Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman [Tema: Čehov]

| October 4, 2017 | 0 Comments

Paviljon br. 6 (6)

XVI

Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka, upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Andrej Jefimič se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman.

  • O, danas vam je, dragi moj – počeo je Mihail Averjanič – boja lica mnogo bolja nego jučer. Pa vi ste junačina! Bogami, prava junačina!

  • Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega – otegnuo je Hobotov zijevajući. – Vjerujem, i vama je već dosadila ta gnjavaža.

  • Pa i ozdravićemo! – veselo je dobacio Mihail Averjanič. – Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to!

  • Stotinu ili ne stotinu, ali svakako još dvadeset – tješio ga je Hobotov.

  • Ništa, ništa, kolega, nemojte da padate duhom… Nemojte da sumnjate…

  • Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! – zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu.

  • Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti – hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lako se može desiti da i na svadbi zapjevamo.

Mihail Averjanič lukavo namignu.

  • Oženićemo mi vas, prijane dragi… oženićemo…

Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši, i srce strašno poče da lupa.

  • To je vulgarno! – reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru. – Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. – Ostavite me! – prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom.

  • Napolje! Obojica napolje, obojica!

Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno, a onda uplašeno.

  • Gubite se obojica! – derao se Andrej Jefimič. – Tupoglavci! Glupani!
  • Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost!

Pogledajući zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. Andrej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima, i bočica se u paramparčad razbi o prag.

  • Tornjajte se do vraga! – doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. – Do vraga!

Kada se oslobodio svojih gostiju, tresući se kao u groznici, Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: – Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič, vjerovatno, strašno stidi, da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu noć nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otišao je na poštu i izvinio se upravniku.

  • Nećemo spominjati to što se dogodilo – uzdahnuvši, rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. – Ko staro spomene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! – najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. – Daj stolicu! A ti pričekaj! – doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala preporučeno pismo.

  • Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati – nastavi on nježno, obraćajući se Andreju Jefimiču.

  • Najljepše vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena, a onda reče:

  • Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Vaš jučerašnji napad uplašio je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost – poče šapatom Mihail Averjanič – vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća, prljavština, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za liječenje… Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu, i njegu i liječenje. Jevgenij Fjodorič, iako je moveton (neodgojen, franc. – mauvais ton), on je potkovan stručnjak, i na njega se čovjek može potpuno osloniti. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.

Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama, koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte.

  • Poštovani prijatelju, ne vjerujte! – on poče šapatom stavivši ruku na srce. – Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka, pa i taj je luđak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman.

  • Idite u bolnicu, dragi moj.

  • Potpuno mi je svejedno, ako hoćete, i u jamu.

  • Dajte mi riječ, prijatelju moj, da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.

  • Pa izvolite, dajem riječ. Ali, ponavljam, poštovani prijatelju, ja sam zapao u začaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja, vodi samo jednom – mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim.

  • Prijatelju moj, vi ćete ozdraviti.

  • Zašto da o tome govorimo? – reče Andrej Jefimič razdraženo. – Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam. Kada vam kažu, naprimjer, da vam bubrezi nisu u redu, da imate prošireno srce, pa počnete da se liječite, ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac, to jest, kratko rečeno, kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju, onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Ako budete nastojali da iziđete iz njega, vi ćete još više zabludjeti. Predajte se, jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Tako se bar meni čini.

U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.

Tog istog dana, predveče, u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo:

  • Poslom sam došao kod vas, kolega. Došao sam da vas pozovem – da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a?

Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi, Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri, pa je osjećao zahvalnost prema Hobotovu, koji, očevidno štedeći ga, nije čak ni spominjao jučerašnji dan. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost.

  • A gdje vam je bolesnik? – upita Andrej Jefimič.

  • Kod mene u bolnici. Odavno sam već htio da vam ga pokažem… Vrlo interesantan slučaj.

Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. Kada su ušli u odjeljenje, kao i obično, Nikita skoči i isprsi se.

  • Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plućima – reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. – Vi pričekajte ovdje, a ja ću odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izađe.

XVII

Već se smrkavalo. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk; paralitičar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. U sobi je vladala tišina. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač, nekakvo rublje i papuče.

  • Izvolite da se oblačite, vaše visoko blagorođe – reče on tiho. – Evo, ovo je vaša posteljica, izvolite ovamo – dodade pokazujući na prazan, očevidno, tek donesen krevet. – Ništa, ništa, daće Bog, ozdravićete.

Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Ne rekavši ni riječi, on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videći da Nikita stoji i čeka, on se svuče sasvim, i osjeti stid. Zatim obuče bolničku odjeću; gaće su mu bile veoma kratke, košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu.

  • Daće Bog, ozdravićete – ponovi Nikita, uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča, a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. “Svejedno…” razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umotavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. “Svejedno… Potpuno je isto – i frak, i uniforma i ovaj ogrtač…” A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja života neće više obući pantalone, prsluk i čizme. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču.

