Mirko Kovač: Miodrag Bulatović, zaboravljeni pisac

| October 1, 2017 | 0 Comments

 

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: ‘Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića

U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg “Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.

1.

Ne znam sjeća li se još tko jednog pisca, zvao se Miodrag Bulatović (1930–1991), koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća žario i palio na književnim terenima nekadašnje Jugoslavije, ali i diljem svijeta, preveden je na tridesetak jezika, knjige su mu izlazile na krajnjim točkama zemaljske kugle; u Japanu je, primjerice, njegov roman Crveni petao leti prema nebu imao tiražu od pedeset tisuća primjeraka; sjećam se kad mi je pokazivao novinske članke, „sve sami superlativi”, vragolasto je govorio, kao da se razumije u grafeme japanskog pisma, a potom je dodao nešto ozbiljnijim tonom: „Za mene je superlativ kad ti izdavač javi da je prvo izdanje pri kraju i da ti šalje ugovor za novo, a prikazi knjiga svuda su isti, uglavnom dosadni, kao da ih piše isti kritičar, naš Džadžić.”

U Cape Townu (Južnoafrička Republika) roman Crveni petao leti prema nebu objavljen je 1963; doživio je tri izdanja, a u Istanbulu je 1966. bio šest tjedana na prvome mjestu najčitanijih stranih knjiga. Sjećam se, svjedok sam toga susreta u Maderi, u Beogradu, kada mu je turski ambasador nudio utočište u svojoj zemlji jer se pribojavao da će pisca uhititi zbog romana Heroj na magarcu; četiri komunistička generala pokrenula su hajku na autora koji je u romanu „izvrgao ruglu tekovine NOB”. Bulatović se uljudno zahvalio i rekao da je Turska divna zemlja, ali da mu više odgovara Francuska; godinu dana proveo je u Parizu vodeći gotovo dvostruki život – noću na dnu, u podzemlju, s kriminalcima, prostitutkama, političkim emigrantima; danju pak u otmjenim kavanama, s novinarima, piscima, urednicima i knjižarima, ili na tulumima i dernecima na koje je upadao nepozvan, ali je uvijek radio na plasmanu svojih knjiga; od toga je živio, a imao je smisla za ono što se naziva marketingom, „umio sam iscijediti lovu iz suve drenovine”, znao je reći. Uza sve, o njemu se rado ćaskalo među finim svijetom, i u diplomatskim krugovima, njegovi su prijevodi isticani kao „mostovi kulture među narodima”, kako su to znali reći strani ministri ili državnici kad god bi došli u posjet zemlji nesretnog pisca, čije su ime jedva izgovarali jer ni oni, kao ni njihovi domaćini, nisu ga čitali, ali je, eto, bio nužno zlo, pa čak i dokaz kako i balkanski vilajet ima neku književnost te da folklorna kola, koja su tih godina često gostovala u inozemstvu, nisu jedini izdanci kulture. Da je Bulatović bio budala, povjerovao bi da je doista „most kulture”, počeo bi sebi pridavati važnost, ali on je bio oštrouman, samoironičan, umio se sprdati sa svim i svačim; sam je u francuskom L’expressu izjavio: „Čim se na mene pozivaju, znak je da ne postoji nikakva kulturna suradnja i razmjena.”

Ali unatoč svemu, o njemu se u tim dosadnim krugovima pričalo jer je donio nešto brutalno i luđačko, uvijek na rubu skandala, sablažnjavao je dame svojim erotskim podvizima; od njega se bježalo, a istodobno prisluškivalo što taj demon govori; bio je drukčiji, neumoran u svome makabričnom zavođenju, duhovit i jezovit, od refleksa i izrazitog talenta za ruganje, nitko mu nije mogao proturječiti, ni doskočiti, jer je uvijek bio brži na „nožu duha”, kako je sam definirao svoje reflekse. Već je glasovita i često citirana ona anegdota kada se sreo s jednim praksisovcem koji mu je predbacio što se okomio na komunizam općenito, pozivajući se na ovaj naš pogrešni, na što mu je Bule u hipu uzvratio: „Draži mi je komunizam s greškom nego taj vaš ispravni.”

Za svoj uspjeh Bule je sve sam učinio, imajući protiv sebe državu i komunistički režim, kao što je za svoj pad također sve sam učinio, rušeći samoga sebe posljednjih petnaestak godina svog života. Jednom sam mu rekao da ne znam nikoga tko je toliko radio na vlastitu padu, na što je on, hitro kao i uvijek, uzvratio: „Grešiš. Nisam ja radio na svom padu, nego je pad radio na meni.”

