Milica Milošević: od Sinjavine do pomena za Marsela Dišana

| August 6, 2019 | 0 Comments

Ovaj intervju sa Milicom Milošević prvi put je objavljen u oktobru 2007. godine, u trećem broju časopisa “Vizija”. Sada je prvi put dostupan na Internetu. Intervju je vodila i uredila Sonja Dragović. 

Teška vremena

Sve što ođe kazem, živa je istina i priča o životu u jednom teškom i za mnoge mukotrpnom vremenu. Rođena sam 1944. godine u selu Raško u Morači. Otac se iz rodnog Lipova preselio tamo da živi na mirazu jer moja majka nije imala rođene braće, pa je on imao obavezu da sahrani njenu majku. Baba je umrla u vrijeme rata, 1943. ili ‘44. godine, ne pamtim. Ja sam, dakle, rodena te ’44. godine u aprilu mjesecu, na treći dan Vaskrsa. U dokumentaciji piše da je to ustvari bilo 1946, ali to je greška. Moja krštenica nestala je u požaru u zgradi Opštine poslije koga je, k’o što to obično biva, pis’o kako je ko stig’o – mene niko ni pit’o nije.

Moj otac je odstupio mjesec dana pošto sam se rodila. Niko ga više nikada nije vidio. Majka je čekala, očekivala da će se on vratiti, ali kad je izgubila svaku nadu uzela je nas četvoro k’o kvočka pilad i preselila se u njegovo rodno miesto, u Lipovo, da tu živi i da se zna ko smo mi i čiji smo. To je bilo 1951. godine. Tad sam i ja krenula u školu. Siromaština je teška bila, nemaština, ali bogami su Lipovci tada bili pravi Ijudi i pravi domaćini: pomagali su na svakom koraku koliko je ko mog’o. Moja majka je bila jaka i kuražna žena i nikad nije dozvolila da joj neko daje milostinju: radila je dan i noć, prela, plela, nadničila, samo da bi nam nekako stvorila to parče ‘ljeba i pomogla da se domognemo svoje snage.

Školski dani

Kad je došlo vrijeme da ja krenem u školu, moja dva brata i sestra bili su završili po četiri razreda osnovne. I ja sam završila ta četiri razreda, ali sa dosta muke – niti je bilo knjiga ni pribora, pisali smo kamenom po kamenoj tablici. Nijesam imala ni knjiga ni bukvara ni para za koje bi se to moglo kupiti. Nego eto – završila sam nekako ta četiri razreda, a da nijedan nijesam ponavljala. Prvi učitelji su mi bili Vukota Golubovié iz Gojakovića i Zora Šuković sa Blatine, u prvom i drugom razredu. Poslije, u trećem i četvrtom, predavali su Danica Puletić i pokojni Milosav Puletić. Tu školu sam kod njih završila bez problema iako nijesam imala knjige. Oni su pričali i pisali po tabli, pa ti ako stignes i imas čime prepisi, a ako ne – zapamti. Uglavnom, to se nekako završilo. Poslije se trebalo snalaziti — siromašni smo bili, nijesmo imali svoje stoke ni načina da je nabavimo.

Stočarstvo

Ja sam stočarstvo izuzetno voljela od rođenja do danas. Ranije su ljudi koji imaju stoku, a nemaju čobane, tu stoku predavali nekome na planini da je pazi tokom ljeta. Nama je to bilo dobrodošlo. lzdizali smo na Sinjavinu, u katun Ječmen Do i godinama prihvatali tuđu stoku da bi se prehranili. Bilo je Ijudi koji su stoku predavali nama i po 15, 16 godina za redom – to pokazuje koliko smo dobro brinuli o tim životinjama. Ali mučan je to život bio. Kad smo počeli izdizati na Sinjavinu imala sam 14 godina. Jos ima ljudi koji pamte koliko nam je tada bilo teško. Najstariji brat se oženio i odselio iz Kolašina. Mlađi je im’o nezgodu, pao je sa konja i povrijedio kuk. Nakon operacije u Risnu jedna noga mu je ostala kraća. Ja i majka smo mu pomogle da ode na školovanje u Beograd. Snaš’o se i ost’o da tamo živi.

Milica Milošević, čobanica. Izvor: privatna arhiva

U to doba kupovali smo imanje i kuću. I to smo ja i majka, prihvatajući tuđu stoku, podmirivale sa svojih leda. Svi oni su nam pomagali kad su mogli, ali sa najvećim dijelom tereta smo se nosile nas dvije. Majka je tokom ljeta morala da odlazi u selo da bi skupila nesto sijena i ljetine, pa sam često ostajala sama na planini i sama se brinula o stoci. A trebalo je paziti da ovce ne pređu u tude livade, drugim rijecima – stražariti na četiri kapije i pored toga planinovati u kolibi. To su bile muke žive… No, život je bio takav, a da nije težak život ne bi bio ni zanimljiv. Ako bi sve bilo dobro ne bi ljudi bili potrebni jedni drugima, no ipak – ono što je bilo teško mora se poštovati. Vrijeme je bilo takvo, moralo se, ali opet – i ljudi su bili drugaciji. Nije se moglo desiti da u katunu, na torini ili pojilu neko nekome smeta. Pomagali smo se. Dešavalo se da u Ječmen Dolu po 30 familija živi u 15 koliba, pa da se ni dvije žene ne posvađaju. Onda su Ijudi bili domaćini, bilo je poštovanja medu njima. Ali evo, takvo je vrijeme došlo da danas toga malo ima. Naiš‘o je neki crni đavo, pa se i narod drugačije ponaša… A i Sinjavina danas bezmalo pusta! Žali Boze! Eeeeee, šta je bilo nekad u Sinjavini…

