe li utjehe – jednog dana možda otkriti budući naraštaji. Sve moje knjige su objavljene u Španiji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao što su Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushićeni što moje priče imaju čitaoce. Španija mi je dodijelila drugo državljanstvo kada samo umalo izgubio svoje. Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost između toga što sam Peruanac i što imam španski pasoš, jer sam uvijek osjećao da su Španija i Peru dvije strane istog novčića, ne samo u mojoj malenkosti već u esencijalnim stvarima kao što su istorija, jezik i kultura.

Od svih godina koje sam proživio na španskom tlu, kao najbrilijantnijih se sjećam onih pet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih sedamdesetih. Frankov diktatorski režim je još uvijek bio na vlasti, ali tada je već bio na izmaku, a naročito na polju kulture, nemoćan da održi raniju kontrolu. Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe koje cenzori nisu mogli zakrpiti, i kroz koje je špansko društvo apsorbovalo nove ideje, knjige, struje misli, i umjetničke vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Ni jedan grad nije bolje iskoristio taj početak otvaranja ili doživio slično uzbuđenje na svim poljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je postala glavni grad kulture Španije, mjesto u kojem ste morali biti da biste udahnuli iščekivanje dolazeće slobode. I, na neki način, ona je takođe bila glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog broja slikara, pisaca, izdavača i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili u Barselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako si želio da budeš pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u naše vrijeme. Za mene su to bile nezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i plodnog intelektualnog rada. Kao prije toga Pariz, Barselona je postala Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni grad gdje je bilo stimulativno živjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena građanskog rata, španski i latinoamerički pisci miješali i bratimili, priznajući jedni druge kao posjednike iste tradicije, ujedinjene u zajedničkom poduhvatu i neminovnosti: kraj diktatorskog režima je bio izvjestan, a u demokratskoj Španiji, kultura će biti glavni protagonist.

Iako se sve nije baš tako odigralo, španski prelaz sa diktatorskog režima na demokratiju je jedna od najboljih priča modernog doba, primjer kako se, kada prevlada razum, a politički protivnici ostave po strani sektarijanizam radi opšteg dobra, mogu desiti čudesne stvari kao u romanima magičnog realizma. Španski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, od nerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakterističnih za privredu trećeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i njeno usvajanje u svega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo cijeli svijet i ubrzalo modernizaciju Španije. Bilo je dirljivo i poučno za mene što sam ovo iskusio iz blizine, ponekad i iznutra. Žarko sam se nadao da nacionalizam, neizlječiva bolest modernog svijeta i Španije takođe, neće upropastiti ovu sretnu priču.

Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju – ili, bolje rečeno, religiju koja je kratkovida, isključiva, koja skraćuje intelektualni horizont i gaji u svojim njedrima etničke i rasističke predrasude, jer slučajnu okolnost mjesta rođenja pretvara u najvišu vrijednost, u moralnu i ontološku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedan od uzroka najgorih krvoprolića u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i sadašnjeg prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Ništa kao nacionalizam nije toliko doprinijelo balkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u bes¬mislenim sukobima i sporovima te rasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oružja umjesto da se grade škole, biblioteke i bolnice.

No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i njihovo odbacivanje “drugog”, što uvijek sije nasilje, sa patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji u kojoj smo se rodili, gdje su živjeli naši preci i gdje su se začeli naši snovi, gdje su nam pejzaži poznati, sa dragim bićima i događajima koji su postali važne uspomene i naši štitovi protiv samoće. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojima simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše sjećanje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da, bez obzira gdje se nalazili, uvijek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.

Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam rođen, ali u kojem nikad nisam živio, koji sam upoznao kroz sjećanja i čežnje moje majke, djeda i bake, ujaka i tetki, jer je moja cijelo porodično pleme, kao što Arequepeños imaju običaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sa sobom u svojim seobama. To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebe na svijet već ih parovi prave čineći nečuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademija San Miguel i pozorište Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam napisao izvedeno na sceni. To je čošak ulica Diego Ferré i Colón, u naselju Miraflores u Limi – koje smo zvali “sretno naselje” – gdje sam iz bermuda prešao u dugačke pantalone, zapalio svoju prvu cigaretu, naučio plesati, zaljubio se i otvorio svoje srce djevojkama. To su prašnjave, pulsirajuće prostorije redakcije novina La Crónica, gdje sam se, sa šesnaest godina, počeo baviti novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno sa književnošću, bavio gotovo cijeli život i koji je, kao i knjige, učinio da proživim više, da upoznam svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva društva, odlične ljude, dobre, loše i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje sam saznao da Peru nije malo utvrđenje srednje klase gdje sam do tada živio, ograđen i zaštićen, već velika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana svim vrstama socijalnih oluja. To su podzemne ćelije Cahuide gdje smo, sa šačicom San Marcos studenata, pripremali svjetsku revoluciju. Peru su i moji prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo tri godine, usred bombardovanja, zamračenja, i terorističkih ubistava, radili na odbrani demokratije i kulture slobode.