Piscu u egzilu stiglo je jamstvo države da se može bez posljedica vratiti u domovinu; komunisti su se tih godina sve više otvarali prema svijetu i nije im odgovarao negativni publicitet o zatiranju sloboda, a Bulatović je to, kako je već bio jezičav, danomice isticao u svojim mnogobrojnim intervjuima; bio je toliko prisutan u inozemnom tisku „da je i Tito bio zelen od zavisti”, kako je umio reći uz praskav smijeh. Ali ni nakon povratka iz Pariza novinarski šljam nije ga ostavljao na miru, izlazili su prljavi feljtoni o njemu; u objedama se najdalje išlo u tiražnom listu Večernje novosti. Sjećam se jednog teksta na kulturnoj stranici tih opskurnih novina (sličnu sudbinu, u istom listu, i sam ću doživjeti s početka devedesetih godina u feljtonu pamfletista Vojislava Lubarde) u kojemu je pisalo da se Bulatović vratio iz egzila, „ali do njega se ne može doći od Kovača”. Do njega se moglo doći, bio je druželjubiv i komunikativan, ali nitko se nije usudio, zaziralo se od toga „bezobraznika koji olajava svoju zemlju”, a udbaši su svakodnevno ostavljali prijeteće poruke, „mogao bi te udariti kamion” itd. O našem odnosu, mnogo godina kasnije, i sam Bulatović priča u razgovoru s Borom Krivokapićem objavljenom u podlisku Politike: „Čovek koji se sa mnom družio bez imalo zazora, vrlo drsko može se reći, bio je Mirko Kovač. Kao mlad pisac i kao hrabar čovek. Kovač i ja smo se uvek družili. I sada, iako se ne viđamo, Kovač i ja se stalno družimo. Mi smo jedno vreme bili nerazdvojni. Jedno vreme sam i stanovao kod Kovača, u nekoj sobici. Dosta vremena smo proveli zajedno i u Sloveniji.” Ali nisam ostao jedini koji je podupirao proganjanog pisca; pridružio se i Boro Pekić nazivajući svinjarijom taj udbaški feljton u Novostima. U jednom pismu Borislavu Pekiću (Korespodencija kao život, Novi Sad, 2002) Bule zahvaljuje za davnašnju potporu, odgovara mu na pismo od prije dvadesetak godina te između ostalog veli: „Dragi i divni moj prijatelju, odgovaram ti sa zadrškom, s osećanjem krivice: pa ja ti još nisam odgovorio na pismo iz šezdeset i neke, kad si me podržao, u trenutku kad su policijski novinari, piskarala i doušnici, objavljivali onaj ogavni feljton o meni, onu gnusobu iz koje je trebalo da se nasluti kako sam sudrug sa Luburićem i ostalima. Sećam se, u Alpima sam bio, takorekuć skriven od štokavskog vilajeta, posebno od čitateljstva Večernjih novosti. Stizali su nastavci, stalno sam bio s Luburićem, dan hapsa se očekivao, a ja sam pisao neke stranice iz speva Rat je bio bolji. I onda je stiglo tvoje pismo, pregršt melema čoveku kome nije bilo pomoći, ni izlaza…”

2.

Bulatovića su u Beogradu zvali „Bule šiz”, ili „ludi Bule”, za nas, njegove prijatelje, bio je samo Bule. On je nekih godina ponajviše živio u Ljubljani, kod tazbine, kao domazet; oženio se predivnom osobom Nušom, iz intelektualne stare obitelji Kansky, koja vuče korijene, ako me pamćenje služi, iz Odese. Njezin je otac bio doktor biokemije, u mladosti je prijateljevao s Masarykom i predavao na sveučilištu u Pragu kao „profesor po pozivu”. Kad god bi tko iz naše fele dolazio u Sloveniju, na Bled ili u Kranj, bilo poslovno ili na odmor, s prijateljima ili sam, Bule bi se našao pri ruci, dočekivao nas i posvećivao nam pažnju, ne žaleći truda i vremena, a ja sam imao posebnu privilegiju kao njegov prijatelj, pa sam bio čest gost u njegovoj kući na Krekovu trgu u Ljubljani ili u ladanjskoj kući te nekoć imućne obitelji njegove supruge, na Ostrom vrhu blizu Ljubljane, gdje je volio boraviti i pisati; ljeti je ondje bilo ugodno, a zimi idealno – piscu je odgovarala sobna temperatura od oko jedanaest stupnjeva. Pisao je u vunenim rukavicama odrezanim pri vrhovima, tako da su prsti iz njih provirivali, uvijek modri i ledeni, a na kažiprstu i srednjaku često je imao žuljeve od olovke.