Poznanstvo sa Mijatom Mijatovićem

Mijata sam prvi put srela na izvoru Ropušica. Vodila sam šest konja sa sijenom sa Sinjavine. Sama. Natovarila ih kod jezera Grkovo i niz Vratlo ćerala kući u Lipovo. Kod vrela Ropušica vidim — tri čovjeka, fina, ugledna, sjede u hladu kraj vode i ručaju. Pozdravila sam ih sa „Dobar dan” i požurila da pripazim da se konji ne poguraju oko vode. Nijesam znala da konj kog sam pozajmila od komšije sa katuna da bih uspjela da tog dana skupim svo sijeno ustvari pripada jednom od tih judi. On je prepoznao svog konja, ali nije znao ko sam ja. Dok sam žurila da konje rasporedim da piju na izvoru, da se ne poguraju onako natovareni, čovjek se zaputio ka meni, liiepo me pozdravio i pit’o čija sam, odakle je sijeno i ima li koga sa mnom. – Ne vala nikog, sem Boga i ovih konja – odgovorila sam, na šta je on od svog ručka odvojio ‘ljeba, sira i pršute i tutnuo mi to u ruke. Nijesam htjela da uzmem, ali nije bilo načina da odbijem. Valjda je i on shvatio da mi, samoj, nije bilo lako svezati 12 bremena i natovariti šest konja. Taj čovjek je bio Mijat Mijatović.

Kad smo se prvi put sreli, Mijat je vidio da mogu da radim i ‘oću da zaradim. Zato mi je ponudio da kod njega strižem jagnjad. Imala sam dobre nožice i vješte ruke, pa sam tako za ‘Ijeb zarađivala. Dešavalo se da za dan ostrižem i po 116 jagnjadi.

Milica Milošević i Mijat Mijatović. Izvor: privatna arhiva

U mjesecu oktobru 1969. godine sam pocela da radim u domacinstvu Mijata Mijatovića, i evo, tu sam i dan-danas. Imala sam tad 25 godina i nijesam žalila ni rada ni snage. Uvijek je bilo puno posla: veliko imanje, muža, striža, čobanija… Nas dvije planinke muzle smo po 500 ovaca za sat i po. Držali smo u jedno vrijeme 17 krava i 3000 ovaca i jagnjadi, pa kad zadnje jagnje u tor ulazi više se pred ocima zamuti, pa mi se od njega čini da ih je četvoro. A svake veceri sam ih morala prebrojiti. Onda, po 17 konja – zvali su ih ,,ergela Mijatova“. Da ne pričam za goste: prolaznici, prijatelji… Znalo je da na ručku bude po 50 ljudi, pa da za jedan obrok zakoljemo tele i troje jagnjadi. Ljude je trebalo sresti. Kad se nije moglo sve stići susjedi su pomagali, a Mijat nikome nije ostaj’o dužan. Bila je to sloga, odnos među ljudima daleko Ijepši nego ovo danas. Među komšijama, čobanima, u katunima… Svud. Sve se promijenilo. Strina mi je davno rekla: ,,Čuvaj se sine, izaš’o je miris iz naroda’’. Čini mi se da je to sad naišlo, da se ljudi malo cijene i postuju i da ne štite jedan drugog koliko bi trebalo.

Sinjavina nekad i sad

E, kakva je bila jadna Sinjavina! Kakvi su tu domacini bili!
Da mi je neko nekad rek’o da će doći ovakvo vrijeme, teško bih povjerovala. Da sad kreneš preko Sinjavine, ne bi mog’o sresti čobanina, ni stado ovaca, govedi… Ostala su gore još tri-četiri domaćina koji drže stoku. Veljko Bojić i njegova porodica imaju oko 150 ovaca, Dragoljub Laketić nešto manje. U čitavom katunu Ječmen Do ne vjerujem da ima 50 brava, a eto ne znam tačno, nijesam ovog ljeta bila na planini. Još Mišo Dulović, Stojan Čogurić, llija Jeknić i eto – to su domaćini. A da skupis svu Sinjavinu i to stoke što na planini ima, opet ne bi bilo koliko je nekad drž‘o Mijat Mijatović.

