Minesota, zločinačke ruke miluju djecu

| April 19, 2012 | 0 Comments

Sa koliko si se ljudi danas sreo, ovog mjeseca, od početka godine? Ko su ti ljudi, Minesota?

I šta, oči njihove, pogledi za nama kada odemo, paranoja koja mi diše za vratom?

Možemo ih posmatrati, pomno, tražiti neki trag, kajanja, neki pokret koji otkriva davnašnji nož, gledaćemo osmjeh, pokušavati da shvatimo. I ništa. Ne znam za tebe. Ali ja.

Izlazimo tako pred ljude, razgovaramo i rukujemo se, a pojma nemamo. Strašno je Minesota i pomisliti da saznamo, iako, ti znaš, moja žeđ za znanjem je neiscrpna, ali da znam sve, o tim ljudima sa kojima se rukujem, kojima govorim dobar dan, koji se žale, koji pate, da znam sve, ne bi bilo dobro. Po mene, po njih.

U Foči 1992. Svjedoče žene, muslimanske, bošnjačke, kako god, žene, svjedoče o brutalnim silovanjima i prebijanjima i navode imena. Taj i taj taj i taj taj i taj. Iz Foče i iz Kalinovika, ali i iz Pljevalja, iz Nikšića. Đe su ti ljudi Minesota? Da ih potražimo? Da odemo do njihove zgrade u tom nekom gradu, pratimo ih, kako sjede u kafani kako dižu čašu, otpijaju, smiju se, kako ih zove ćerka, žuri kod drugarice na rođendan? Da ih gledamo sa ulice, kroz prozor kako se spremaju na spavanje, kako brinu jer nemaju dovoljno novca za otplatu kredita jer im kafana loše radi. Da pripremimo flajere sa njihovim imenima i prezimenima – i sa imenima i prezimenima njihovih žrtvi? Dijelimo ih rodbini, prijateljima, u kafani, na pijaci? Šta da radimo mi, ti i ja, i pravde ima li ima li grama pravde na ovoj planeti.

I meni se svidjela. Ideja da se dođe do svih imena, do svake žrtve. Do svake ruke koja je ubila. Svaka žrtva, između dva oka, ima utisnuto ime i prezime krvnika. Onog koji je ubio. Svaki ubica u oku nosi lice svojih žrtava. Da se zna Minesota, da se kaže. Misliš da bi se kajali kada bi komšije i drugari saznali? Misliš da bi nešto bilo drugačije kada bi opet počelo? Misliš da im se oči razlikuju i da su drugačiji zločini različitih nacija? Ili su to braća, opet, po krvi, po užasu. Ne po oružju Minesota, ne po oružju.

Strah me obuzima Minesota, strah kao voda koja se jedne večeri sklopila iznad mene, kada sam pomislio, zašto da ne, zašto se ne predati, potonuti, do dna, nestati.

Ti i ja ćemo napraviti jedan bilbord sa fotografijama iz ličnih karata svih majki onih koji su poginuli u ime lažne odbrane naše zemlje, kada je Neretva u pjesmama tekla ovuda. I stavićemo je duž svake ceste ove naše zemlje. I kada funkcioneri budu prolazili ako slučajno otvore prozor, i vide, i pitaju, kakve su to žene, čije su to oči, i kad im kažu to su majke onih ljudi koje ste vi prije dvadeset godina poslali u rat, koji su poginuli, da li će, ma, da li će mu obrva zaigrati?

Neće?

Misliš da neće Minesota?

Oni koji su tukli Srđana Aleksića i ubili ga, sjede sada. Piju kafu. Kažem ti. Slušaju neku laganu muziku i misle na ženu koja prolazi, misle, sanjaju.

Misle, sanjaju, žive.

Tags:

Category: Jasan Pogled

Bash

About the Author ()

Bash je pseudonym. Pravo ime je poznato redakciji. Govori se da ima veza sa B. Travenom, i dzunglama Juzne Amerike, ali je to potpuno proizvoljna i nepotvrdjena vijest. Osnovna osobina – potpuna i cjelovita kontradiktornost. Jedno govori danas sjutra sasvim suprotno i ne nervira se. Kaze, nebo je tu, mi smo tu, u cemu je problem, gospodo?

Leave a Reply

Minesota, zločinačke ruke miluju djecu

by Bash time to read: 2 min
0