Kad god sam tih šezdesetih godina dolazio u Sloveniju, Bule bi me uvijek dočekao, bilo na kolodvoru ili aerodromu Brnik, uvijek vedro i veselo; bio je tako nestašan i infantilan, katkad euforičan, sjao je od sreće i zadovoljstva što prijateljujemo, umio je to iskazati na svoj način, a u jednoj posveti na knjizi izabranih pripovijedaka Najveća tajna sveta napisao mi je: „Ja mislim da je najveća tajna svijeta prijateljstvo, solidarnost među lavovima, subratstvo među braćom, jednom riječju posljednje poglavlje ove grešne knjige…” i to je poglavlje jedna njegova vrhunska pripovijetka koja se zove „Ljubav”. Bule je kao osoba imao podjednak odmak od mnogih krajnosti, uvijek negdje između nježnosti i surovosti, lakrdije i zbilje, genijalnosti i ludila, mržnje i dobrote, površnosti i dubine, ali zasigurno uvijek s „tragičnim osjećanjem svijeta”.

Tih godina dok smo intenzivno prijateljevali, Bule je bio imućan, ne samo za ondašnje naše prilike, nego kao uspješni europski umjetnik jer je svaki trenutak slave umio unovčiti ili, kako je sam govorio, „namlatiti pare dok te hoće”. Sjećam se kad su mu na Bled došli Nijemci i s njim potpisali ugovor o otkupu prava za snimanje filma prema njegovu romanu Heroj na magarcu; „Ovolika lova i kod mene izaziva vrtoglavicu, ali što je veća, to se brže smirujem”, govorio je. On je umio s novcem, bio je štedljiv, a u društvu i kavani škrt, jedino je kao domaćin, u svojoj kući, bio gostoljubiv i široke ruke, stalno je svoje goste nutkao jelom, dodavao hranu u tanjur i ne pitajući možete li pojesti; činio je to s humorom, uvijek uz dosjetke i vragolije. Točno je znao što svaki njegov prijatelj voli jesti i svakomu je od njih ugađao, sam je kupovao namirnice i dobra vina. Bule nikad nije pio, „Dosta mi je vlastitog ludila, pa mi nije potrebno alkoholno”, to mu je bio izgovor kad god je odbijao čašicu pića. Bio je zabavan, duhovit, maštovit – mnogi nisu vjerovali njegovim pričama, smatrali su ga mitomanom i erotomanom, ali ja sam se osobno uvjerio da nije moguće ispričati sve ono što je činio; njegovi su podvizi počesto bili u domeni fantastike – nisam nikad, ni prije ni poslije, upoznao čovjeka koji je imao toliko sablasnih priča iz vlastitog iskustva kao što ih je imao Bule. Toliko sam toga s njim doživio, prijateljskoga, ugodnog, lijepog, ali i vulgarnog, čak gnusnog, ali o tomu nikad ne bih pisao, jer ako sam bio blizu nekih njegovih nevaljalština, a nisam se s više strogosti distancirao od njih, onda i sam donekle snosim krivnju. Nisam mu povlađivao, ali bojim se da sam u mladosti bio previše njime fasciniran.

Posjedujem fascikl Buletovih pisama, fotokopirao sam ih i ustupio zajedničkom prijatelju i publicistu Bori Krivokapiću, uvjeren da će mu biti korisna za knjigu razgovora s Bulatovićem, na kojoj podulje radi i koja je dobrim dijelom objavljena u listu Politika pod naslovom Lirska zver, a znajući ga, posve sam siguran da će izostaviti sve ono intimno i privatno, sve što bi moglo baciti ljagu na toga pisca, jer ljaga je prema njemu i za života bila dovoljno darežljiva. Istaknuo sam ta pisma jer u njima su i neke britke stranice o pisanju, o svojoj poetici, o shvaćanju književnosti, o sebi i svom životu, a uzgredno i duhoviti komentari o tekućim zbivanjima i ličnostima iz kulturnog i političkog svijeta.