„Oduvijek sam voljela stočarstvo, radila sam to čitavog života i dan-danas volim to što radim. I da se zna: stoku ne može držati onaj ko nema dušu. Najteže mi je kad vidim da neko udari životinju. Što joj nanosi bol? Iako životinja ne umije da kaže da je boli, ipak trpi, a kad je tako ni taj gazda neće od nje imati nikakve koristi. Da se ja pitam, takve bih iste sekunde kažnjavala. Ljudi moraju voljeti jedan drugog i uvijek znati da sve što je živo ima dušu i treba ga voljeti i cijeniti. Nemoj mu nanositi bol i pakost – ako već ne možeš nekome da pomogneš, prođi, da te bar ne grize savjest što ga uvrijedi.“

 

Milica Milošević (lijevo) pored sniježnice na katunu na Sinjavini. Izvor: privatna arhiva

Prošle i ove godine nijesam odlazila na Sinjavinu. Fali mi snage. Nema zdravlja. A kad preko dana obilazim stoku, sjetim se đe sam u avgustu bila: Arbanački dolovi, Mliječni dolovi, ispod Bavana, Gradišta – ovce su na smetovima plandovale, čobani se dozivali… Pa onda Grkovo – znala sam da po hiljadu ovaca dojavim na Grkovo, da ih napojim na jezeru. A danas… Ničega tu više nema, sve je zapušteno, uništeno. A Boga mi, bojim se da su se ljudi tu grdno prevarili. Ulica primamila mlade, pa ne umiju da cijene ono što su im otac, đed i prađed stvorili. Čini im se – ulica je Bog! Mislim da su se prevarili, a daj Bože da nijesam u pravu! Zapitaće se jednog dana – kud ću sad? Pa se neće moći vratiti na ono što su na selu davno ostavili, a sve da se imaju đe vratiti ne bi umjeli da rade, da se brinu o životinjama. ‘Ajde uzmi sad bilo koga iz ove omladine što je sa sela porijeklom, pa ako i jedno bude umjelo konja zauzdat’ ili osamarit; da se ja ne zovem Milica! Nijedno mu ne bi umjelo prići, a ne da ga za rad opremi! Bojim se da će se povratit’ da potraže svoje korijene, jer se ne može dovijeka živjeti na ulici, od tuđeg rada.

I moje Lipovo je opustjelo. Kad odem gore na žalbu, jeza me uhvati pri pomisli kakvih je tu Ijudi i domaćina bilo. Tu se nije moglo čuti rekla-kazala, sve je jednom dušom disalo. A sad, ono starije – prošlo, omladina ne umije, ili neće… Ništa mi se to ne sviđa. Ne valja. Na selu je čovjek svoj – ne strepiš ni od koga, znaš da je ono što si zaradio tvoje. Seljak je slobodan čovjek, svoj na svome. U gradu nije tako. Ako donesem dva kila sira na pijacu, čim koja druga dođe, nareduje: – Pomak’ se! Odma’ je tijesno! Nije to to. Svako sebi pravi mjesto, ne gleda kako je nekome drugom, nego sebe da zadovolji i – dao Bog dobro. A nije u tome stvar.

Puno je bijelog mrsa proslo kroz moje ruke! Nekad smo sir prodavali hotelu ,,Bjelasica”. Gazda je sa Sinjavine znao da ujutru odveze do 100 kila mekog, lisnatog sira koji se u hotelu zadržav‘o samo po par sati. Dale Rakočević koji je u to doba bio šef kuhinje u ,,Bjelasici” zna koliko je taj sir bio tražen. Imali smo od čega i da ga napravimo, muzli smo po 200 litara varenike dnevno. Kuća je bila puna svega. Da je gazda u podne ili u ponoc banuo sa 100 ljudi, ne bismo morali da razmišljamo kako da ih ugostimo. Samo da prinesemo i postavimo. A imali smo posjetilaca sa svih strana, da ih ne nabrajam, reci ce neko – hvali se koga je sve sretala i pratila. Ljudi znaju ko su sve bili naši gosti.

Iskazati žalost tužbalicom

Pamtim iz djetinjstva… Umre neko u Lipovu, bude velika žalba. Zadugo nijesam išla na žalbe, ali slušala sam od starijih žena o onima koje su znale lijepo da tuže. Bila je u selu Rosa Šuković, dobra žena, izuzetna tužilica, kad bi ona došla na žalbu i počela da tuži, masa bi zamuknula. I njena prijateljica, llinka Peković iz Krnje Jele, divna starica. Njih dvije sam najviše voljela da slušam. Bile su posebne.

Kao dijete u proljeće sam čuvala prihvaćenu stoku, pa kad bih otićla Stolskoj gori kroz Oblu glavu, tamo đe je ispaša bila bolja, ponekad me bilo strah. I vrištala sam, jer mi se činilo da ni meni ni stoci tada niko ne može ništa i da me tu niko ne čuje. A kad bih uveče došla kući, majka me grdila i ispitivala zašto tužim i za kim. Ja sam, u stvari, slušajuci kako one žene tuže, razmišljala kako bih ja to drugačije rekla, kako bi pjesma bila ljepša, a rime skladnije. Ne hvalim se, i daj Bože da bude boljih od mene. Ne bi valjalo da čovjek u bilo čemu bude najbolji, da ne poštoji nista više što želi da dostigne. Ali, ja niti pišem niti unaprijed smišljam šta ću reći dok ne dođem tamo đe treba. A bilo je smrti i sahrana de je bilo muka progovorit. Recimo, na sahrani Pavla Bulatovića u Rovcima. Da kazem koliko je tu ljudi bilo – ne umijem. Tu mi nije bilo lako išta reći. Ali ipak sam uspjela, i to je ostalo zapamćeno i zapisano. Išla sam u Nikšić, u Podgoricu, u Pljevlja, Bijelo Polje, Mojkovac, o Morači i Rovcima da i ne govorim. Dosta rana i smrti ima i sa strane moga roda, ne može ih čovjek sve ni nabrojati.