On se diže, prošeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata – sat, i to mu je strašno dodijalo. Zar se može ovdje živjeti dan, sedmicu, pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I, eto, opet je sjeo, opet prošetao i opet sjeo. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne, vjerovatno, to je nemoguće. Andrej Jefimič leže, ali odmah ustade, obrisa rukavom hladan znoj sa čela. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. Opet pođe da šeta. – To je neki nesporazum… – promrsi šireći ruke u nedoumici. – Moramo se objasniti, to je neki nesporazum… Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.

  • Aha, golubiću, i vas su ovamo strpali! – škiljeći jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. – Baš mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada će iz vas da piju. Odlično!

  • To je neki nesporazum – odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča, a onda sleže ramenima i ponovi: – Nesporazum neki!

Ivan Dmitrič opet pljunu, leže i poče da gunđa:

  • Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije, on se neće završiti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego – smrću. Doći će bolničari, pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. Brr! Ali ništa… Zato će na onom svijetu za nas biti praznik… S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove. Ja ću njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka.

Čim ugleda doktora, ispruži ruku: – Daj kopjejku!

XVIII

Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. Napolju je već bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolničke ograde, svega jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ograđena kamenim zidom. To je bila tamnica. “To je ta stvarnost!” pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. Stravično su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Čuvši za leđima nečiji uzdah, Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjajnim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. I to mu se učini jezivo. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito, da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču, ali najednom ga obuze očajanje, i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strašno, on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.

  • Pao sam duhom, dragi moj – progunđa drhteći i brišući hladan znoj. – Pao sam duhom.

  • A vi malo pofilozofirajte – podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. – Bože moj, Bože moj… Da, da… Vi ste mi jednom izvoljeli reći da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa čak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete – Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži.

  • Pa našto onda, dragi moj, taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog čovjeka, slici i prilici Božijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo, ograničenost i prostakluk! O, Bože moj! – Vi gluposti trućate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zašto niste u ministre otišli? – Nikuda, nikuda se ne može. Slabi smo mi, dragi… Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom, i ja sam pao duhom… nastupila je prostracija (prostracija – krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) … Slabi smo mi, ništavni… Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek što ste stupili u život, vi ste se umorili i razboljeli… Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede, još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo, i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem.

  • Ja ću malo izići, dragi moj – reče on. – Reći ću im da upale svjetlost… Ne mogu ja ovako… nisam u stanju…

Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.

  • Kuda ćete? Ne može, ne može! Vrijeme je da se spava!

  • Ali samo trenutak, po dvorištu da prošetam! – zgranu se Andrej Jefimič.

  • Ne može, ne može, takva je naredba. Sami znate.

Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.

  • Ali ako ja izađem odavde, kakva će od toga biti šteta? – upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. – Ne razumijem! Nikita, ja moram da izađem! – reče drhtavim glasom. – Potrebno mi je!

  • Nemojte da pravite nered, ne valja to! – poučno otegnu Nikita.

  • Dođavola, šta je to! – najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. – Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini, u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija!

  • Naravno, tiranija! – dočeka Andrej Jefimič ohrabren vikom Ivana Dmitriča. – Potrebno mi je, moram da izađem. On nema prava! Pusti kad ti kažem!

  • Čuješ li blesava marvo? – proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. – Otvori, razvaliću vrata! Živoderu jedan!

  • Otvori! – povika Andrej Jefimič tresući se čitavim tijelom. – Ja zahtijevam!

  • Kaži još nešto! – odgovori Nikita iza vrata. – Kaži!

  • Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe… samo na trenutak!

  • Sutra će on i sam doći.

  • Nikada nas oni neće pustiti! – nastavljao je Ivan Dmitrič. – Do truhljenja će nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se gušim! – sad zakrešta i navali na vrata. – Razmoždiću sebi glavu! Ubice!

Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjećao nešto slano – po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. Biće da je i njega tukao. A onda je nastala tišina. Blijeda mjesečeva svjetlost se probijala kroz rešetke, i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Osjećao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke.

Kako se to moglo dogoditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoči, htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izađe ni zvuk, a i noge mu otkazaše poslušnost. Zadišući se, on zgrabi na grudima ogrtač i košulju, razdera ih i onesviješten pade na krevet.

XIX

Sljedećeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. Da, jučer je bio malodušan, čak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, ležao je nepomično i stalno šutio. “Potpuno mi je svejedno”, mislio je kad su mu postavljali pitanja. – “Neću da odgovaram… Potpuno mi je svejedno.” Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.

Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje. Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši.

Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo… Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.

Kraj

Anton Pavlovič Čehov

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman [Tema: Čehov]

by admin time to read: 15 min
0