Uvijek smo se dopisivali, ali ponajviše 1973./74, dok je u Sloveniji pisao svoj roman Ljudi sa četiri prsta; slao mi je svako poglavlje, „mom supervizoru”, kako je u svojim pismima i svojim vragolijama često naglašavao. I doista, želio sam da taj roman uspije, ali mi se činilo da je moj prijatelj krenuo nizbrdicom i da mu je ta „neobuzdana fantastika” pomutila razum i talent i počela ga vući u pogrešnom smjeru, premda su ostaci njegova čudesnog dara i u tom romanu vidljivi; ima ondje sjajnih stranica i dobrih likova. Moram reći da je usvajao mnoge moje primjedbe, ali ono bitno nije se dalo popraviti. Dogodilo se najgore: dokumentarnost se pretvorila u laž, unatoč uspjelim pasažima. Kao „supervizor” bio sam oprezan, obziran, „savjetnik u rukavicama”; bilo bi doista suludo i oholo da pisca koji mi je bio literarni uzor odvraćam od bilo čega što je zamislio; moje su intervencije bile blage i s puno takta, onakve kakve bih i sam od dobronamjernoga prihvaćao.

Kada sam zgotovljeni rukopis pročitao u cjelini, napisao sam mu jedno uljudno pisamce s umjerenim pohvalama, ali sam ipak smogao toliko kuraži da na kraju napišem: „To neće biti tvoj najbolji roman.” Nakon mjesec dana odgovorio mi je kratko, ljubazno, a kako sam poznavao njegov ton i stil, uočio sam da je ipak nezadovoljan, pa i razočaran mojim suzdržanim odnosom prema njegovu romanu. U tome pismu od 17. ožujka 1975. između ostalog veli: „Možda si u pravu, ali u životu svakog pisca postoje i slabije knjige, da nije tako o čemu bi kritičari seruckali. Vidim, između redova, da tražiš od mene da se vraćam izvorima, korenima, našim crnogorskim jadima, onoj vatri koja je i mene opustošila, ali, baćo, siguran sam da ću se tamo vratiti, makar u lijesu, kako bi ti rekao, na svom maternjem, hrvatskom…”

Pojava vožda promijenila je Buletov život; obožavao je Miloševića kao i većina srpskih pisaca, ali on je ponajdalje otišao i cjelokupni svoj imetak, pozamašne svote novca, uložio u srpske banke, u obligacije Zajma za Srbiju, koji se pokazao voždovom prijevarom. Veliki škrtac, bježao je iz restorana da ne plati svoj objed, odriješio je kesu potaknut rodoljubljem i vjerom u preporod Srbije

Roman Ljudi sa četiri prsta objavljen je istodobno u Beogradu i Münchenu 1975, ali njegovi izdavači na ostalim svjetskim jezicima odbili su ga; prošao je s nekoliko prijevoda kao i njegov prethodni roman Rat je bio bolji. Ali unatoč tomu impresivna je brojka njegovih izdanja u inozemstvu, a bilo ih je, počev od 1960, stotinjak; bilo je prijevoda i izdanja koje nikad nije vidio i na jezicima za koje nije čuo. U Beogradu je roman Ljudi sa četiri prsta doživio deset izdanja i tiražu od preko dvjesto tisuća primjeraka. Dobio je NIN-ovu nagradu kritike za roman godine, i to je bila jedina nagrada koju je Bulatović ikad dobio, a dobio ju je za svoju slabiju knjigu, valjda kao kompenzaciju za ono što je ranije propušteno; godine 1959, kad je objavljen njegov genijalni roman Crveni petao leti prema nebu, ta nagrada nije dodijeljena; neki članovi žirija kasnije su priznali da su se osramotili, a u povijesti NIN-ove nagrade taj se događaj sve više ističe kao skandal. Isto tako, sjajan roman Heroj na magarcu, objavljen 1967. u Rijeci, doduše gotovo ilegalno, također je zaobiđen kao kužna knjiga, ali je barem u vezi s njom ostala jedna zgoda, jedna već glasovita anegdota kada je član žirija NIN-ove nagrade Muharem Pervić sreo pisca i rekao: „Ove godine ja ću gurati tvoj roman”, a Bule je uzvratio iz cuga, hitroumno kako je to samo on umio: „Verujem, ali na dole.” Tako je i bilo, Heroj na magarcu nije uopće razmatran, niti se bilo tko u žiriju usudio spomenuti ga.