Prvi put sam tužila na sahrani moje snahe, žene koju sam izuzetno voljela i čiju smrt još ne mogu da prežalim. Istog tog dana umro je moj ujak Milos Drljević, brat od ujaka moje majke. Za njima sam najprije zatužila, a onda za svojima, kako je ko odlazio na onaj svijet. Pratila sam ih i nijesam sebe ni ograničavala ni štedjela, k’o da sam tu snagu ne znam odakle dobijala. Uvijek mi je bilo drago da čujem dobru tužilicu i dobrog lelekača. Ima nečega u toj našoj tradiciji: ako dođe dobar lelekač ili dobra tužilica, ipak za porodicu u žalosti poštoji neka utjeha. Nekako se to lakše prebrodi…

„Šta doživje Sinjavina,
Niđe nema čobanina,
Ni buljuka ni Čaktara,
Planina je ostarala.
Ko da vrele suze lije
– oj, do Boga, gr’ota li je!
Đe su ljudi izdizali,
Đe su sreću podizali,
Tu su danas katuništa
– od koliba niđe ništa
Bez zidine prazne ćute
I na narod svoj se ljute.
Mlada trava svuda talasa se,
Al’ planinu nema šta da pase…”

Milica Milošević na Sinjavini. Izvor: privatna arhiva

Dobrog lelekača i dobru tužilicu gledam kao nekog ko je prirodno nadaren. Onaj ko je lošiji htio bi da sustigne one bolje, ali ako nema razvijenu maštu i taj prirodni dar, teško da može u tome da uspije. Da poštoji škola za to, prva bih voljela da pomognem. Ali, škole za tu umjetnost nema. Moja majka je tuzila ponekad, ali neka mi je bila i majka – meni se to nije dopadalo, govorila sam joj poslije: – Trebalo je to drugačije da kazes.
– E pa, nijesam umjela.
– Pa što nijesi mene pitala, kazala bih ti.
Nijesmo se mi svađale oko toga, ali sam reagovala na njene greške. To se kod mene probudilo, ni sama ne znam kako. Samo sam osjetila da to mogu.

Nikad nijesam zapisivala šta ću reći, ali zato su oni koji su me pozivali da tužim uvijek unaprijed pripremali kamere, da to imaju zabilježeno, da imaju uspomenu. Mnogi su me pitali odakle mi svi ti stihovi i molili me da ih zapisujem, da se ne zaborave. K’o da nemam pametnijeg posla no da zapisujem šta sam đe rekla! Koga interesuje neka me sluša i nek’ piše, a ja nemam kad da o tome radim. Pokojni Milutin Bulatović, nekadašnji direktor Gimnazije, htio je da objavi te tekstove i da je poživio on bi to i uradio. Za ponude drugih, pravo da kažem, nijesam ni bila zainteresovana.

Primijetila sam da kad odem neđe na sahranu, neki urade kasete i prodaju ih, bez moga znanja i bez znanja i odobrenja te porodice. Zamislite! Na primjer, to se desilo kad je u Kolašinu poginuo Dragan Bulatović. Takav čovjek, delija, ljepota! Tvrdi temelj cijela Lipova i Kolašina. Tog dana, na njegovoj sahrani, bila sam tako nadahnuta da mi se činilo da mogu tri dana stajati više njegove glave i tužiti, ali sam se plašila da ne dosadim narodu. Jer i tu može da se dosadi – uvijek sam gledala da kažem kratko, ali da time bude rečeno dosta. Dakle, poslije te sahrane jedan čovjek je svratio ođe u kuću. Pomenula sam kako bih voljela da imam tu kasetu za uspomenu, ali iz pristojnosti neću da je tražim kod porodice, to mi ne pada na pamet. Pitala sam ga da nema slučajno kasetu, rece da ima. Tražih da je kupim, a on je izvadi iz džepa i reče cijenu – 12 eura! A to je moj rad, on nema ništa s tim! I sem toga, otkud mu pravo da povrijedi porodicu? Da je u pitanju porodica, u redu je, sve im srećno bilo, ali da se neko bogati bez našeg znanja, na račun nelije tuge, to je vec mizerno. Ako ja odem da nekoga žalim, žalim ga iz duše i sa srca, a ne da imam ikakvu korist. Nikad nijesam uzela pare od nekoga, niti bih to uradila u ovoj svijesti. Jer, prvo, Bog je htio da neko nestane i da moraš za njim zakukati, a da se neko od tog kukanja bogati – to ne može biti srećno. Ko god to da radi – neka radi, ja dio tog kolača neću!

