Miljenko Jergović o Crnjanskom [Tema: Crnjanski]

| November 16, 2013 | 0 Comments

Piše: Miljenko Jergović

U sumornu i gladnu jesen 1918, u izdanju Društva hrvatskih književnika, objavljena je knjižica s dramom “Maska”, podnaslovljenom kao “poetična komedija”, koju je, između boravaka na frontu, napisao jedan austrougarski vojnik. Podoficir u regimenti sastavljenoj od našijenaca. U autorskoj bilješci o sebi napisao je: “M.C. je mlad. Vojvođanin. Živeo je po selima, gradovima, po moru i šumama, kao i svi drugi. Prevrtao je prašne knjige, ljubio žene, išao po grobljima…”

Izlazak knjige zatječe ga usred ratnoga rasula, u Beču, jedan je od desetina tisuća vojnika poražene vojske, Čeha, Slovaka, Hrvata, Srba, Bosanaca, koja se valjala po kolodvorima, gladnih i očajnika, što su žeđali za nekim svojim privatnim osvetama, i pokušavali se vratiti u neke daleke i zaturene zavičaje, za koje više nisu bili sasvim sigurni da i dalje postoje. On će, nakon silnih putešestvija i uz mnogo sreće, stići do Zagreba, pa do Banata i zavičajne Ilanče, gdje mu živi majka, što će opisivati u komentarima uz svoju najpoznatiju knjigu pjesama, te u neki drugim, uglavnom sporednim tekstovima. Kao ni većina pisaca njegova naraštaja, demobiliziranih austrougarskih vojnika, o svojemu ratovanju i o tom ponižavajućem povratku kući, on neće napisati ozbiljnu, veliku knjigu. Razlog je jedan, opći: u novoj državi i u troplemenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca svi oni su bili ratnici neprijateljske, zavojevačke i okupatorske vojske, i stidna su bila njihova junaštva i patnje. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, buduća Kraljevina Jugoslavija, bila je država ratnih veterana i zaslužnika, solunaša i heroja iz “Plave grobnice” Milutina Bojića, koji su, uz neviđeno junaštvo kojem se divila cijela slobodna Europa, pobijedili u ratu protiv svojih sunarodnika, mučenika i nepriznatih junaka na bojištima Galicije, Soče i Kobarida, s kojima su se, oči u oči, gledali na Ceru i Kolubari, a da ni jedni ni drugi pouzdano nisu znali za što ratuju, osim za imaginarnu viziju muške i viteške časti. Samo što će jednim vitezovima biti priznato sve, a drugima ništa, pa ni njihova čast.

Miloš Crnjanski bio je taj vojnik, ratni veteran, kojemu Hrvatsko društvo književnika objavljuje “poetičnu komediju”. U vrijeme rata bio je anarhist i socijalist, s mutnom idejom o narodnome zajedništvu, ali s velikom strašću i imaginativnim darom. U proljeće 1914. bijaše student u Beču, gdje je bezuspješno učio medicinu, pa historiju i filozofiju. Tada je mobiliziran, i u nekom ga je vojničkom klubu, uz zvuke valcera, sustigla vijest o atentatu u Sarajevu. Muzika u prvi mah nije stala, sve dok se svijet nije presabrao i dok se nije shvatilo što bi moglo značiti i koliko bi moglo koštati ubojstvo nadvojvode, prestolonasljednika. Kada su shvatili, u tom trenutku, pisao je puno kasnije Crnjanski, “završila je era valsa”.

Bio je gnjevan čovjek, ali duše i intelekta takvog da nisu mogli podnijeti sav taj gnjev. Rođen da bude veliki nesretnik. U dahu, ne misleći što čini, u “Lirici Itake” demobilizirani Crnjanski pjeva Jugoslaviji ovako: “Nijedna čaša što se pije,/ nijedna trobojka što se vije,/ naša nije.” Pa u nastavku, ludo i posve izvan argumenata i razloga historijske nužnosti:”Zdravo, da si mi Zagorče crni,/ lukavi zloslutni tvrdoglavi,/ ja te volim./ Zdravo, vi tamo gde je mesečina meka,/ svakog ću brata što zaseo čeka,/ da prebolim./ Zdravo, svi redom gusti obrva,/ mutna oka, tužni pesama/ strašna braća./ Ista je naša psovka prva,/ nož i devojka nasred sela,/ i stid domaća…” A malo kasnije, kada su se stvari u svijetu presložile, a Kraljevina se zaputila prema svojoj još uvijek dalekoj propasti, Crnjanski je od huje i od vječitog kompleksa Srbina u poraženoj austrijskoj vojsci, učenika pijarističkoga, fratarskog liceja, pjesnika i epika rođenog na granici, koji u sebi nosi nekoliko posvađanih i zaraćenih svjetova i identiteta, prihvatio trobojku, i jednu i drugu, srpsku i jugoslavensku, a socijalističku ideju bratstva i jednakosti zamijenio mutnom i najasnom, ali u njegovom naraštaju vrlo privlačnom i mističnom idejom o rasi i rasnome podrijetlu. Biva tako da gnjevne i osjetljive duše prisjednu uz teoriju zavjere i raspamete se sasvim.

Ali prije odlaska u glavni štab generala Francisca Franca, odakle će 1937. s oduševljenjem izvještavati za beogradsko profašističko Vreme, s jeseni 1926. Miloš Crnjanski će beogradskoga pilota, inženjera, a pomalo i hohštaplera Tadiju Sondermajera izazvati na dvoboj. Na Vršačkom bregu pucat će jedan u drugoga i promašivati, ali taj događaj će ući u kulturnu povijest i po imenima Miloševih sekundanata, beogradskoga nadrealističkog pjesnika Dušana Matića i zagrebačkog kazališnog redatelja Branka Gavelle. Valjda je to bio i posljednji dvoboj u našemu vijeku. Kasnije će se nesporazumi među gospodom rješavati drukčije.