Uspjeh romana Ljudi sa četiri prsta bio je nezaslužen, iako je njegov autor još otprije zaslužio mnogo veća priznanja i respekt. Ali, unatoč svemu, taj je uspjeh bio nedvojben; pa i ja sam sklon vjerovati da je za jednog pisca uspjeh čak i kad se publika grabi za njegove knjige. Buletov pad zapravo je počeo tim uspjehom, jer je nakon toga napisao nešto što se zove Peti prst; više mi nije davao rukopise na čitanje, ali jest tu knjižicu čim je izašla, a na jednoj praznoj stranici nakitio mi je posvetu s puno žalaca i ironije; nešto se u njemu doista kuhalo. Zamolio me da pročitam knjigu, što sam i učinio, ali moje mišljenje nije tražio, a ja se nisam želio gurati da bih iznio svoje prosudbe o jednoj imbecilnoj knjizi. Više se nismo viđali, tek smo se pokatkad sretali; uvijek je imao potrebu predbaciti mi da sam omanuo u procjeni oko njegova romana Ljudi sa četiri prsta, spopadao bi me i gnjavio svojim samohvalama, postao je nepodnošljiv, pa sam sve više zazirao od njega i bježao na drugu stranu ulice. Čuo sam da je potom napisao roman Gullo Gullo (1983), a tko god bi mi o tome romanu imao što reći, prvo bi se prekrižio i povjerljivo šapnuo da je to „klinički slučaj”, „praznina praznine”, kako je netko napisao.

3.

Naše se veliko prijateljstvo raspalo a da se nije pretvorilo u obostranu mržnju. Mogao sam mu oprostiti mnoge ludosti, one su bile dio njegova karaktera, mnoge zablude, pa i loše knjige, jer je u svojoj prtljazi imao one prve četiri sjajne knjige, a to je dovoljno i za većeg autora i veću kulturu, ali mu nikad nisam oprostio ulogu zloduha u „aferi Kiš” (1976–1978), ne samo zato što mi je Kiš također bio bliski prijatelj nego zato što je nedužan stradao od režimskih hulja za koje je Bule radio kao nabavljač građe za lomaču; činio je to radosno, s užitkom što će jedan pisac gorjeti. Znao sam da se u mnogim stvarima nije umio obuzdati, ali nisam vjerovao da može s toliko strasti sudjelovati u nečijem smaknuću, u nečemu što je tako nisko i vrvi objedama, što je inicirano iz udbaškog podzemlja. Razumljivo je kad jednu takvu ujdurmu vodi novinar kodnog imena Pigeon, i kad mu u tome pomažu novinari koje je Kiš u svojoj knjizi Čas anatomije s pravom nazivao policijskim psima, ali kad to čini nekoć proganjani pisac, kad gonjeni postane gonič, onda je to doista posljednji stadij morala i definitivna bijeda duha.

Iako smo se bili već udaljili, pokušao sam utjecati na nj, za spas duše, pa smo se jednom našli u kavani hotela Metropol, bilo je to u jeku afere, ne bih li ga nagovorio da zaniječe sve to što Kiš o njemu priča. Rekao sam: „Bule, nigdje ne postoji nijedan pisani dokaz da Kiša smatraš plagijatorom. Postoji li?” „Ne, nigde”, uzvratio je brzo i odrješito, kao da je u toj mojoj konstataciji našao slamku spasa, jer ga je Kiš u svim novinama već razapinjao kao smutljivca nazivajući ga „samozvanim gonkurovcem”. (Bule je godinama pričao da samo što nije dobio uglednu francusku Goncourtovu nagradu) „Ako je tako”, rekao sam, „onda Kiša zaskoči i izjavi da ga ne smatraš plagijatorom. Ispadni gospodin.” Lecnuo se i tren-dva šutio gledajući me očima koje su dobile onaj svoj luđački sjaj, a onda je izustio kao da priopćava neku konačnu samospoznaju: „Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ!”