Kad je Mikica Bulatović poginuo u Lipovu, svi su bili zaprepašćeni. To je bio čovjek na koga si mog’o da se osloniš, na njegovo poštenje, ljudsku riječ. Od onog pravog, starog kova ljudi. I on pogibe. Doš’o s posla, otiš’o da zamijeni dijete koje je čuvalo krave, a ispod Jablanovog vrha udarilo nevrijeme, oluja, kiša… Bila sam na Sinjavini tada, blizu kuće. Viđela sam svjećicu koja ne pogodi Jablanov vrh no se spušti ka Borovoj glavi. Tad je poginuo, tad je zagrmjelo. Sjutra dan smo saznali šta se desilo, ali kasno – ja nijesam mogla stići na sahranu. Kola onda nije bilo, a da idem na konju zakasnila bih. Na četrdesticu su me pozvali. Idem niz Vratlo, a gledam ka Borovoj glavi, ka mjestu na kome je poginuo. Već sam bila saznala kako, ispričali su mi. Na groblju u Lipovu – masa, svijet. Mikičina sestra, Pela, znala je da zatuži k’o po jedna. Ali posječena tugom, tog dana nije znala đe se nalazi, niti umjela išta da kaže. I reče meni: – Milice, sestro mila, šta je ovo sa mnom danas? Prošle zime sam se sjetila tih riječi, osjetila sam to kad mi je umro brat. Nikoga nijesam gore na taj svijet ispratila nego brata. Jednostavno, nijesam mogla. A onda, na Mikičinoj četrdestici, rekla sam:

Što se često lelek čuje
od Lipova žalosnoga?
Nekad sela ponosnoga
Po ugledu i ljudima,
A sad tuga u Lipovu
Često mjesto zauzima.
Jer prokleta zla sudbina
Sve pokupi ljude s glave,
Pa i tebe, ljudski lave.
U oblake Sunce zađe,
A strelica s neba gađe.
Ne šće gađat u vr’ove,
Đe je mjesto za gromove:
Dva zelena gađa bora,
Zar se ovo trpjet’ mora?
Znaš li Mika, Ijudski sine,
Ljudskovine domaćine,
Svak se živi tebi čudi –
Od starih si sluš‘o ljudi:
Kad strelica nebom šara,
Oblakove kad razara,
Prije nego sine s neba
Da od bora bježat’ treba?
Ne dade ti zla sudbina,
No ugrabi Ijudskog sina…

Ima tih stihova… Inspiracija jednostavno dođe. Ako neko misli da bi mog’o to bolje reći, nek’ dođe i kaže. Meni bi bilo drago, ali vidim da ova mladež nije za to zainteresovana. Ili to, ili nemaju hrabrosti da se pojave.

Na sahrani Pavla Bulatovića ne da je bilo puno Ijudi, nego je to bila nepregledna masa. Tada mi je kolasinska Opština obezbijedila i kola i vozača, sve. Sjećam se, bio je mraz, poledica, put loš… Ljudi su se bojali da se ne izgine. Ni ovako nije lako izać’ u vrh Rovaca! Od Meduriječja je prevoz tada bio obezbijeđen specijalnim kolima, malo koga je vojna policija puštila da prođe svojim autom. Nama se tada policajac samo sklonio s puta i rek’o – Bog nek’ vam je u pomoći! Posipana je so, posipan je pijesak, ali dobro se pazite. Ta sahrana, to je bilo nešto! Treba imat’ srce, hrabrost, rječnik, pa tu prići i progovorit’. A pored svega nevrijeme udarilo, vjetar… E, Pavle, Pavle… Dobro nas je pokosio.

Na Kolarcu

Poslije su me zvali u Beograd. Kaseta sa snimkom sa Pavlove sahrane je izašla, opet bez mog znanja i odobrenja. Niko me pit’o niša nije dok se kasete nijesu pojavile. A ljudi su ih tražili, slušali i cijenili to što su čuli. U to doba je Mile Kordić na Kolarcu organizov’o guslarsko društvo po njegovom romanu ,,Zakletva Kuča i Rovčana“. Tu knjigu i danas imam, tada sam je dobila na poklon. Zvali su me da učestvujem u tom programu, o njihovom trošku. lz Beograda su do Bijelog Polja došli za mene. Ni na Kolarcu nije bilo lako progovoriti, u sali kojoj nijesam mogla kraja sagledati. Bilo je puno |judi… U prva četiri reda posjedali su sveštenici, sa bradama, krstovima, kapama… Jeza da te uhvati kad pogledaš. Ali, držala sam se. Prvo su nastupali guslari. Kad je doš’o red na mene, spustila sam se sa stolice i klekla na jedan niski, dugački stočić kao da sam, daleko bilo, klekla na nečiji sanduk. Drugačije ne bih mogla. Kad sam završila, aplauz se prolomio salom. I oni koji si nastupali prije mene dobijali su aplauze, ali taj je bio poseban. Publika se nije smirila dok voditelj programa nije rekao: – Ljudi, biće jos jednom! Tek tad je aplauz malaks’o. Ne hvalim se, ne daj Bože da se time iko hvali, nego pričam istinu. To je bilo nešto nezapamćeno. Pomislila sam: ,,To je to. Ođe sam dostigla vrhunac”.

