Mirko Kovač o Danilu Kišu – Duhovni savez

| December 25, 2017 | 0 Comments

Ponovo pročitati: Pisanje ili nostalgija (2)

 

 

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: ‘Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića


U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg „Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.

Borislav Pekić bio je začetnik iliti tvorac te nekoć naše male grupe koja zapravo nikad i nije postojala kao bilo kakva „interesna grupa”, niti su njezini članovi, izraziti individualci, imali smisla za takvo što. U jednom zajedničkom pismu Kišu i meni (London, 8. svibnja 1975) Pekić veli: „Negovali smo lično a ne estetsko prijateljstvo.” On je tada želio da se naša grupa obnovi kao neka vrsta „duhovnog saveza”, da izvučemo, nakon mnogih gorkih iskustava, neke zajedničke stavove u obranu umjetničkog integriteta. Mnogi pisci, koji su tada lagodno živjeli, znali su nam predbacivati kako se mi međusobno podupiremo i kako je to nesimpatično. Doista, u vrijeme kada su se oko mene i moje knjige plele svakovrsne intrige, a listovi Politika i Večernje novosti donosili crne feljtone u nastavcima u kojima se tražilo krivično gonjenje autora i izbacivanje njegove kužne knjige iz knjižnica, reagirali su samo moji prijatelji.

Na dodjeli NIN-ove nagrade koju je (1973) dobio Danilo Kiš, za roman Peščanik, laureat je u svojoj besjedi rekao pred velikim auditorijem sve samih partijskih glavešina kako prima nagradu sa zebnjom i strahom te kako se osjeća potištenim stoga što se njegovu prijatelju, piscu, „oduzima jedna druga nagrada dok se meni ova uručuje”. To je izazvalo muk; bio sam ondje na primanju, u jednom ćošku, kao pas, dok su me kosili pogledi tada vladajuće kulturne elite. Kiš je zbog mene navukao bijedu, a publicitet o dodjeli te ugledne nagrade nije bio ni blizu uobičajenoga. Primjerice, na TV-u je jedva spomenuto da je dobitnik NIN-ove nagrade, uslijedili su i neki napadi, da bi samo koju godinu kasnije krenula neviđena hajka na njega i potrajala je, kako piše sam autor u kultnoj knjizi Čas anatomije, „punim intezitetom nekih šest meseci (od septembra 1976. do marta 1977), što zakulisno što javno, a polemički požar koji se razbuktao na stranicama naših glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice naše književne palanke”.

U moju obranu pisao je Filip David za kulturni dodatak lista Politika, ali je njegov tekst svrstan u rubriku pisma čitatelja, jer kao on to piše nešto privatno, iz prijateljskih pobuda, premda bih prije rekao da je taj kratki ubitačni tekst, napisan precizno i biranim riječima, što je odlika Davidova stila, nadasve principijelan, zalaže se za slobode i osuđuje progone. Uza sve, bilo je to smiono, jer je David tada bio urednik dramskog programa TV Beograd; možda jedan od rijetkih urednika koji nikad nije bio članom Partije i unatoč tomu opstao je na televiziji za sve vrijeme komunističke diktature, da bi dvadesetak godina kasnije, za vladavine nacionalista, bio grubo otjeran s posla, a njegov radni stol zapečaćen.

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”. Možda su još bila, ako se ne varam, dva-tri tekstića u moju obranu, dok je ostala bratija književnička šutjela ili se potajno radovala. Neki pisci koji su nam se vječito motali oko nogu, a bili su pošteđeni neugodnosti, vidjeli su nas kao smiješne tipove koji jedni drugima dijele komplimente. U već spomenutom pismu Kišu i meni Pekić veli kako je to naše prijateljevanje ipak „bilo neka vrsta čuda u okolnostima naše kulturne atmosfere. A svako čudo, ma smejao mu se čovek ili mu ne verovao, ostavlja neki trag.”

Istina, pristigao je u moju obranu i jedan principijelni glas iz Zagreba – inteligentno sročen i bridak tekst Predraga Matvejevića (Borba, 16. ožujka 1974), u kojemu je između ostalog rekao: „Znamo i to da nakon ovakve odluke o uklanjanju knjige iz knjižnica preostaje još samo… lomača!” Ne znam koliko je taj ugledni intelektualac bio utjecajan, ali tek nakon njegova teksta počeo se kraviti led oko mog imena, pa sam kasnijih godina i ja dobio neke književne nagrade, i to samo one (NIN-ova, Andrićeva) koje se nisu smatrale režimskim kao, primjerice, Oktobarska, Sedmojulska ili AVNOJ-eva, premda su sve nagrade bile na različite načine pod utjecajem režima.

Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987), bio sam na primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom „dvojici odličnih pisaca i prijatelja, bila bi prava šteta” – to su doslovce bile njegove riječi. Hitro sam uzvratio, imam svjedoke, da sada ne ispadne kako se gradim prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister-odijelu sive boje rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu, generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi „patrioti” rado i za lovu izveli te zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.

U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije „brišem” iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: „Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.” To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, ni bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, ni bilo kakvom „patriotskom klanu”.

Od te naše tzv. grupe ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i kao opozicijski lider, „na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo”, kako sam piše, 13. lipnja 1990, dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je potporu Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao „opširnu moralnu priču ‘modernih vremena’”, ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: „Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke, biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u parlamentu… Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti.” Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama, u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6 prema 1. Nakon poraza prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.

Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a ni kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora, do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B. Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, veliki imperiji propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš, nažalost, nije, a cijelog je života to sanjao vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od „historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje”.

Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala

Bio sam blizak s Danilom Kišem; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literatu već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?

Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti prema svim iskazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć zavađenih strana. Poznajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati samo Bogu, koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti zašto je izabrao vjerski pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao, u Veszprému 1993. godine, da je Danilo izabrao buku i „pojanje” na svom odlasku jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta „umirao”, u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i svojih pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.

Mislim da nije sporan Kišev izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema „sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja” jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo „ekskluzivnom komunizmu” i njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao: „U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život.”

Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kiševa majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njezinu vjeru, a to je bila kakva-takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore „čudom spašenih”, onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci, koju je obožavao. Ili je to bila samo ona „metafizička strepnja” u kjerkegorovskom značenju „da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa”. Dakle samo „blizina spasa”, a ne utočište u Bogu i religiji, ni konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišem do posljednje ure, tu je oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što je Crkva poprilično bila zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija, vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da nisu spriječili nepoželjne u pratnji nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala.

Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija, koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti („pismonosac jovovskog kova”, „tragatelj duše” itd). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena „bio Kišov duhovnik”, što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: „Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra…” Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvu tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kiševe tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za odlaske „duhovniku”.

Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, ni u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.

Prisvajanje Danila Kiša post mortem počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao „kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji”, kao „negativnoj kategoriji duha”, „kiču i folkloru”, „komociji”, „ideologiji banalnosti” itd. A kako nije izrijekom spominjao srpski nacionalizam, što je za Kiševu poetiku nebitno, oni su danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge. Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu Književna topografija Beograda XX veka nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je „zapažen kao prevoditelj”, a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu te o „nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija”. U istom leksikonu govori se o „svjetskoj slavi” Milorada Pavića.

U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizirati, ni duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati „vitezom nevidljivo pripremanim za borbu protiv lažljivaca”.

Mirko Kovač

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mirko Kovač o Danilu Kišu – Duhovni savez

by admin time to read: 13 min
0