Tako je propao moj nagovor da se izvuče iz te afere i opere obraz, ali on je nastavio još žešće, čudeći se zašto se ljuti onaj tko je „uhvaćen u krađi”, a uza sve, prišljamčio se onima koji su tražili da se Kiševa knjiga zabrani. Tada sam napisao tekst za zagrebački list Oko (30. studenoga–14. prosinca 1978) pod naslovom „Izgon Danila Kiša i druge svinjarije”, i između ostaloga rekao: „Još je samo moguće u ovoj našoj književnoj ludnici da pisac traži zabranu knjige drugog pisca, da se u institucijama rješavaju pitanja slobode mišljenja, da pisac prihvaća biti pozvanim od bilo koje grupe ili ustanove, bilo kog centra moći, a ne od svoje savjesti; još je samo ovdje moguće da jedan pisac nagovara javnost da sudjeluje u trampi drugog pisca za nekog tamo nikogovića. Može li pisac odista biti toliki govnar da se stavlja na stranu optužnice koja traži protjerivanje književnika iz svoje sredine, i da svjedoči protiv njega ispunjavajući volju tužitelja. I kada takva književnička bagra zagovna, onda svi traže da se stvar slegne.”

Nakon tog mog teksta Bule me dočekao na stubištu Kluba književnika da bi me ujeo: „Ti si uvek na pogrešnoj strani”, uzviknuo je zacaklivši očima. „Zar sam bio i onda kad sam te branio u Književnim novinama, na cijeloj stranici”, rekao sam mirno i prošao ne želeći dijalog, premda je on dovikivao za mnom da je to različito i da se za krađu moraju snositi konzekvence. „A konsekvence su, po Bulatoviću, sasvim jasne i logične; treba dovesti u pitanje, naravno, sve što je taj autor (D. K) napisao, jer – ko zna? – možda je sve svoje knjige odnekud prepisao, nikad se ne može s njim znati…” piše Danilo Kiš u polemičnoj kultnoj knjizi Čas anatomije.

Bulatovića je literatura sve više napuštala, talent se gasio, još ga je služio smisao za krčmljenje svojih knjiga, pa je uspješno nastavio s novim izdanjima romana Ljudi sa četiri prsta, objavio je sabrana djela, antologiju svojih erotskih stranica Jahač nad jahačima; za dinare od knjiga kupovao je devize na crno, sve više se pretvarao u lihvara i švercera stranom valutom, postao je jedan od jačih poduzetnika, kupio je veliki komad zemljišta negdje ispod Avale, bagere i rovokopače; mehanizaciju je iznajmljivao nekoj građevinskoj tvrtki itd. U njegovoj glavi rojile su se ideje o novim knjigama, o tome je stalno brbljao idući od stola do stola po beogradskim krčmama i klubovima, skakao je s teme na temu, često je sablažnjavao opscenim pričama, ali nisu svi reagirali s naklonošću i strpljivo, bilo je onih koji bi podviknuli na nj, ušutkali ga i otjerali, a on bi, bez ikakve uvrede, odskakutao za drugi stol i nastavio sablažnjavati. Pretvorio se zapravo u jednog od junaka iz svojih priča, Ananija ili Pališumu, iz zbirke Đavoli dolaze, tog pripovjedačkog bisera; postao je kukac koji je izmilio iz njegove antologijske pripovijetke „Insekti”.

Bio sam prisutan kad ga je jednom Rade Konstantinović, s kojim sam sjedio za stolom u Klubu književnika u Beogradu, otjerao doslovce kao džukelu, s onim „mrš odavde”, jer je i ne pitajući sjeo za naš stol i odmah počeo gadljivo o drugim narodima, posebice Slovencima. I mene je više puta ščepao za ruku i prodavao mi maglu svog romana o Drakuli; ono što je pričao bilo je nesuvislo, umobolno. I da bih ga otkačio, jednom sam mu rekao: „Ti to nikad nećeš napisati, zavaravaš samog sebe.” Otada me više nije gnjavio; kao da je i sam postao svjestan da sam doista u pravu te da je to samo zbrka u njegovoj glavi, a uporno pričanje o tome čini se da je bilo neka vrsta terapije.

 

Promenio Buletov život: Slobodan Milošević, koljač

Photo: Stock

Pojava vožda promijenila je Buletov život; obožavao je Miloševića kao i većina srpskih pisaca, ali on je ponajdalje otišao i cjelokupni svoj imetak, pozamašne svote novca, uložio u srpske banke, u obligacije Zajma za Srbiju, koji se pokazao voždovom prijevarom. Veliki škrtac, bježao je iz restorana da ne plati svoj objed, odriješio je kesu potaknut rodoljubljem i vjerom u preporod Srbije; svi se sjećamo književničke krilatice iz 1989. da će „Srbija za pet godina biti Švicarska”; jedini koji je znao da neće, bio je sam vožd. Ali čudno je da je na to nasjeo jedan promućuran tip kakav je bio Bule, pogotovu što se to ticalo njegova džepa; bit će ipak da nacionalisti do te mjere otupe i izgube reflekse, tako da njihovim osjećajima s lakoćom manipuliraju lukavci, često i budale, koji na kraju nacionalističkoga karnevala izlaze kao bogataši.