Put u Francusku

Nešto više od godinu dana posle nastupa na Kolarcu, dobila sam pismo iz Beograda od čovjeka za koga nikad prije nijesam čula, niti sam ga kad viđela. Vladimir Nikolić tražio je da idem u Pariz. Htio je da svom učitelju, Marselu Dišanu, na tradicionalan način oda poštu. Pričao mi je o njegovom radu, zaslugama za umjetnost… Sahranjen je na groblju u blizini Pariza, tamo je trebalo da odemo. E sad, ‘ajde do Beograda, može se vozom, autobusom, ali znam da odatle do Pariza moram avionom. Eto, došlo vrijeme da ja sjednem u avion! Mijat mi je govorio da moram otići, a meni i nije bilo baš svejedno. Ipak, krenula sam na taj put. U Beogradu su me cekali Nikolić i njegova supruga. On me je noć prije polaska pitao kako zamisljam put, a znala sam da ‘oće da provieri je li me strah. U Pariz je sa mnom i Vladimirom putovao i kamerman, u avionu sam sjedjela između njih dvojice. Kad smo polećeli nije mi baš bilo svejedno, ali nijesam htjela ništa da im kažem. U jedno doba, Vlado me pit’o da li se bojim. – Ni slučajno, sine, rekoh. – A što bi me bilo strah, kad ste vi pored mene? Pogotovo ti, ti si jedan u majke. Nije moja glava skuplja od tvoje! Što da me bude strah? To ga je oduševilo.

Pismo Vladimira Nikolića Milici Milošević, napisano u Beogradu 5.05.2004. godine

Poštovana gospođo Milošević,

Vašu adresu i informacije o Vama dobio sam od Stanke Šćepanović, udovice pokojnog pukovnika Petra Šćepanovića iz sela Plana.

Ja se zovem Vladimir Nikolić, živim i radim u Beogradu kao umjetnik, magistrirao sam slikarstvo na Akademiji u Beogradu. Moji roditelji su iz Peći sa Kosova. Očeva familija je rodom iz Ozrinića kod Nikšića. Ja sam takođe rod pokojnog Živka Nikolića, velikog crnogorskog režisera i stvaraoca. Moja baba po majčinoj strani je od Strugara iz Ceklina kod Cetinja i rod je general-pukovnika Pavla Strugara, bivšeg načelnika Druge Armije.

Pišem Vam ovo pismo jer bi htio da Vas angažujem za obeležavanje godišnjice smrti velikog svjetskog umjetnika koji je umro 1968. godine u Francuskoj i koji je sahranjen u Ruanu, blizu Pariza. Njegovo ime je Marsel Dišan i važi za jednog od najznačajnijih i najzaslužnijih umjetnika XX vijeka.

Moja namjera je da mu kao srpski umjetnik odam počast i obeležim godišnjicu njegove smrti na naš tradicionalni način. Obeležavanje godišnjice bi se snimalo kamerama. Čitav taj događaj bio bi predstavljen na velikoj internacionalnoj izložbi koja će se otvoriti 4. jula ove godine u Vršcu. Organizatori izložbe i ja bismo bili vrlo počastvovani ukoliko bi Vi mogli da prisustvujete otvaranju izložbe na kojoj ce učestvovati veliki broj umjetnika iz zemlje i inostranstva.

Ono što bih ja od Vas konkretno tražio je da pođete sa mnom u Pariz, odakle bi otišli do Ruana, na grob Marsela Dišana i da tu uz tužbalicu obilježimo godišnjicu njegove smrti. Svi troškovi puta, smještaja i dnevnica bi bili pokriveni od strane organizatora izložbe. Vi ne biste snosili apsolutno nikakve troškove. Ostali bismo četiri dana u Francuskoj, nakon čega bismo se vratili kući. Pored svih ovih troskova puta, Vi biste dobili honorar, odnosno bili biste dodatno plaćeni za svoj rad, tj. za tužbalicu.

Putu za Francusku bi prethodio Vaš dolazak u Beograd zbog vađenja vize i putničkih dokumenata, osim ukoliko Francuska ambasada nema konzulat u Podgorici. U tom slučaju, vadili biste vizu u Podgorici, a ne u Beogradu. Naravno, troškovi vađenja vize i put do Beograda ili Podgorice bili bi takođe plaćeni od strane organizatora izložbe. Za vađenje vize je potrebno da imate važeći pasoš.

Na put bismo trebali da krenemo prije 10. juna ove godine, kako bih ja mogao po povratku da do otvaranja izložbe pripremim čitav materijal koji napravimo u Francuskoj.

O Vasem radu i tužbalicama čuo sam sve najljepše i čuo sam da ste tužbalice snimili i na kasetu. Bilo bi mi od velike pomoći kada bih mogao da dođem do te kasete.

Nadam se da ćete biti zainteresovani da učestvujete u mom projektu i da ćemo imati prilike da se lično upoznamo.

