Milogorske ljubavi

| April 24, 2018 | 0 Comments

Vole da se zaklinju u ljubav. Vole da javno vole. Vole da vole, onako iz petnih žila. I desnom i lijevom rukom. Vole da vole laktovima, zadnjicama. Vole da vole s leđa. Vole da vole, baš onako mučki. Vole da vole u prolazu, potuljeno i nehotice. Vole sve što voli Onaj, po kome su dobili voljeno ime, a baš i ne znaju šta On voli i da li uopšte voli njih koje je, odista, teško voljeti…
Šta li voli taj pobjednički soj i kako li mrze ako ovako vole? Teška je, preteška njihova ljubav, a koliko li je teška njihova mržnja… Možda oni zaista mrzeći vole i vole mržnjom… Svašta se njima može i sve bi oni da probaju, pa i to. Jer, pobjedničku istoriju pišu oni koji vole da mrze i mrze da vole. Staro je to, onako dripački i prostački, uspostavljeno pravilo…
Vole li oni, recimo, slobodu, kad je već ovako junački, čojski, sojski, milogorski brane… I od koga li je brane kad su je odavno, ovakvi kakvi jesu, sobom zarobili… Svaki im je trijumf odbrana slobode, a slobode nikada nije ni bilo u njihovim pobjedama. U pobjedama njihovim nema ni pobjede, a kamoli slobode. Mogu li robovi milogorizma braniti slobodu i kako zamišljaju ropstvo i podaništvo ako misle da je ova nakarada, zapravo-sloboda… Od njih ovakvih, porobljenih i zaularenih, slobodniji je svaki sužanj sa teškim okovima u najtežoj tamnici. Proviruju li kroz tamnički prozor makar krijući i da li im je taj provir ispunjenje slobodarskih snova…Ili ne smiju ni da virkaju, jer će im i to ugroziti apsolutnu slobodu. Ko virne, ne vraća se u pećinu milogorja, ko se, kojim milogorskim slučajem posle viruckanja vrati, nastradaće u pećini od vječnih pobjedničkih čuvara pećinske slobode…
Vole li oni, na primjer, majsku zoru, kad je već onako gromovito, zborno i osorno dižu u nebesa? Znaju li oni šta je zora, šta je maj? Misle li oni da se može proslavljati svitanje u tmuši i nevidjelici, misle li da se može opjevavati rasvit i razdanje koje im je krvni neprijatelj, jer samo ponoćnici mogu biti sljedbenici opakog milogorskog vampirizma. Kad šišmiši opjevavaju zoru, oni zapravo veličaju mrak…
Vole li oni, primjerice, poštenje kad ga već meću u svaki urlik, u svaki milogorski jav…Ako je to poštenje, šta li je nepoštenje… I ima li išta nepoštenije od njihovog poštenja… Ima li išta poštenije od nepoštovanja tog i takvog poštenja… Je li to u njihovom pogledu, to čuveno milogorsko poštenje. U tom pogledu varniči gramzivost, plamti lopovluk, gori nesojluk. U tom pogledu skukavičen je strah, ali poštenja, nema ni u trgovima. Čak ni bivšeg poštenja, jer se bivše poštenje odavno upisalo u registar totalnog nepoštenja…Izmigoljilo i odvijugalo ostavljajući za sobom sluzavi milogorski trag…
Voli li, da priupitamo, taj uzvišeni milogorski soj, Crnu Goru kojoj toliko arlauču, koju tako nemilosrdno raspinju na svakom državnom piru, od koje tako pilatovski peru domoljubne ruke, koju tako sladostrasno vjenčavaju trnovim vijencem svijetle budućnosti. Kojoj zabijaju državotvorne klinove, koju šibaju zastidnim šibama stravičnog progresa, demonskog napretka… I može li ta i takva Crna Gora, poražena i posramljena, izaći ispod gomile onih koji je kamenuju strašnom ljubavlju… Kakva li je to, milogorci, ljubav koja ponižava, koja raspinje, koja ubija, koja sramoti, koja rastura i razara? Koja piromanski potpaljuje požar u ime ljubavi koja ne gori već sagorijeva…
Voli li milogorska bratija, onog do sebe, onog poraženog i izmoždenog pobjednika-milogorca… Voli li ili ga prezire, jer je u svom beskonačnom beskičmenjaštvu gori od gorega, jadniji od jadnijega, kukavniji od kukavnijega. Milogorac koji milogorcu izjavljuje javnu ljubav mrzi onoga kojeg mora da voli, jer je ljubav po direktivi gora od iskrene mržnje. Milogorac bratski grli milogorca u pobjedničnom zanosu jer tako mora, jer su tako jači, jer ih je tako više. Bratski ga grli, a dušmanski mrzi jer zna da zavisi od onoga kojeg bi najradije prignječio kao muvu kad bi se jednom u životu oslobodio isplativog i slatkog milogorskog straha…
Dugačak je, predugačak spisak milogorskih ljubavi. I sve njihove ljubavi su skrivene mržnje, a sve njihove mržnje su njihove najveće ljubavi. Jer ako mrze i onoga po kome su dobili ime, kako će voljeti nekoga ko ih podsjeća na njihove preglumljene bivše ljubavi koje su metastazirale u sadašnje voljene mržnje…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Milogorske ljubavi

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0