 

Na osnivačkom kongresu Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (16–18. srpnja 1990) Bulatović je održao udvorički govor začinjen lošom poezijom, jer on više nije umio drukčije, rodoljublje je u njemu ubilo talent, pa je jadnik „pojao” za govornicom o „Srbijici rumenoj jabuci”, osvrtao se i često pogledavao na Miloševića da vidi godi li mu ta poezija, taj pjevni speech u kojemu je između ostalog odguslao: „Rađa se nova stranka, nova i osunčana, narodna i nedogmatizovana, čestita i kompaktna, prikladna svima. Mene ne plaši crvena boja, koja je znamenje ove partije. To nije samo boja komunista, već oltara i zgrušane naše srpske krvi!” Bule je napokon postao narodni poslanik SPS-a; nijedno zasjedanje u Parlamentu nije propuštao, svaki put je uzimao riječ, ali iskrice njegova duha više nisu frcale; stanoviti Raka, seljak iz trsteničkoga kraja, bacao ga je svojim humorom i duhom u zasjenak; sirotom književniku, narodnom poslaniku, ništa nije polazilo za rukom; često je izgledao kao avet za govornicom.

Bulatovića sam posljednji put vidio negdje u ljeto 1990, u selu Botunje kod Kragujevca, u dvorima pisca V. Stevanovića, uzdignutima na brežuljku s kojega se vidi „Šumadija talasasta”; ondje sam bio gost već gotovo tjedan dana. Sjećam se da je Bule stigao predvečer, sa svojom suprugom Nušom; svi smo se željeli naći, kao da smo slutili da se zadugo ili više nikad nećemo vidjeti. Stevanović je kao i ja bio opozicionar, Miloševićev protivnik (kasnije egzilant u Parizu, gdje je živio desetak godina, autor ponajbolje knjige o „balkanskom krvniku”, objavljene najprije na francuskom), ali to ga nije priječilo da starog prijatelja i narodnog poslanika radosno dočeka kao dobar domaćin. Bule je kao i uvijek bio živahan, nije sklapao usta, pokušavao je biti duhovit, pa sarkastičan i zajedljiv, ali mu ništa nije uspijevalo, a jedini koji se smijao vlastitim štosovima bio je on sam. Kako je sve bilo nategnuto i bez lakoće druženja koja je posve iščeznula, Bule je počeo naširoko pričati o svom novom i nenapisanom romanu Drakula; njegov je junak, grof Vlad Tepeš, zamišljen kao naš suvremenik koji je jedne večeri krišom stigao iz transilvanskoga gradića Sighisoare u Beograd kako bi se sastao s Drnovšekom, slovenskim političarem u Saveznoj vladi i s njim dogovorio podjelu „đavoljeg carstva”; u tu čast priređene su orgije na kojima su bili slovenski i hrvatski političari, tu se pilo, pušilo i pušilo, bušilo i bušilo, etc, etc, sam je pripovjedač uživao u jeftinom humoru i banalnim detaljima, a sve je bilo nesuvislo, poremećeno, čak je i njegova supruga kolutala očima, dok smo se mi povremeno zgledali, zasigurno žaleći što se dotle srozao nekadašnji talent. Stevanović nije odolio, pa je mirno rekao: „Bule, žao mi je što to moram reći, ali ništa gluplje u životu nisam čuo.” Ja sam dodao kako bi bilo logično da se Drakula, iliti grof Tepeš, našao s Miloševićem, vampir s vampirom, „na balu vampira”, rekao sam. Prvi smo put vidjeli svoga prijatelja bez oštrica duha, bez onih refleksa nekoć bistra momka. Sedam ili osam mjeseci kasnije Bule je umro od infarkta, u Igalu, 15. ožujka 1991.

Mirko Kovač

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/18260-Zaboravljeni-pisac.html

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mirko Kovač: Miodrag Bulatović, zaboravljeni pisac

by admin time to read: 20 min
0