S poštovanjem,
Vladimir Nikolić

U Cirihu smo presijedali. Nijesam tu primijetila ništa što bi me posebno iznenadilo – jeste grad veliki, jeste puno ljudi, ali nista neobično. Vladovu ruku ipak nijesam ispustala, a i on se o meni dobro brinuo.
U Parizu mi je najteze palo to što se ne ide stalno ulicama, nego ako ‘oćes da stigneš brže, moraš ispod zemlje, metroom. Čuj, ići ispod zemlje! Rekla sam tada Vladu – kud god ‘oćeš, samo me ispod zemlje nemoj vodit’!

Na grobu Marsela Dišana

Milica Milošević i Vladimir Nikolić na grobu Marsela Dišana. Izvor: privatna arhiva

Dišan je sahranjen na groblju u Ruanu, 140 km od Pariza. Dok sam govorila na njegovom grobu, trudila sam se da moji stihovi budu što jači i ljepši. Ako hoćeš da budeš zapažen, moraš se potruditi. Ja sam tu pjesmu tako zamislila, pa neka je ljudi čitaju i ocijene. Kasnije sam dobila knjigu u kojoj je stampan dio pjesme, preveden na engleski. Na njegovom grobu nije bilo nadgrobnog spomenika, samo ploca sa natpisom. Dišan je jedan od reformatora u slikarstvu. Vlado mi je objasnio da je ono što je u likovnoj umjetnosti bilo na nogama, on na glavu okrenuo. Isto mi se požalio da se umjetnost slabo cijeni. S tim u vezi, mislim da sam na njegovom grobu rekla:

Izvi’ iskru iz kamena,
Il’ od sunca s vedra neba,
Da bi sv‘jetu dokazao
Da umjetnost c’jenit treba.

Engleski prevod dijela tužbalice Milice Milošević na grobu Marsela Dišana

From the darkness, now arise,
You proud son of the mankind
Leave the gloom and take your place
Back among the human race,

Good people came, you do not wake,
A hundred wishes will not make
You speak with them or turn your face
Or give a parent-like embrance
To the offspring and the heirs
Who follow your path
Enduring the pain and wrath
Wake up to educate
Your true knowledge to delegate.

If only we could have the craft
To make from human life a graft,
Then all the others left behind
Would give themselves a graft from you,
And so be honest people too.

Twist a spark out of a stone
Or from the sun, or from above,
To send to us this firm advice
It is our duty to honour art.

Twist a spark out of a stone
Or from the sun, or from above,
To send to us this firm advice
It is our duty to honour art.

(Video snimak tužbalice za Marsela Dišana dostupan je ovdje.)

Pariz

Nakon posjete Dišanovom grobu, ostali smo jos dva dana da šetamo po Parizu. Obilazili smo grad, muzeje, crkve. Šetali smo pored Sene, tu je bilo lijepo, prijatno, bez velikih gužvi. Ma, čitav taj moj put je bio nevjerovatan. Kad sam u Beogradu predala dokumenta za vizu, slučajno sam u pasoš ubacila đetelinu sa četiri lista. Uvijek sam lako mogla da nađem takvu đetelinu, a eto – kažu da donosi sreću. O tome je kasnije pis’o Vladimir Nikolić, jer mu nije bilo lako da meni obezbijedi vizu. Kaže: ,,Valjda je vizni režim omekšao pred djetelinom sa četiri lista koju je Milica stavila u pasoš kad je predala molbu“. Ta je đetelina ostala kod njega, i srećna mu bila. Daj Bože, da ga posluži i sreću mu donosi.

Pa Ajfelova kula… Prilaz je divan, okolo – ravnina. Sa strane sa koje smo mi prilazili je staza, okružena travnjacima i zelenilom. Mnogo ljudi, liftovi, na terasama restorani… Ta kula je stvarno predivna. A blizu nje – dosta konja, ali ne ovakvih k’o što su nasi, nego poniji. A među njima, osedlano magare. To mi je bio tako smiješan prizor! Vlado me pita – zbog čega? Rekoh da ga mi u Crnoj Gori smatramo najgorom životinjom i da nikad na njemu sedlo viđela nijesam.

Eto, dozivjela sam ono o čemu ni sanjala nijesam – da putujem avionom, da vidim Pariz, čak i dalje od Pariza.

Drugo pismo Vladimira Nikolića Milici Milošević

Draga Milice,

Evo kao što sam obećao, šaljem Vam pismo u kojem ću izvesti neke važne podatke iz biografije Marsela Dišana. Dakle, radi se o umjetniku koji je otac čitave umjetnosti druge polovine XX vijeka. Po njegovom djelu su radili svi ostali kasnije, ali u vremenu kada je on napravio najznačajnija djela, a to je bilo početkom XX vijeka, niko ga nije razumio i bio je napadan od strane tadašnjih istoričara umjetnosti i raznih institucija. Bio je rodonačelnik mnogih pravaca u umjetnosti ali nije pripadao nijednom. Rođen je 1887, a umro je 1. oktobra 1868. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Ruanu, blizu Pariza. Bio je četvrto od sedmoro dece. Pošto je završio školu otišao je u Pariz i pridružio se starijoj braći. U Parizu je studirao umjetničku školu i počeo da živi i radi kao umjetnik. Sarađivao je sa mnogim velikanima tadašnje umjetnosti koji su ostavilti traga na njemu, kao i on na njih. Bio je izuzetno inteligentan čovjek.