Peru je Patricia, moja rođaka prćastog nosa i čvrstog karaktera kojom sam bio dovoljno sretan da se oženim prije četrdeset pet godina i koja još uvijek trpi manije, nervoze i napade bijesa koji mi pomažu da pišem. Bez nje bi moj život davno nestao u turbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo, Morgana i šestoro unučadi koji produžuju naše postojanje i unose radost u njega ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rješava probleme, upravlja budžetom, unosi red u haos, drži podalje novinare i nametljivce, brani moje vrijeme, odlučuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i toliko je velikodušna da čak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje najveći kompliment: “Mario, jedino u čemu si dobar je pisanje.”

Da se vratimo književnosti. Raj djetinjstva nije književni mit za mene već stvarnost koju sam doživio i uživao u velikoj porodičnoj kući sa tri dvorišta u Cochabamba, gdje sam se sa rođacima i školskim prijateljima igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepi miševi gnijezdili na tavanu, nečujne sjenke koje su punile zvjezdane noći te vrele zemlje misterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila, nešto šarmantno za šta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, nećak, sin bez oca, jer je moj otac umro i otišao u raj. On je bio je visok, zgodan muškarac u uniformi mornarice čija je fotografija krasila moj noćni ormarić, kojoj sam se molio i koju sam ljubio prije odlaska na spavanje. Jednog jutra u Piuranu – mislim da se još nisam oporavio od toga – majka mi je otkrila da je taj gospodin zapravo živ. I da ćemo baš tog dana ići da živimo s njim u Limu. Imao sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam dječju nevinost i otkrio usamljenost, autoritet, život odraslih, i strah. Spas sam nalazio u čitanju, čitanju dobrih knjiga, bježanju u svijet gdje je život bio slavan, intenzivan, avantura za avanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan i sretan. I u pisanju, potajnom, kao neko ko se predaje groznom poroku, zabranjenoj strasti. Književnost je prestala biti igra. Postala je način da se oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnošljivog, razlog da živim. Od tada, kad god se osjećam obeshrabreno ili potišteno, na rubu očaja, predavanje dušom i tijelom svom pripovjedačkom radu predstavlja svjetlo na kraju tunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.

Iako je pisanje veoma težak i mukotrpan posao, i mada kao svaki pisac ponekad osjećam blokadu, sušnu sezonu mašte, ništa nije toliko doprinijelo da uživam u životu kao mjeseci i godine provedeni na pisanju priče, od nesigurnih početaka, slike sačuvane u sjećanju, doživljenog iskustva koje postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne u projekat i odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokuša pretvoriti u priču. “Pisanje je način života,” kazao je Flober. Jeste, apsolutno, način života sa iluzijama i radošću i vatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim riječima dok ih ne savladaš, istraživanje širokog svijeta, kao lovac koji traga za željenim plijenom kako bi nahranio embrionsku fikciju i utažio nezasiti apetit svake priče koja kako raste želi da proguta svaku drugu priču. Kada roman dobije oblik i počne da živi vlastitim životom, sa likovima koji se kreću, čine, osjećaju i zahtijevaju poštovanje i uvažavanje, kojima više nije moguće proizvoljno nametati ponašanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez da ih ubijete, bez da priča izgubi moć da ubijedi – to je iskustvo koje me i dalje očarava kao i prvi put, potpuno i vrtoglavo kao vođenje ljubavi sa ženom koju volite danima, sedmicama, mjesecima, bez prestanka.

Kada govorimo o fikciji, dosta sam pričao o romanu a veoma malo o pozorištu, drugoj najistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno. Pozorište je bilo moja prva ljubav, od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt trgovačkog putnika, Artura Milera, u pozorištu Segura u Limi, predstavu koja me fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Da je tada postojala pozorišna scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a ne romanopisac. Nije je bilo, i zbog toga sam se više okrenuo pripovijedanju. Ali moja ljubav prema pozorištu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupčana pod sjenkom romana, kao iskušenje i nostalgija, naročito kad god bih pogledao neku sjajnu predstavu. Kasnih sedamdesetih, život stogodišnjakinje, pra-tetke Mamaé, koja je u svojim zadnjim danima odbacila stvarnost koja ju je okruživala kako bi našla utočište u sjećanju i fikciji, inspirisao je priču. I osjećao sam, proročanski, da je to priča za pozorište, da bi samo na sceni ona mogla dobiti životnost i raskoš uspješne fikcije. Napisao sam je sa nesigurnim uzbuđenjem početnika i toliko sam uživao gledajući je na sceni sa Normom Aleandro u glavnoj ulozi da sam se od tada, između romana i eseja, nekoliko puta vraćao drami. I moram dodati, nikada nisam pomišljao da ću se sa sedamdeset godina popeti (ili bolje rečeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura mi je omogućila da po prvi put na svojoj koži iskusim kako je čudesno za nekoga ko je proveo život pišući fikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mašte, da proživi fikciju pred publikom. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti dragim prijateljima režiseru Joan Ollé i glumici Aitana Sánchez Gijón, što su me ohrabili da podijelim sa njima to fantastično iskustvo (uprkos panici koja ga je pratila).

Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumijemo, da se orijentišemo u lavirintu u kom se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spasava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo, barem djelimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi, naročito nas koji gajimo više sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svoju zbunjenost pred temama kao što su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe, duša, smisao ili besmisao istorije, ono što je iznad i izvan racionalnog saznanja.

Oduvijek sam fasciniran zamišljao neizvjesne okolnosti u kojima su naši preci – koji su se još uvijek jedva razlikovali od životinja, jezik koji im je omogućavao da komuniciraju jedni sa drugima tek rođen – u pećinama, oko vatre, u noćima punim prijetećih opasnosti od munja, gromova, urličućih zvijeri, počeli da izmišljaju i pripovijedaju priče. To je bio ključni trenutak u našoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja zaokupljenih glasom i maštom pripovjedača, počela je civilizacija, dugi put koji će nas postepeno humanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog pojedinca, da ga odvojimo od plemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon, slobodu i da istražimo najskrivenije kutke prirode, ljudskog tijela, svemira, da putujemo do zvijezda. Te priče, basne, mitovi, legende koje su odzvanjale po prvi put kao nova muzika pred slušaocima koji su se plašili misterija i opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijeteće, mora da su predstavljale trenutke opuštanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu, za koje je postojati značilo jesti, nalaziti sklonište od nepogoda, ubijati i množiti se. Od vremena kada su počeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove, podstaknute od strane pripovjedača, prestali su da budu vezani za pokretnu traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihov život je postao san, zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se iz zatočeništva i promijeniti i poboljšati, borba da se zadovolje želje i ambicije koje su pokretale zamišljene živote u njima, i znatiželja da se riješe misterije koje su ispunjavale njihovo okruženje.

Ovaj neprekidni proces je obogaćen kada je izumljeno pismo i kada su se priče mogle ne samo slušati, već i čitati, dobijajući trajnost koju im književnost podaruje. Zbog toga se ovo mora neprekidno ponavljati dok nove generacije ne budu ubijeđene u to: fikcija je više od zabave, više od intelektualne vježbe koja oštri senzibilitet i budi kritički duh. To je apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajući i čuvajući u nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljaštvu izolovanosti i da se život ne svede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali ignorišu ono što okružuje te stvari, što im prethodi ili nakon njih slijedi. Tako da nam se ne desi da mi postanemo sluge i robovi mašina koje smo izumili da nama služe. I pošto bi svijet bez književnosti bio svijet bez želja ili ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono što ljude zaista čini ljudima: sposobnost da izađemo iz sebe i uđemo u drugog, u druge, izvajane glinom naših snova.

Od pećine do nebodera, od štapa do oružja masovnog razaranja, od tautološkog života u plemenu do ere globalizacije, književne fikcije su uvećale ljudska iskustva, sprečavajući nas da utonemo u letargiju, u samoživost, u rezignaciju.

Ništa nije unijelo toliko nemira i pokrenulo našu maštu i naše želje kao izmišljeni život koji, zahvaljujući književnosti, dodajemo ovom koji imamo, tako da možemo biti protagonisti velikih avantura, velikih strasti koje nam stvarni život nikada neće dati. Laži književnosti postaju istine preko nas, čitalaca, transformisanih, zaraženih čežnjom i, krivicom fikcije, vječno propituju osrednju stvarnost. Čarolija, kada nam književnost nudi nadu da ćemo imati ono što nemamo, pristajući na tu nemoguću egzistenciju gdje kao paganski bogovi osjećamo smrtnost i vječnost u isto vrijeme, što u naš duh unosi nekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela smanjenju nasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju. Jer naša priča će, srećom, uvijek biti nedovršena. Zbog toga moramo nastaviti da sanjamo, čitamo i pišemo, jer je to najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim.

Štokholm, 7. decembar, 2010. godine

Kompletan govor Maria Vargasa Ljose prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić

http://www.6yka.com/novost/7784/mario-vargas-ljosa-govor-na-dobijanju-nobela

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mario Vargas Ljosa – govor prilikom primanja Nobelove nagrade [Tema: Nobelovci]

by admin time to read: 24 min
0