U dvadesetim i tridesetim, Crnjanski je proputovao Europom, pisao o Toscani i o Španjolskoj, sklon estetskim egzaltacijama, koje ga ne bi koštale da je umio izmaći onim etičkim i političkim. Ali način na koji je Crnjanski pristao uz Milana Stojadinovića, i na koji je iskazivao simpatije prema talijanskome i španjolskom fašizmu, bio je uvijek strogo individualan i osoban. Nikada on nije nasrtao i jurišao u čoporu, nije pripadao rulji.

Drugi svjetski rat zatekao ga je u Italiji, odakle je preko Madrida i Lisabona izbjegao u Englesku. Živio je u Londonu, u bijedi, radio kao pomoćnik u obućarskoj radnji i prodavač knjiga, i nije se usuđivao vratiti kući. Stigao je u Jugoslaviju tek 1965, u pratnji ambasadora Srđe Price, da bi u Beogradu bio dočekan uz književne počasti i priznanja. Dodijelili su mu stan i omogućili mirnu starost. Je li mu, pritom, bilo oprošteno i nešto što drugome ne bi, teško je govoriti, jer drugome, manjem piscu i sitnijoj društvenoj pojavi, ne bi stigli ni zamjeriti ono što su zamjerali Milošu Crnjanskom.

U Hrvatskoj i u Zagrebu njegov je povratak dočekan nevoljko, uz glasne primjedbe kako je Crnjanski neprijatelj našega socijalističkog društva. Bivalo je tako, da se Hrvati bune jer je Srbima pruženo nešto što nije, istoga časa, omogućeno i njima. I obrnuto, pa su se Srbi, recimo, bunili što Hrvati imaju pravo na Lijepu našu, kao na svoju, republičku i nacionalnu himnu, dok bi oni išli u zatvor zapjevaju li Bože pravde. Ali tko bi to, u hrvatskoj emigraciji, bio veliki pisac, hrvatski Crnjanski? Odgovor ćemo dobiti kada 1990. svima bude omogućen povratak: Nitko.

Dvanaest je godina još poživio, ispratio “Roman o Londonu” – do danas najsnažniju egzilantsku prozu naših književnosti – živio kao učtiv i zahvalan socijalistički građanin, da bi umro 1977, u srijedu, sutradan po Danu Republike. Nekoliko dana ranije, tjeskoban, jadan i nemoćan stigao je u bolnicu, na neurološki odjel. Odbijao je hranu, nije htio komunicirati, i umro je tako, u kasno popodne.

Rijetko dosljedna biografija u nesreći, u inaćenju i u svojeglavim, uvijek uzaludnim nastojanjima da se svijetu nekako predstavi vlastita važnost. Da se rodio u većoj i snošljivijoj kulturi nego što su ove naše, Crnjanski bi sretnije prolazio kroz život. Ili ne bi ni bio takav kakav je bio: tamo, negdje daleko od nas, i mimo svih naših kulturnih, političkih i nacionalnih rezona, ljudi su slobodniji od svoga gnjeva, slobodniji pred neskladom vlastitih sirovih snaga i nježnih i lomnih tijela. Ali i odgovornost tamo je veća, pa čovjek pažljivije upravlja svojom ludošću. Ako tako ne postupa, završi poput Ezre Pounda u kavezu, kao zvijer.

U pjesmi “Kuga”, posvećenoj Niki Bartuloviću, još jednome srpskohrvatskom nevoljniku, Crnjanski je, davno prije Drugoga svjetskog rata, pisao: “Ukus se menja, ukus se menja:/ ne menja se čovek i ker.” U toj pjesmi, u toj njegovoj unutrašnjoj kugi, on, nesigurno, kao i veći dio naraštaja – valjda svi, izuzev Krleže – igra oko anarhizma i nihilizma, ruga se nacionalnim svetinjama, da bi, skoro u dahu, završio kao apologet svega protiv čega se u prvim stihovima buni. I onda, s kabaretskom lakoćom, objašnjava prirodu mijene: “Što ti je žao našeg pokolenja?/ Zar to nije vesela maskarada:/ danas je ukus car, a sutra barikada,/ Hristos, pa Neron, pa Lenjin./ Ukus se menja, ukus se menja:/ samo su hulje sve isti./ Hiljade godina vuku nas za nos,/ pesnici, mesije, carevi i komunisti.”

S jeseni 1918, na početku kratkoga dvadesetog stoljeća, ručni su slagari u Zagrebu, u Hrvatskoj poharanoj ratom, glađu i gripom španjolkom, u olovu slagali knjigu budućega velikog srpskog pisca. Od tada prođe 95 godina, od rođenja Miloša Crnjanskog 120, a izlazak te knjige nam se, u Društvu hrvatskih književnika, čini neshvatljivim i nemogućim. Okračala je u međuvremenu, skupila se i suzila, hrvatska književnost i kultura, pa se u njezinu prošlost, nesretnu, ali široku, prostranu i velikodušnu, katkad zagledamo kao što povjesničar hrvatske književnosti pogleda u vlastito govno, prije nego što će potegnuti vodu.

12. 01. 2013.

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/milos-crnjanski-naklada-dhk/

 

 

 

Tags: , , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Miljenko Jergović o Crnjanskom [Tema: Crnjanski]

by admin time to read: 6 min
0