Njegova najveća zaostavština u umjetnosti je što je on doprinio da Ijudi ne gledaju umjetnost samo očima, već da uključe i svoj mozak i svoje misli. On je rekao da umjetnost nije tu samo da bude lijepa, već da pruži čovjeku i nešto misleće, da pruži čovjeku način da razumije svijet oko sebe i na neki drugi, novi način. I može se reći da je u tome i uspio, jer danas najveći svjetski muzeji čuvaju njegova djela.

Pošto vjerujem da ćete u tuzbalici pominjati i mene, kao umjetnika koji obilježava godišnjicu smrti velikog Marsela Dišana, evo i nekih osnovnih podataka o meni. Rođen sam 1974. u Beogradu, gdje sam završio škole i gdje i danas živim i radim. Do sada sam puno puta izlagao svoja djela i u zemlji i po svijetu na internacionalnim izložbama.

Pored toga što je moja namjera da obilježim njegovu godišnjicu i da mu u svoje ime i ime naše tradicije odam počast, zelim i da mu se požalim na grobu na ono sto se danas čini od umjetnosti. Danas je u svjetskoj umjetnosti došlo do toga da su svi važniji od umjetnika, i oni koji pišu o umjetnosti, i oni koji organizuju izložbe, svi su sebe stavili na prvo mjesto i pokušavaju da zauzmu mjesto i slavu umjetnika.

Ono što svijet traži od umjetnika sa ovih naših prostora je poseban problem. Svijet od mene trazi da pravim umjetnost koja ima veze sa našom politikom i našom mukom, ne dajući i ne očekujući od mene da se bavim nekim univerzalnim pitanjima i problemima koji vaze za cio svijet. Traze da svojim radom podržavam onu sliku koju oni unaprijed imaju o nama i našoj kulturi. Time mi u stvari ukidaju status umjetnika i ćeraju me u tor. A da se Marsel Dišan danas pita, ne bi to tako bilo. I to je veliki razlog što hoću da odem na njegov grob i dam mu godišnjicu. Pa bi bilo izvrsno ako bi u svojoj tužbalici mogli da se oslonite i osvrnete na nesto od ovoga. Ne mislim da doslovce pominjete ovo što ja pišem, nego da, ako možete, svojim riječima i pjesmom dotaknete i ovo.

Eto toliko od mene za sad. Ja trenutno jurim pomoć da se skupi dovoljno sredstava za naš put. Nadam se da će se sve to uspješno završiti i da cemo s anđelima otputovati u Francusku. Datumi našeg boravka tamo bili bi od 30. septembra do 3. oktobra, ukupno 4 dana.

Puno pozdrava Vama i čika Mijatu,
Vlado Nikolić

Narodna umjetnost

Izgleda da ova umjetnost kojom se ja bavim nema budućnost. Kao sto sam rekla u jednoj pjesmi, ljudi su izginuli s glave. Današnja omladina bi sve ovo možda i cijenila, ali oni nemaju vaspitanja i sluha za to. Ne znaju šta to znači. Nijesu navikli ni da čuju sta ce reći dobar lelekač, ni šta će da kaže dobra tužilica. Ne ubrajam ja sebe u dobre, daj Bože da ih bude boljih, jer ako dođes na žalbu, pogotovo nekome mladom, a ne dođe dobar lelekač ili tužilica, to ne valja. Oni porodici ublaže bol, a masa cijeni i poštuje svaku lijepu riječ kojom isprate pokojnika.

Nijesam osjetila da bi bilo ko od ovih mlađih mog’o da nastavi ovu tradiciju. Često idem na žalbe (ne daj Bože da se ide često, ali – to od nas ne zavisi) i niđe ne primjećujem da se neka mlada žena pojavljue da tuži. Ja sam počela u dvadesetoj godini. Neću i ne mogu da ocjenjujem ko je loš a ko dobar, volim da čujem svaku i svaku cijenim i volim, pogotovo ako je žalost u kući one koja tuži. Svakoga svoje boli, pa ona kako umije tako i žali. Tu se ne može ništa zamjeriti. Nju boli, pa kako god da kaže, bitno je da svoj bol iskazuje. Nikad ne bih osudivala, jer svačiju muku cijenim, svačiji bol me boli boli, pa ako ona nije dobro rekla, ja ću posle nje sve to zagladiti.

Ljudi odlaze sa sela, napustaju planine… Time konačno propada i narodna tradicija, iskustvo generacija. Čim nestaje seoski rad, seoski trud, stočarstvo, čobani, teško da se tradicija može sačuvati. Ljudi zaboravijaju da nije nikakva sramota biti čoban – on ipak čuva neke duše kojima treba pastir. Sramota je ukrasti, slagati, biti špijun, ubiti, no o tome danas malo ko vodi racuna. Jednom riječju – čuvaj se u životu, ljudska staza je zaboravljena. A ova priča – završena.

Tags: , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Sonja Dragović pokušava da ispriča važne priče.

Leave a Reply

Milica Milošević: od Sinjavine do pomena za Marsela Dišana

by Sonja Dragović time to read: 26 min
0